Izraelski lobi cilja na dogovor s Iranom

Neokonzervativci službenog Washingtona i dalje pokušavaju poremetiti dogovoreno rješenje s Iranom oko njegovog nuklearnog programa nametanjem novih sankcija i time stavljanjem SAD-a na ratni kurs koji favorizira izraelski Likud. Ali ta se stvarnost skriva iza sofizma, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Ovo je novogodišnja rezolucija koju bi sudionici političke rasprave u Washingtonu, a posebno oni u Kongresu, trebali donijeti: budite iskreni u pogledu svog stava o Iranu. Recite što doista želite i iznesite svoje najbolje argumente u korist onoga što doista želite i nemojte se pretvarati da radite u korist onoga protiv čega doista radite.

Glavno sredstvo rasprave o Iranu nakon što se Kongres ponovno sastane je nacrt zakona koji su predstavili senatori Mark Kirk, R-Illinois, i Robert Menendez, D-New Jersey, a koji bi zaprijetio još većim sankcijama Iranu i kupcima njegove nafte, nametnuo bi nerealne uvjete koje treba ispuniti kako bi se izbjeglo stvarno nametanje sankcija, te bi izričito dalo zeleno svjetlo Izraelu da pokrene rat protiv Irana i da uvuče Sjedinjene Države u taj rat.

Senator Mark Kirk, R-Illinois.

As Colin Kahl je objasnio U pojedinostima, usvajanje ovog zakona bilo bi vrlo štetno za proces pregovora o konačnom sporazumu s Iranom kako bi se njegov nuklearni program održao miroljubivim. Promotori zakona tvrde da bi njegov učinak bio upravo suprotan, te da bi povećao pregovaračku moć SAD-a i povećao vjerojatnost da će Iran učiniti ustupke koje želimo.

Moguće je da neki članovi Kongresa koji bi mogli biti skloni glasovanju za ovaj prijedlog zakona, pa čak i neki koji su ga potpisali kao susponzori, zapravo vjeruju u tu tvrdnju. Na kraju krajeva, stalno slušaju priče o tome kako su "sankcije dovele Iran za stol" i da ako su neke sankcije dobra stvar, onda je još više sankcija još bolja stvar.

Ali svatko tko je dulje od minute ozbiljno razmišljao o ovoj temi, kao što to sigurno jesu glavni promotori zakona, shvaća koliko je ta ideja pogrešna. Kakvu god ulogu sankcije imale u pridobijanju Irana za stol, to je mogućnost dobivanja sankcija udaljen, a ne da se zauvijek povećavaju, to će navesti Iran, sada kada je za stolom, da dovrši sporazum kojim se postavljaju stroga ograničenja na njegov nuklearni program.

Protivi se svakoj logici i psihologiji misliti da bi Iran odmah nakon što je napravio većinu ustupaka potrebnih za zaključivanje preliminarnog Zajedničkog plana akcije, "nagrađivanje" s većim pritiskom i kaznom natjeralo Irance da učine još više ustupaka .

Ljudi koji pregovaraju u ime Sjedinjenih Država protive se zakonu zbog štete koju bi nanio pregovorima. Njihovo je gledište vrlo značajno, bez obzira koliko se netko slagao ili ne slagao s bilo kojim konkretnim uvjetima koje administracija pokušava dobiti. Ako bi zakon doista ojačao pregovaračku poziciju SAD-a, svaki američki pregovarač bi to pozdravio.

I ako to nije dovoljno, kolege Kirku i Menendezu u iranskom zakonodavnom tijelu pružaju dodatne dokaze o destruktivnom učinku onoga što se događa na Capitol Hillu, s prijedlogom zakona iranskog zakonodavca koji poziva Iran da počne obogaćivati ​​uran do razine koja je dobra izvan onoga što je ikada prije učinio ako Sjedinjene Države nametnu nove sankcije.

Ovo je izravna potvrda kako prijetnje i tvrdoglava tvrdoglavost, posebno u ovom trenutku, rađaju prijetnje i tvrdoglavu tvrdoglavost s druge strane. Iranski zakon također pruža stvarnu priliku za promjenu uloga. Čini li ova prijetnja koja dolazi iz Medžlisa kreatore američke politike sklonijima zauzeti mekši stav i učiniti više ustupaka? Naravno da ne.

Kirk i Menendez nisu lutke. Oni sve to sigurno shvaćaju. Njihovo zakonodavstvo služi onima koji žele da pregovori s Iranom propadnu, a ne da uspiju. Glavni među onima s tom svrhom je, naravno, desničarska izraelska vlada Benjamina Netanyahua, koji je posve jasno dao do znanja da se protivi bilo kakvom sporazumu s Iranom i da će nastaviti činiti sve što može kako bi Iran prikazao kao Sotonu utjeloviti i trajno ga držati izopćenim.

Glavna organizacija u Washingtonu koja služi politici Netanyahuove vlade, tj. AIPAC, također ima svoj razlog da zauvijek udari iranski bauk: to je "dobro za posao", kako je objasnio bivši viši rukovoditelj AIPAC-a. Nije slučajno da je Mark Kirk lako taj najveći kongresni primatelj sredstava AIPAC-a, a Robert Menendez također je među šest najvećih primatelja.

Iskrenost bi značila odbaciti lažno pitanje hoće li dodatne sankcije sada pomoći u pregovaranju o boljem sporazumu, jer očito ne bi, i umjesto toga postaviti pravo pitanje: je li u interesu Sjedinjenih Država da pregovori s Iranom uspiju ili propasti. O tom pitanju može se raspravljati prema nekoliko kriterija.

Jedan se tiče cilja sprječavanja iranskog nuklearnog oružja: je li taj cilj moguće ostvariti pregovaračkim sporazumom koji nameće velika nova ograničenja i intenzivirani međunarodni nadzor nad iranskim nuklearnim programom ili kontinuiranom konfrontacijom koja ne nudi niti jedno od toga?

Drugi skup kriterija tiče se toga koji će put vjerojatnije izbjeći opasnost od novog rata, dopunjen raspravom o utjecaju novog rata na interese SAD-a. Drugi kriterij odnosi se na to hoće li široj američkoj politici na Bliskom istoku bolje služiti to što Sjedinjene Države imaju fleksibilnost vođenja vlastite diplomacije s bilo kim u regiji od slučaja do slučaja, od pitanja do pitanja ili tako što će biti zaključane u neprijateljstvo na kojem inzistiraju treće strane.

O svemu tome treba raspravljati sa stajališta američkih interesa. Oni koji posebno brinu za Izrael također mogu postaviti paralelna pitanja, poput toga da li se izraelskim interesima bolje služi neprekinutim odnosom neprijateljstva s drugom velikom državom u regiji, s prijetnjama i mržnjom koje svaka strana neprestano baca na drugu, ili slijedeći drugačiji put.

Neka takva iskrena rasprava počne. Ali poštena rasprava jedva da će se pokrenuti ako ne odbacimo besmislice o tome kako nešto poput Kirk-Menendez zakona navodno pomaže pregovorima.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)