Egipat ide iz lošeg u gore

Dijeljenja

Obamina administracija postala je tolerantnija prema egipatskom vojnom udaru koji je svrgnuo izabranog predsjednika Morsija i sada se obračunava s njegovim Muslimanskim bratstvom, represijom koju favorizira saudijsko-izraelski savez, kako objašnjava Lawrence Davidson.

Autor Lawrence Davidson

Prošlog tjedna intenzivirao se sukob između egipatskog vladajućeg režima i Muslimanskog bratstva u zemlji. U činu koji bi ljude koji su upoznati s ovom borbom koja je u tijeku trebao natjerati da odmahnu glavom, "vlada koju podržava vojska" u Kairu proglasila je egipatsko Muslimansko bratstvo “terorističke organizacije”.

U slučaju da je netko sklon miješanju strana, Muslimansko bratstvo je ono koje brani demokraciju u ovom sukobu, a medijska upotreba eufemizma “vlade uz vojnu potporu” treba shvatiti kao bjelilo za vojnu diktaturu.

Svrgnuti predsjednik Egipta Mohamed Morsi.

Svrgnuti predsjednik Egipta Mohamed Morsi.

Istina je da su se Muslimanska braća ponašala u a građanska moda. Doista, pokazali su veliku suzdržanost pred nasilnim, ponekad terorističkim provokacijama egipatske vojske i policije. Uvijek zagovarajući nenasilne demonstracije protiv vojnog udara koji je srušio prvu pošteno izabranu egipatsku vladu u moderno doba, Braća i njihovi pristaše suočeni su s ubojitim službenim nasiljem koje je ubilo, ranilo i zatvorilo tisuće ljudi.

Stoga, kada generali nazivaju Muslimansko bratstvo “teroristom”, koriste se orvelovskim propagandnim trikom. Kao što je često slučaj, diktatura je ta koja prakticira terorizam i mnogi od onih koji se opiru predodređeni su da budu njezine žrtve.

To ne znači da nije bilo nasilnog otpora diktaturi. Broj takvih slučajeva je u stalnom porastu, poput dizanja automobila bombama vladinih zgrada i napada na policijske i vojne položaje. Nasilni otpor započeo je u regiji Sinaja u Egiptu i sada se proširio preko Nila u središte zemlje.

Na primjer, 25. prosinca, sjedište policije u Mansouri, grad sjeveroistočno od Kaira, uništen je i 15 ljudi je umrlo. Ali nije Bratstvo pokrenulo ovaj ili druge slične napade. Ensar bejt el-makdis (otprilike prevedeno kao “Branitelji svetog Jeruzalema”), skupina koja nije povezana s Muslimanskom braćom, preuzela je odgovornost. Ipak, diktatura u Kairu iskoristila je nasilje kako bi pokušala uništiti Bratstvo. To je vjerojatno nemoguć cilj i njegova potraga riskira građanski rat.

Zanimljivo je da je nasilje Ansar Beit al-Maqdisa u zapadnim medijima opisano kao “ekstremističko”. Nasilje se po definiciji može smatrati ekstremnim i nasilje ove skupine se širi. Ansar Beit al-Maqdis upozorio je da su policija, vojnici i svi drugi povezani s diktaturom sada meta.

S druge strane, rijetko su akcije onoga što sada prolazi kao vlada u Egiptu bile označene kao "ekstremističke" u medijima, iako su generali opetovano ubijali i sakatili nenasilne prosvjednike. Zapravo, sama je diktatura ta koja je postavila opcije za one koji joj se opiru: ili potpuno odustati ili uzeti oružje u ruke.

Ovo predstavlja lekciju o ciljevima i sredstvima – sredstva kojima se koriste diktatorski režimi obično ne dopuštaju miran prosvjed i stoga se na kraju otpor usmjerava prema nasilju.

Napuštanje demokratskog puta

Bit će mnogo onih koji racionalizirati egipatsku vojnu diktaturu ukazujući na nedostatke svrgnute vlade predsjednika Mohameda Mursija. Neki će istaknuti da je, iako slobodno i pošteno izabrana, Morsijevu vladu ubrzo odbacio sve veći broj Egipćana. Tako su prije državnog udara održane velike demonstracije protiv izabrane vlade.

To je točno, iako je tvrdnja da su prosvjedi predstavljali većinu stanovništva politički motivirano pretjerivanje. Problem s ovim obrazloženjem je taj što su, za razliku od uvjeta pod diktaturom, postojale demokratske opcije otvorene onima kojima se nije svidjela izabrana vlada, poput političkih prosvjeda.

