Izraelski učenjak osporava mit o osnivanju

Iz arhive: Zahtjev izraelskog premijera Netanyahua da Palestinci priznaju Izrael kao "židovsku državu" i tako prihvate cionistički narativ dijaspore mogao bi osuditi najnovije mirovne pregovore. No, priča o dijaspori također predstavlja lošu povijest, kao što je 2009. izvijestio proučavatelj Bliskog istoka Morgan Strong.

Morgan Strong (izvorno objavljeno 12. travnja 2009.)

Temeljna priča o modernoj državi Izrael rođena je iz Mojsijevih riječi u Starom zavjetu, da je Bog naredio židovskom narodu da osvoji zemlju Izrael i da će ona biti njihova za sva vremena.

Zatim, tu je bila priča o dijaspori da su nakon židovskih ustanaka protiv Rimljana u prvom i drugom stoljeću nove ere, Židovi prognani iz zemlje Izrael i raspršeni po zapadnom svijetu. Često su bili izolirani od europskog stanovništva, bili progonjeni i na kraju bili označeni za istrebljenje u nacističkom holokaustu.

Konačno, nakon stoljeća molitvi za povratak u Izrael, Židovi su postigli ovaj cilj porazivši arapske vojske u Palestini i uspostavivši Izrael 1948. Ova priča koja se proteže više od tri tisućljeća jedinstvena je, elementarna i održiva tvrdnja Države Izrael kao židovska nacija.

Ali nedavna knjiga izraelskog znanstvenika Shloma Sanda osporava ovu pripovijest, tvrdeći da se izvan religijskog pitanja je li Bog stvarno razgovarao s Mojsijem dijaspora iz rimskog doba uopće nije dogodila ili barem ne onako kako se to uobičajeno shvaća.

In Kada i kako je izmišljen židovski narod?, Dr. Sand, stručnjak za europsku povijest sa Sveučilišta u Tel Avivu, kaže da je dijaspora uglavnom bila mit da Židovi nikada nisu bili prognani masovno iz Svete zemlje i da su se mnoge europske židovske populacije stoljećima kasnije obratile na vjeru. (Sandova knjiga objavljena je na engleskom kao Izum židovskog naroda.)

Stoga, tvrdi Sand, mnogi današnji Izraelci koji su emigrirali iz Europe nakon Drugog svjetskog rata imaju malo ili nimalo genealoške veze sa zemljom. Prema Sandovoj povijesnoj analizi, oni su potomci europskih obraćenika, uglavnom iz Kraljevstva Hazara u istočnoj Rusiji, koji su prihvatili judaizam u osmom stoljeću nove ere.

Potomci Hazara potom su protjerani iz svojih domovina invazijom i osvajanjem i kroz ovu migraciju stvorili su židovsku populaciju istočne Europe, piše Sands. Slično tome, on tvrdi da su španjolski Židovi došli od obraćenja berberskih plemena iz sjeverne Afrike koja su kasnije migrirala u Europu.

Cionistički narativ

Sand, i sam europski Židov rođen 1946. od preživjelih holokausta u Austriji, tvrdi da su Židovi do prije nešto više od jednog stoljeća smatrali sebe Židovima jer su dijelili zajedničku religiju, a ne zato što su imali izravnu lozu s drevnim plemenima Izrael.

Međutim, na prijelazu u 20. stoljeće, tvrdi Sand, cionistički Židovi počeli su sastavljati nacionalnu povijest kako bi opravdali stvaranje židovske države izmišljajući ideju da su Židovi postojali kao narod odvojen od svoje religije i da su imali primogenituru nad teritorijem koji postala poznata kao Palestina.

Cionisti su također izmislili ideju da su Židovi koji žive u egzilu obavezni vratiti se u Obećanu zemlju, koncept koji je bio stran judaizmu, navodi Sand.

Kao i gotovo sve na Bliskom istoku, ova nova stipendija je prepuna snažnih vjerskih, povijesnih i političkih implikacija. Ako je Sandova teza točna, to bi sugeriralo da mnogi palestinski Arapi imaju mnogo značajnije pravo na zemlje Izraela nego što to imaju mnogi europski Židovi koji su tamo stigli potvrđujući od Boga dano pravo.

Doista, Sand teoretizira da su mnogi Židovi, koji su ostali u Judeji nakon što su rimske legije slomile posljednji ustanak 136. godine, na kraju prešli na kršćanstvo ili islam, što znači da bi Palestinci koji su bili nagomilani u Gazi ili koncentrirani na Zapadnoj obali mogli biti izravni potomci Židova iz rimskog doba.

Unatoč političkim implikacijama Sandove knjige, ona se nije suočila s onim što bi se moglo očekivati: iscrpljujućim napadom desničarskih Izraelaca. Kritike su se uglavnom usredotočile na Sandove vjerodajnice kao stručnjaka za europsku povijest, a ne za drevnu povijest Bliskog istoka, što Sand spremno priznaje.

