Tko može koristiti nacističke usporedbe?

Izraelski zastupnici raspravljaju o prijedlogu zakona za kriminalizaciju nepažljive upotrebe riječi nacist, ali se suočavaju s problemom budući da je premijer Netanyahu jedan od najgorih zlostavljača kad osuđuje Iran i uspoređuje sporazum o njegovu nuklearnom programu s Münchenom, primjećuje bivši analitičar CIA-e Paul R. Stup.

Paul R. Pillar

Ovog je tjedna izraelski Kneset poduzeo prvi korak prema donošenju prijedloga zakona koji postavlja teška pitanja za zakonodavce jer donekle ograničava slobodu govora, ali to čini u benigne svrhe.

Prijedlog zakona bi kriminalizirao pogrdnu upotrebu riječi nacistički ili srodnih pojmova koji se primjenjuju na ljude koji nisu pravi nacisti, ili koristiti simbole povezane s holokaustom u svrhe koje nisu obrazovne. Kazne za kršenje uključivale bi novčane kazne i do šest mjeseci zatvora.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu.

Jedan od ciljeva zakona je postaviti Izrael na snažnije tlo kada poziva druge zemlje da poduzmu mjere za suzbijanje porasta neonacističkih pokreta. Ali još jedna važna svrha je provjeriti široko rasprostranjenu tendenciju, uočenu ne samo u Izraelu nego i drugdje, da se usporedbe s nacistima koriste tako slobodno i neselektivno da ta upotreba ponižava povijesnu valutu.

Trivijalna upotreba usporedbi i slika povezanih s nacizmom prijeti trivijalizacijom prave stvari. Kada se usporedbe s nacističkim režimom nastavljaju primjenjivati ​​na stvari koje nisu ni blizu užasa povezanih s tim režimom, to riskira degradirajuće razumijevanje koliko je taj režim bio užasan, kao i predstavljanje uvrede za njegove žrtve. Borba protiv ove tendencije je vrijedan cilj.

Napetost između ovog cilja i vrijednosti slobode govora odražava se u promišljenom pismo prema New York Times od Abrahama Foxmana, čelnika Lige protiv klevete. Foxman kaže da ima "konfliktne emocije" o akciji u Knessetu. S jedne strane, piše on, "ako postoji neka država na svijetu koja se treba pobrinuti da se događaji Drugog svjetskog rata i holokausta ne trivijaliziraju, to bi trebao biti Izrael." No, s druge strane, građanskog libertarijanca trebala bi zabrinjavati mogućnost da se “jezik, čak i ako je ružan epitet koji umanjuje povijesno značenje holokausta, može kazniti zakonom kao kazneno djelo”.

Iako je ovo pismo razumno, ono dolazi od Foxmana i poziva na daljnje komentare o standardima koje koristi pri zauzimanju pozicija i je li dosljedan u tome. Neke od najistaknutijih pozicija koje je preuzeo u ime svoje organizacije imale su vrlo malo veze s borbom protiv klevete.

Bilo je, primjerice, njegovih protivljenje izgradnji džamije na Manhattanu u blizini Svjetskog trgovačkog centra, protivljenje koje se mnogima doimalo kao prikrivena netrpeljivost. Bio je tu i njegov otpor bilo kakvoj formalnoj osudi stoljetnog genocida nad Armencima, otpor koji se nastavio sve dok je Turska još uvijek imala dobre odnose s Izraelom.

Taj posljednji primjer odražava ono što se čini najvažnijim standardom koji Foxman dosljedno primjenjuje, a to je podržavanje svega što je u skladu s politikom izraelske vlade i suprotstavljanje svemu što je u suprotnosti s tom politikom. Ovo je aspekt u kojem se Foxmanove pozicije najdalje udaljavaju od antiklevete. Zapravo, čini se da je sasvim u redu s klevetom kada je osoba koju se kleveće kritičar izraelske politike.

Sve je to relevantno za onaj prijedlog zakona koji se nalazi pred Knesetom, jer je jedan od najistaknutijih praktičara pozivanja na usporedbe s nacističkom Njemačkom sadašnji izraelski premijer. Benjamin Netanyahu opetovano primjenjuje ovu usporedbu kao dio njegovog neumoljivog nastojanja da demonizira Iran i ubije svaku prilagodbu s njim.

Usporedba je neutemeljena kao i većina drugih labavih primjena nacističke usporedbe. Ne postoji ekvivalent Adolfu Hitleru u iranskom vodstvu, Iran ne pokušava osvojiti ostatak svoje regije i nema mogućnosti za to, a sporazum s iranskom vladom o ograničavanju nuklearnog programa nema ništa zajedničko s rezbarenjem podignuti europsku državu i predati njezin dio Hitleru.

Član Knesseta koji se protivi prijedlogu zakona pitao u ovotjednoj raspravi hoće li usvajanje zakona značiti da će Netanyahu biti zatvoren zbog usporedbe bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Admedinejada s Hitlerom. Admedinejad je sada izvan ureda, i to možda sve dok Netanyahu ne upotrijebi tu riječ nacistički ili počne crtati kukaste križeve na slikama sadašnjih iranskih vođa, on ne bi bio predmetom kaznenog progona čak i ako zakon postane zakon.

Ali njegove opetovane usporedbe s Münchenskim sporazumom i događajima iz 1930-ih povezanih s Njemačkom imaju istu svrhu i uzrokuju istu štetu, štetu koju je zakon koji je na čekanju osmišljen kako bi smanjio.

To dovodi do sljedećeg pitanja za Abrahama Foxmana: budući da dijelite, sasvim razumljivo i prikladno, zabrinutost o tome kako nemarno korištenje usporedbi s nacističkom Njemačkom pojeftinjuje povijesno značenje Drugog svjetskog rata i holokausta, kada ćete početi kritizirati Benjamina Netanyahua što je učinio tako?

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)