Vanjska politika SAD-a — Da je Obama izgubio

Neki naprednjaci vide malu razliku između vanjske politike predsjednika Obame i predsjednika McCaina ili Romneya ili Hillary Clinton. Ali te nijanse sive mogu značiti invaziju na Siriju ili bombardiranje Irana ili nastavak okupacije Iraka ili ne, kao što primjećuje Adil E. Shamoo.

Adil E. Shamoo

Vanjska politika predsjednika Baracka Obame u proteklih šest godina bila je na udaru progresivnih i konzervativnih podjednako. S progresivnog gledišta ima se štošta za kritizirati: ubijanje civila bespilotnim letjelicama, pretjerani nadzor ovdje i u inozemstvu u ime nacionalne sigurnosti, podržavanje korumpiranih režima kad to odgovara. Zbog ovoga i više od toga, protivio sam se vanjskoj politici gospodina Obame.

No, u prvim danima nove godine, možda bi bilo dobro iskoristiti trenutak i shvatiti da koliko god razočaravajuća politika predsjednika Obame bila, moglo je biti puno gore da je netko od njegovih ključnih protivnika, republikanac ili demokrat, sjedio danas u Bijeloj kući.

Predsjednik Barack Obama razgovara s predsjednikom Irana Hassanom Rouhanijem tijekom telefonskog razgovora u Ovalnom uredu, 27. rujna 2013. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)

Da je republikanac predsjednik, recimo senator John McCain, koji je izgubio od Obame 2008., ili Mitt Romney, koji ga nije uspio smijeniti 2012., on bi pronašao način da zadrži čak 30,000 američkih borbenih trupa u Iraku, čineći Irak je nasilna klijentska država, a ne daleka katastrofa kakva je danas. Vojnici bi se i dalje vraćali kući u lijesovima, a Irak bi osjetio bijes kontinuiranih zračnih napada i napada.

Da je Hillary Clinton pobijedila na predizborima 2008. i postala predsjednica, također bi se okupila da zadrži borbene trupe u Iraku, možda samo upola manje od predsjednika McCaina. Ali povratna reakcija od nastavka okupacije, bez obzira na brojke, bit će uporna i oštra.

Da je republikanac ili gospođa Clinton predsjednik, američke trupe bi i dalje bile u Afganistanu, ali više od sadašnjih 50,000 vojnika, s malo smanjenim brojevima u narednim desetljećima. Značajan broj američkih vojnika nastavio bi trpjeti gubitke mjesečno.

U međuvremenu, sirijska kriza je možda izbjegnuta, a možda i nije pod drugim predsjednikom. Ali da je republikanac u Bijeloj kući, američke trupe bi vjerojatno sada bile u Siriji, a predsjednik Bashar Assad i njegovi bitangi bili bi svrgnuti s vlasti. To bi obradovalo mnoge Amerikance, uključujući i neke liberale koji Siriju vide kao humanitarnu katastrofu u kojoj se intervencija ne može izbjeći.

Ipak, poput Iraka i Afganistana, bilo bi teških američkih žrtava, s brojem sirijskih žrtava u desecima tisuća. Borbe bi se proširile na Irak, Libanon i Jordan, daleko više nego danas. Moguće je da bi rat zahvatio i Iran, Saudijsku Arabiju, Kuvajt, Bahrein i Katar. Iran bi mogao postati meta kontinuiranog bombardiranja i moguće vojne invazije, što bi zadovoljilo ratne jastrebove u Kongresu, Izrael i američke prijatelje u Zaljevu, koji su svi dugo gurali ondje intervenciju.

S druge strane, da je Hillary Clinton bila predsjednica, ona bi, u najmanju ruku, uspostavila zonu zabrane leta iznad sirijskog zračnog prostora i vjerojatno uvukla SAD u kopneni rat u regiji, sa sličnim ishodima upravo opisanim pod republička uprava.

Da je republikanac bio na vlasti tijekom egipatske revolucije 2011., možda bi podržao svrgavanje Hosnija Mubaraka, ali bi učinio sve što je mogao da spriječi izbor bilo kojeg novog predsjednika koji bi dolazio iz Muslimanskog bratstva. A da je Mohamed Morsi ipak pobijedio, američki bi predsjednik uveo politiku da ga potkopa.

U retrospektivi, ova politika bi zadovoljila mnoge Amerikance, a svakako i egipatsku vojsku. Zapravo, ishod se ne bi razlikovao od onoga što se danas događa u Egiptu. Ali uz flagrantno uplitanje republikanaca, SAD bi se izravnije optužio za tamošnju političku krizu, poticanje više terorizma i sveukupni porast antiamerikanizma.

Ukratko, Bliski istok i Afganistan bili bi žarišta ratova i neprijateljstava da je ishod izbora 2008. ili 2012. bio drugačiji. U tom kontekstu, naprednjaci bi trebali duboko udahnuti i cijeniti predsjednika Obamu što je izbjegao sukobe u koje bi njegovi protivnici odmah upali, ili u slučaju Iraka, nastavili se boriti.

Važno je zapamtiti ovu raspravu kada se Hillary Clinton kandidirala za predsjednicu 2016.

Adil E. Shamoo je suradnik Instituta za političke studije, viši analitičar za Vanjsku politiku u fokusu i autor knjige: Equal Worth, When Humanity Will Have Peace. Njegova e-pošta je [e-pošta zaštićena]. [Ovaj se članak izvorno pojavio u Baltimore Sunu i ponovno je tiskan uz dopuštenje autora.]