Morsijevi protivnici mogli su nastaviti sa zahtjevom za širim utjecajem na vladinu politiku sve dok vlada ne napravi kompromis. Neposredno prije državnog udara bilo je znakova da se ta točka približava. Ili su protivnici mogli čekati do sljedećeg izbornog ciklusa da pokušaju izbaciti Morsijevu vladu. Nema dokaza da bi Morsi spriječio buduće slobodne i poštene izbore. Treba napomenuti da jedna stvar koju izabrana vlada nije učinila je da je pucala u prosvjednike na ulicama.

Moguće je da, osim relativno malog pokreta mladih, većina anti-Morsijeve koalicije nikada nije bila ozbiljno zainteresirana za demokraciju. Od početka prosvjeda protiv izabrane vlade, ova je koalicija malo ili nimalo oklijevala da napusti demokratsku praksu.

Propisi i procedure koje je uvela prethodna diktatura Hosnija Mubaraka opetovano su korišteni da se Morsijeva administracija ometa u zastoju. Istaknuti u korištenju ove taktike bili su sudovi i suci koje je imenovao Mubarak. Ubrzo je postalo očito da koalicija protiv Morsija nije imala strpljenja slijediti demokratski/izborni put za rješavanje pitanja konačnog karaktera Egipta. Njihov stav bio je sve ili ništa što ih je brzo navelo da pozovu vojsku da "spasi naciju".

Kako je izgledao spas? Jedno je sigurno da je egipatska vojska nedostaje vještina spasiti, i zapravo svaki interes za spašavanje, egipatske demokracije.

Što je ova strategija dobila koaliciji protiv Morsija? Jesu li dobili sekularnu vladu koja poštuje građanska i ljudska prava? Jesu li dobili vladu kojoj se može vjerovati da će održati slobodne i poštene izbore? Sigurno ne, jer sredstva koja su koristili nisu mogla dovesti do takvih ciljeva. To im je olakšalo možda šerijatskog prava u zamjenu za izvjesnost vojnog udara i nasilja kojim vladaju svi vojni diktatori.

Što vojni diktatori Egipta misle da će postići svojom samovoljnom i nasilnom uporabom moći? Misle li da će se zemlja vratiti na stanje pod Naser-Sadat-Mubarakom kada je autoritarno zastrašivanje držalo vjerske organizacije pod kontrolom, a civilno društvo ušutkano? Misle li da će se itko doista zavarati namještenim izborima koje planiraju za 2014.?

Ako je tako, propustili su razmotriti mogućnost da je demokratski izbor Mohameda Morsija možda promijenio povijesnu jednadžbu. U smislu povijesti, ono na što bi se trebali pozivati ​​nije njihova vlastita diktatorska prošlost, već događaji u Alžiru 1990-ih, gdje je drugi vojni režim poništio proislamske rezultate demokratskih izbora i pokrenuo desetljeće divljeg građanskog rata. Ovo je cilj koji je sasvim u skladu sa sredstvima kojima su se služili egipatski generali 2013.

Razvoj američkog odgovora

Američka vlada bila je a dosljedan podupiratelj egipatskih diktatura otkad je Anwar Sadat sklopio svoj povijesni mir s Izraelom u ožujku 1979. Od tog vremena Ministarstvo financija SAD-a isplaćuje najmanje 1.55 milijardi dolara (javno korištena niska brojka) uglavnom vojne pomoći Egiptu. Ta je pomoć pomogla u održavanju korumpiranog egipatskog časničkog zbora koji sada kontrolira dobar dio egipatskog gospodarstva i nema se protiv koga boriti osim protiv vlastitog naroda.

U veljači 2011., istinski narodna i uglavnom nenasilna pobuna natjerala je slom Mubarakove diktature. To je dovelo do prvih slobodnih i poštenih izbora u Egiptu pod međunarodnim nadzorom. Neko se vrijeme činilo da će egipatska vojska biti izbačena iz politike, a američki predsjednik Barack Obama kao da je prihvatio ovakav razvoj događaja.

Čak i kad su se egipatski generali vratili u formaciju i izveli svoj državni udar u srpnju 2013., Obamina administracija reagirala je s negodovanjem i ukinuti neke od isplata godišnje pomoći. Jedini na Bliskom istoku koji su to smatrali neprihvatljivim bile su druge diktature koje podržava SAD, poput onih u Saudijskoj Arabiji i Zaljevskim emiratima.