Jedan kritičar, Israel Bartal, dekan humanističkih znanosti na Hebrejskom sveučilištu, napao je Sandove vjerodajnice i nazvao Sandovu tezu "neutemeljenom", ali se uglavnom nije složio oko Sandove tvrdnje da je priča o dijaspori stvorena kao namjerni mit od strane cionista koji žele izmisliti izravnu genealošku vezu između mnogih svjetskih Židova i Izraela.

"Iako mit o izgnanstvu iz židovske domovine (Palestine) postoji u popularnoj izraelskoj kulturi, on je zanemariv u ozbiljnim židovskim povijesnim raspravama", Bartal piše u novinama Haaretz. “Važne skupine u židovskom nacionalnom pokretu izrazile su rezerve prema ovom mitu ili su ga potpuno zanijekale.

“Vrsta političke intervencije o kojoj Sand govori, naime, namjerni program osmišljen kako bi Izraelci zaboravili pravo biološko podrijetlo Židova iz Poljske i Rusije ili direktiva za promicanje priče o progonu Židova iz njihove domovine je čista fantazija.”

Drugim riječima, Bartal, poput nekih drugih kritičara, ne osporava toliko Sandove povijesne tvrdnje o dijaspori ili podrijetlu istočnoeuropskih Židova, koliko osporava Sandovu ideju da su cionisti izmislili lažnu povijest za cinične političke svrhe.

Ali nema sumnje da je priča o dijaspori odigrala ključnu ulogu u osnivanju Izraela i da je privlačnost ove snažne priče pomogla židovskoj državi da stvori simpatije diljem svijeta, posebno u Sjedinjenim Državama.

“Nakon što su bili prisilno protjerani iz svoje zemlje, narod joj je ostao vjeran tijekom cijele svoje raspršenosti i nikada nije prestao moliti i nadati se za svoj povratak u nju i za obnovu svoje političke slobode”, stoji u preambuli izraelske Deklaracije iz neovisnost.

Stvarnost iz mitologije

U siječnju 2009., dok je izraelska vojska bombardirala Palestince u Gazi u znak odmazde za rakete ispaljene na južni Izrael, svijet je dobio ružan uvid u ono što može rezultirati kada se dopusti da povijesni mitovi zabijaju klinove između ljudi koji bi inače mogli imati mnogo toga zajedničkog .

Nakon što je sukob završio s oko 1,400 mrtvih Palestinaca, uključujući mnogo djece i drugih neboraca, izraelska vlada istražila je navodne ratne zločine svoje vojske i čula svjedočanstva izraelskih trupa da su ekstremistički rabini invaziju proglasili svetim ratom.

Vojnici su rekli da su im rabini donijeli brošure i članke u kojima je pisalo: “Mi smo židovski narod. Čudom smo došli u ovu zemlju. Bog nas je vratio u ovu zemlju i sada se trebamo boriti da protjeramo nežidove koji nas ometaju u osvajanju ove svete zemlje.”

U svojoj knjizi i u intervju za Haaretz o svojoj knjizi Sand je osporio ovaj temeljni mit. U intervjuu je rekao:

“Počeo sam tražiti istraživačke studije o izgonu iz zemlje – konstitutivnom događaju u židovskoj povijesti, gotovo poput holokausta. Ali na svoje zaprepaštenje otkrio sam da nema literature. Razlog je što nitko nije prognao ljude iz zemlje.

“Rimljani nisu progonili narode i nisu to mogli učiniti čak ni da su htjeli. Nisu imali vlakove i kamione da deportiraju cijelo stanovništvo. Takva vrsta logistike nije postojala sve do 20. stoljeća. Iz toga je zapravo rođena cijela knjiga: u spoznaji da židovsko društvo nije raspršeno i nije prognano.”

Pravi potomci

Upitan kaže li da su pravi potomci stanovnika Judinog kraljevstva Palestinci, Sand je odgovorio:

“Nijedna populacija ne ostaje čista tijekom razdoblja od tisuća godina. Ali šanse da su Palestinci potomci drevnog židovskog naroda mnogo su veće nego šanse da smo vi ili ja njegovi potomci.

“Prvi cionisti, sve do arapskog ustanka [1936.-1939.], znali su da nije bilo protjerivanja i da Palestinci potječu od stanovnika zemlje. Znali su da farmeri ne odlaze dok ih ne istjeraju.

“Čak je i Yitzhak Ben-Zvi, drugi predsjednik Države Izrael, napisao 1929. godine da 'velika većina seljačkih farmera ne potječe od arapskih osvajača, već prije toga od židovskih farmera koji su bili brojni i većina u izgradnji zemlje.'”

Sand dalje tvrdi da židovski narod nikada nije postojao kao "nacionalna rasa", već je bio etnička mješavina različitih naroda koji su prihvatili židovsku religiju tijekom dugog vremenskog razdoblja. Sand odbacuje cionistički argument da su Židovi bili izolirana i temeljna etnička skupina koju su Rimljani željeli rastjerati.

Iako su bili nemilosrdni u osporavanju njihove vladavine, Rimljani su podanicima na svojim okupiranim područjima dopuštali mnogo sloboda, uključujući slobodu prakticiranja vjere, slobodu govora i slobodu okupljanja.

