Američka javnost umorna od rata

Novi val mišljenja neokonzervativaca napada predsjednika Obamu zbog neuspjeha da zadrži trupe u Iraku i otpora ratovima u Siriji i Iranu, tvrdeći da su prestiž i moć SAD-a u padu, ali ovi ratoborni apeli, za sada, ne dobivaju dovoljno pažnje u javnosti umornoj od rata , kako primjećuje Lawrence S. Wittner.

Autor Lawrence S. Wittner

Kada je u pitanju rat, američka javnost je iznimno nestalna. Odgovori Amerikanaca na ratove u Iraku i Afganistanu daju rječite primjere.

Godine 2003, prema anketa mišljenja, 72 posto Amerikanaca smatralo je da je odlazak u rat u Iraku ispravna odluka. Do početka 2013. potpora toj odluci pala je na 41 posto. Slično tome, u listopadu 2001., kada je američka vojna akcija započela u Afganistanu, poduprla ju je 90 posto američke javnosti. Do prosinca 2013. javno odobravanje rata u Afganistanu palo je na samo 17 posto.

Lijesovi mrtvih američkih vojnika koji stižu u zračnu bazu Dover u Delawareu 2006. (fotografija američke vlade)

Zapravo, ovaj kolaps javne potpore nekoć popularnim ratovima dugoročan je fenomen. Iako je Prvi svjetski rat prethodio ispitivanju javnog mnijenja, promatrači su izvijestili o znatnom entuzijazmu za ulazak SAD-a u taj sukob u travnju 1917. No, nakon rata, entuzijazam se istopio. Godine 1937., kada su anketari pitali Amerikance trebaju li Sjedinjene Države sudjelovati u još jednom ratu poput Svjetskog rata, 95 posto ispitanika je reklo "Ne"

I tako je krenulo. Kada je predsjednik Truman poslao američke trupe u Koreju u lipnju 1950. 78 posto anketiranih Amerikanaca izrazilo je svoje odobravanje. Do veljače 1952., prema anketama, 50 posto Amerikanaca vjerovalo je da je ulazak SAD-a u Korejski rat bio pogreška.

Isti se fenomen dogodio u vezi s Vijetnamskim ratom. U kolovozu 1965., kada su Amerikanci upitani je li američka vlada napravila “pogrešku slanjem trupa u borbu u Vijetnamu,” 61 posto od njih je rekao "Ne". No do kolovoza 1968. potpora ratu pala je na 35 posto, a do svibnja 1971. pala je na 28 posto.

Od svih američkih ratova u prošlom stoljeću samo je Drugi svjetski rat zadržao odobravanje javnosti. A ovo je bio vrlo neobičan rat koji je uključivao razorni vojni napad na američko tlo, đavolske neprijatelje odlučne da pokore i porobe svijet i jasnu, potpunu pobjedu.

Međutim, u gotovo svim slučajevima Amerikanci su se okrenuli protiv ratova koje su nekoć podržavali. Kako objasniti ovaj obrazac razočaranja? Čini se da je glavni razlog ogromna cijena rata - u životima i resursima.

Tijekom korejskog i vijetnamskog rata, kako su se vreće s mrtvacima i obogaljeni veterani počeli vraćati u Sjedinjene Države u velikom broju, javna podrška ratovima znatno je opala. Iako su ratovi u Afganistanu i Iraku uzrokovali manje američkih žrtava, ekonomski troškovi bili su ogromni. Dvije nedavne znanstvene studije procijenile su da će ova dva rata američke porezne obveznike u konačnici koštati $ 4 trilijuna do $ 6 trilijuna.

Kao rezultat toga, većina potrošnje američke vlade više ne odlazi na obrazovanje, zdravstvenu skrb, parkove i infrastrukturu, već na pokrivanje troškova rata. Nije iznenađujuće da su mnogi Amerikanci ogorčeni zbog ovih sukoba. Ali ako je teško breme ratova razočaralo mnoge Amerikance, zašto ih je tako lako navući na podupiranje novih?

Čini se da je ključni razlog to što su moćne institucije koje oblikuju mišljenje, mediji masovne komunikacije, vlada, političke stranke, pa čak i obrazovanje, manje-više kontrolirani od strane onoga što je predsjednik Dwight Eisenhower nazvao "vojno-industrijski kompleks". I, na početku sukoba, te su institucije obično sposobne dobiti zastave koje se vijore, orkestar svira i gomile navijaju za rat.

Ali također je istina da je velik dio američke javnosti vrlo lakovjeran i, barem u početku, prilično spreman okupiti se 'oko zastave'. Svakako, mnogi su Amerikanci vrlo nacionalistički nastrojeni i prihvaćaju superdomoljubne apele. Glavno uporište američke političke retorike je svetosavska tvrdnja da je Amerika "najveća nacija na svijetu" vrlo koristan motivator američkih vojnih akcija protiv drugih zemalja. A ovo opojno piće nadopunjeno je velikim poštovanjem prema oružju i američkim vojnicima. (“Čujmo aplauz za naše heroje!”)

Naravno, postoji i važna američka mirovna jedinica, koja je osnovala dugoročne mirovne organizacije, uključujući Peace Action, Physicians for Social Responsibility, Fellowship of Reconciliation, Žensku međunarodnu ligu za mir i slobodu i druge antiratne skupine. Ova mirovna izborna jedinica, često vođena moralnim i političkim idealima, predstavlja ključnu snagu koja stoji iza protivljenja američkim ratovima u njihovim ranim fazama.

Ali protutežu tome imaju nepokolebljivi vojni entuzijasti, spremni pljeskati ratovima do posljednjeg preživjelog Amerikanca. Snaga koja se mijenja u javnom mnijenju SAD-a je veliki broj ljudi koji se okupe oko zastave na početku rata i, zatim, postupno, postanu siti sukoba. I tako nastaje ciklički proces.

Benjamin Franklin ga je prepoznao još u osamnaestom stoljeću, kada je napisao kratku pjesmu za  Pocket Almanack za godinu 1744: Rat rađa siromaštvo, siromaštvo mir; Mir čini da bogatstvo teče, (Sudbina nikad ne prestaje.) Bogatstvo proizvodi ponos, ponos je ratno tlo; Rat rađa siromaštvo itd. Svijet se vrti.

Sigurno bi bilo manje razočaranja, kao i velike uštede u životima i resursima, ako više Amerikanaca prepoznaje strašne troškove rata prije pohrlili su u zagrljaj. Ali jasnije razumijevanje rata i njegovih posljedica vjerojatno će biti potrebno kako bi se Amerikanci uvjerili da izađu iz kruga u kojem se čine zarobljeni.

Lawrence Wittner (http://lawrenceswittner.com), udruženo od PeaceVoice, emeritus je profesor povijesti na Sveučilištu SUNY/Albany. Njegova najnovija knjiga je Što se događa na UAardvarku? (Solidarity Press), satirični roman o životu u kampusu.