Međutim, sada američka vlada možda razmišlja o ponovnoj podršci egipatskoj diktaturi. Sugestije da bi to mogao biti slučaj nedavno su došle od državnog tajnika Johna Kerryja 20. studenog govor Savjetodavnom vijeću za prekomorsku sigurnost State Departmenta gdje je Kerry pokazao neugodan nedostatak znanja o događajima koji su srušili Mubarakovu diktaturu i izuzetno naivnu predodžbu o tome što je potrebno za stvaranje i održavanje revolucije.

Tako je Kerry rekao: “Ta djeca na trgu Tahrir, nisu bili motivirani nikakvom religijom ili ideologijom. Bili su motivirani onim što su vidjeli kroz ovaj međusobno povezani svijet, i htjeli su dio prilike i šanse da se obrazuju i imaju posao i imaju budućnost, a ne korumpiranu vladu koja im je sve to uskratila i više. I tvitali su svoje načine i Facetimed [Sic] na svoj način i razgovarali jedni s drugima i to je ono što je pokrenulo tu revoluciju. A onda ga je ukrao jedan jedini najorganiziraniji entitet u državi, a to je bilo Bratstvo.”

Zastrašujuća je činjenica da je Kerry mogao postaviti takvu dijagnozu skupini navodno dobro upućenih savjetnika za sigurnost. Kerry je daleko od cilja i evo zašto:

— Vrlo hrabri mladi iz Kaira i Aleksandrije koji su 2010.-2011. započeli prosvjede protiv Mubarakove diktature postavili su osnovu za uvjete koji su na kraju srušili taj režim. Ali oni sami nisu mogli i nisu postigli taj cilj.

— Ta omladina nije bila lišena ni vjere ni ideologije. Većina su bili muslimani različitog stupnja vjere i gotovo svi su vjerovali u demokratsku ideologiju.

— Unatoč korištenju društvenih mreža i drugih tehnologija, skupine mladih bile su premale da bi napravile revoluciju.

— Revolucija je postala moguća tek kada je mnogo veći broj izašao na ulice kako bi se demonstracije pretvorile iz velikih u masovne. Odluku o iznošenju tih brojeva donijelo je Muslimansko bratstvo, grupa koja je religiozna, ali je također bila voljna slijediti demokratski put.

— Bratstvo je moglo uspjeti izvući velike brojeve ne samo zato što je bilo "najorganiziraniji entitet u državi", već zato što je desetljećima također bilo najučinkovitije i najpopularnije organizacija socijalne službe u Egiptu.

Istina je dakle da Bratstvo nije "ukralo" revoluciju, ono je omogućilo revoluciju.

Današnji Egipat je haos. To je ekonomski nered zahvaljujući desetljećima vojne diktature, korupcije i pohlepe. To je politička zbrka iz istog razloga. Kakve god pogreške bile pripisane izabranoj Morsijevoj vladi, nijedna od njih nije jamčila povratak razbojničkoj vojnoj vladavini - akciji koja je, za sve praktične svrhe, dovela ideale Arapskog proljeća do tragičnog kraja.

Možemo se samo nadati da će se američka vlada, uzdižući se iznad povijesnog neznanja Johna Kerryja i njegovih pisaca govora, držati principa i imati što je manje moguće veze s režimom u Kairu. To je gadan režim, brutalan prema vlastitom narodu, barbarski u svojoj politici prema zatvorenom stanovništvu Gaze i, što ne iznenađuje, u krevetu sa cionistima i autokratskim monarsima Zaljeva.

Što se tiče egipatske demokratske revolucije koja je zamalo bila, može se nadati da će preživjeti kao presedan za budućnost.

Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.

5 komentara za “Egipat ide iz lošeg u gore"

  1. FG Sanford
    Siječnja 3, 2014 na 15: 43

    Ubacimo to u povijesnu jednadžbu i vidimo kako se rješava:

    Stoga je Kerry mogao reći: “Ta djeca u državi Kent nisu bili motivirani nikakvom religijom ili ideologijom. Bili su motivirani onime što su vidjeli kroz ovaj međusobno povezani svijet, i željeli su dio prilike i šanse da se obrazuju i imaju posao i imaju budućnost, a ne korumpiranu vladu koja ih je lišila izabranog predsjednika, zatim je odveo zemlju u nepotreban i katastrofalan rat koji je koštao 58,000 XNUMX američkih života. Pjevali su pjesme, recitirali poeziju, držali govore i okupljali se na demonstracijama i razgovarali jedni s drugima i to je ono što je pokrenulo pokret koji je okončao rat. A onda ga je ukrao jedan jedini najorganiziraniji entitet u Sjedinjenim Državama, a to je bila korumpirana aristokracija i ortački kapitalizam duboke države.«

    Činjenica da je Kerry mogla postaviti takvu dijagnozu, ali nije, nadilazi licemjerje. On bi, od svih ljudi, trebao znati bolje. I ne bismo trebali tako brzo zaboraviti kako su lideri kao što su Kerry, Clinton i drugi stajali po pitanju pitanja kada su vodili kampanju na jednom programu, a isporučili drugi. Trebalo bi biti bolno očito da je osobni interes, a ne svrsishodna retorika bolji pokazatelj političke motivacije i kvalitete karaktera. Kerry sigurno zna bolje. Kamo on ide opovrgava odgovore koje daje, a oni su... "propuhani u vjetar".