Tisuće Židova služilo je u rimskim legijama, a u samom Rimu postojala je znatna židovska zajednica. Tri židovska potomka Heroda Velikog, židovskog cara Jeruzalema, služila su u rimskom Senatu.

Židovski prehrambeni zakoni poštovani su po rimskom zakonu, kao i pravo da se ne radi subotom. 1,000 židovskih robova koje je car Titus odveo u Italiju nakon slamanja prve židovske pobune 70. godine nove ere kupile su i oslobodile židovske obitelji koje su se već odavno smjestile u rimsko društvo.

Nakon konačne židovske pobune, pobune Bar Kokhbe 132.-136. godine, povjesničari kažu da su Rimljani zabranili ulazak Židova u Jeruzalem, zbog čega su druga područja, poput Galileje u sjevernoj Palestini, postala središta židovskog učenja. Ali ima malo ili nimalo dokaza o masovnom prisilnom preseljenju.

Sand kaže da je dijaspora izvorno bila kršćanski mit koji je događaj prikazivao kao božansku kaznu nametnutu Židovima jer su odbacili kršćansko evanđelje.

Genetski dokazi

Nije bilo ozbiljnog pobijanja Sandove knjige, koja je bila bestseler u Izraelu i Europi. Ali bilo je ranijih genetskih studija koje su pokušavale dokazati neprekinutu liniju podrijetla aškenaskih Židova u Europi od hebrejskih plemena Izraela.

U genetskoj studiji koju je objavila Nacionalna akademija znanosti Sjedinjenih Država, Y kromosomi aškenaskih, rimskih, sjevernoafričkih, kurdskih, bliskoistočnih, jemenskih i etiopskih Židova uspoređeni su sa 16 nežidovskih skupina sa sličnih zemljopisnih lokacija. Utvrđeno je da unatoč dugotrajnom boravku u različitim zemljama i međusobnoj izolaciji, većina židovskih populacija nije značajno različita jedna od druge na genetskoj razini.

Iako je studija također pokazala da 20 posto Aškenaza nosi istočnoeuropske genske markere koji su u skladu s Hazarima, čini se da rezultati pokazuju da su Aškenazi potjecali od uobičajenog srednjoistočnog stanovništva i sugerirali da je većina židovskih zajednica ostala relativno izolirana od susjednih nežidovske zajednice tijekom i nakon dijaspore.

Međutim, monumentalna genetska studija pod naslovom "Putovanje čovjeka", koju je 2002. proveo dr. Spencer Wells, genetičar sa Sveučilišta Stanford, pokazala je da gotovo svi europski muškarci nose iste genetske markere koji se nalaze u muškoj populaciji Bliskog istoka. na Y kromosomima.

To je jednostavno zato što je migracija ljudskih bića započela u Africi i prošla kroz Bliski istok i dalje, protežući se tisućama godina. Ukratko, svi smo uglavnom isti.

Opsesivna zabluda

Unatoč nedostatku uvjerljivih znanstvenih ili povijesnih dokaza, priča o dijaspori pokazala se uvjerljivom pričom, sličnom biblijskom prikazu izlaska iz Egipta, koji su povjesničari i arheolozi također dovodili u pitanje posljednjih godina.

Svakako je istina da se svi narodi služe mitovima i legendama za preživljavanje; neke su priče temeljene na činjenicama, druge su prikladne samoposlužne izmišljotine. Međutim, kada mit i legenda zagovaraju eksces, kada zahtijevaju rasnu, etničku ili vjersku čistoću isključujući druge kako bi se ispunilo neko proročanstvo ili postigao neki nacionalni cilj, razum i pravda mogu ustupiti mjesto ekstremizmu i okrutnosti.

Motiv za stvaranje države Izrael bio je pružiti predah europskim Židovima nakon Drugog svjetskog rata, ali taj vrijedan cilj sada je iskrivljen u opsesivnu zabludu o pravu Izraela da maltretira i proganja Palestince.

Kada desničarski izraelski rabini govore o istjerivanju nežidova iz zemlje koju je Bog navodno dao Izraelcima i njihovim potomcima, ti rabini možda govore s punom vjerom, ali vjera je po definiciji nepokolebljiva vjera u nešto što je samo po sebi uzeto ne može se dokazati.

Ova vjera ili obmana također privlači ostatak svijeta. Krvavi rat u Iraku bio je dodatak izraelsko-palestinskom sukobu, kao i opasan uspon islamskog fundamentalizma diljem regije.

Sada postoji i ironija da su moderni Izrael osnovali Židovi europskog podrijetla, od kojih mnogi možda nisu etnički povezani s Palestinom. Još jedan okrutni aspekt ove ironije je da potomci drevnih Izraelaca mogu uključivati ​​mnoge Palestince, koji se genetski ne razlikuju od sefardskih Židova koji su, poput Palestinaca, bili izvorni i autohtoni stanovnici ove drevne zemlje.

Yasir Arafat mi je često govorio da su Izraelci zapravo rođaci Palestinaca. Možda je bio u krivu; vjerojatnije su braća i sestre.

Morgan Strong bivši je profesor povijesti Bliskog istoka i bio je savjetnik za CBS News “60 Minutes” o Bliskom istoku.