  2. karakal
    Siječnja 3, 2014 na 15: 06

    Živio sam u Egiptu i promatrao događaje zadnjih 20 godina. Sa zanimanjem sam počeo čitati članak. No, kad sam došao do rečenice koja je glasila “MB se ponio “civilno” oprostite, htio sam povratiti. S poštovanjem, pitam se odakle vam informacije.
    Imate li ikakvu predodžbu o "miroljubivom" sjedištu u Rabai - u kojem su se nalazila velika skrovišta oružja te naoružani militanti i snajperisti (videozapisi dostupni na vašoj cijevi). Jeste li svjesni masovne kampanje spaljivanja crkava, otmica, silovanja i klanja kršćana u Gornjem Egiptu, sve dokumentirano. Stalno gađanje i bombardiranje vojnih i policijskih ciljeva? Morsijev kratkotrajni režim nije imao nikakve veze s demokracijom, a sve s promicanjem agende Bratstva o vjerskom ekskluzivnom ekstremizmu i poticanju mržnje protiv takozvanih “nevjernika” (tj. svih koji ne pripadaju MB-u). Morsi je “igrao na demokratsku kartu” (prema planu) samo da bi preuzeo vlast, ništa više. Pod Morsijem je Sjeverni Sinaj postao poligon za obuku džihadskih militanata i regija bez zakona za trgovinu oružjem, drogom i ljudima između Libije, Gaze i Sirije. Nisam poseban pristaša vojske, niti Mubaraka, ali Muslimansko bratstvo je sustavno razbijalo egipatsku državu. Oni nisu odani Egiptu, već islamskom ummetu u nastajanju, koji služi planu onih koji žele ponovno iscrtati kartu Bliskog istoka. Dosta rečeno….svatko tko je još znatiželjan trebao bi moći spojiti točke ili istražiti podrijetlo MB-a u zapadnoj obavještajnoj službi.

    • Jennifer
      Siječnja 4, 2014 na 13: 13

      Dobro rečeno.

      Nakon što sam počeo čitati ovaj članak, moj prvi poriv bio je da se nasmijem... a zatim sam se naljutio. Živim ovdje u Gizi… već više od 4 godine. Muslimanska braća su miroljubivi, dnevni, medijski prosvjednici. Ali čim sunce zađe, odmah počinje pucnjava dok napadaju policijske postaje, potiču nerede među civilima i pale. Gori, gori, gori, njihov je potpis.

      Ovi ljudi su NASILNI…. odakle ti zaboga glupa informacija????? Muka mi je od medija koji Muslimansko bratstvo prikazuju kao žrtve, oni su samo odvratna banda ubojica i silovatelja.

      Da je policija onesposobljena u New Yorku, možete li zamisliti što bi se dogodilo s bandama? OMG, divljali bi… i isto je ovdje u ovom trenutku. Upravo to, zamislite.

      • Jennifer
        Siječnja 4, 2014 na 13: 17

        Muslimansko bratstvo dovelo je ideale Arapskog proljeća do tragičnog kraja.

        Oni su korisnici i manipulatori.

        Samo se pitam… radi li osoba koja je ovo napisala i za Al Jazeeru? Lol.

  3. uuta
    Siječnja 3, 2014 na 14: 16

    U pravu ste kada kažete da je Egipat danas u haosu (a posebno danas, 3. siječnja).

    U pravu ste da je Kerry idiot koji zna vrlo malo o ME ili muslimanskom svijetu. I on je samo nokat idiota jer se čini da svaka pojedinačna greška koju su SAD napravile u pogledu ME ima svoju osnovu u jednoj određenoj stvari — SAD zaboravlja da postoje druge kulture na ovom planetu i očekuje da druge zemlje voditi kao SAD — a SAD se sada ne vodi kako treba.

    Ali nečuveno ste u KRIVU kada kažete da se MB ponaša 'uljuđeno'.

    S koje ste planete došli?

Komentari su zatvoreni.