Je li Manning pomogao spriječiti rat u Iranu?

Iz arhive: Diplomatski proboj predsjednika Obame s Iranom u vezi s njegovim nuklearnim programom još uvijek se suočava sa snažnim otporom, ali povijesno otvaranje moglo bi biti poremećeno da nije curenja informacija Pvt. Bradley (Chelsea) Manning, koji je dobio 35-godišnju zatvorsku kaznu kao "zahvalnost", kako je Robert Parry izvijestio prošlog ljeta.

Robert Parry (izvorno objavljeno 19. kolovoza 2013.)

Iz depeša američkog veleposlanstva koje je procurio Pvt. Bradley Manning, lako možete zamisliti kako se propagandna igra mogla odigrati, kako su Amerikanci mogli panično poduprijeti još jedan nepotreban rat na Bliskom istoku, ovaj put protiv Irana. Osim što je Manningovo objavljivanje dokumenata pokvarilo trik.

Gambit je mogao ići ovako: Jednog bi jutra na naslovnoj stranici, recimo, Washington Posta dospjela priča o tome kako su nadaleko cijenjena Međunarodna agencija za atomsku energiju i njezin pošteni mešetar, generalni direktor Yukiya Amano, pronašli zapanjujuće "dokaze" ” da se Iran približava nuklearnoj bombi unatoč dugogodišnjoj suprotnoj procjeni američkih obavještajnih službi i unatoč iranskim poricanjima.

Zatim, stranice s mišljenjima kojima dominiraju neokonzervativci ismijavale bi svakoga tko još uvijek sumnja u te “činjenice”. Uostalom, rekli bi ovi članci, "čak" i IAEA, koja je 2002. osporila tvrdnje predsjednika Georgea W. Busha o Iraku, pa "čak" i Amano, koji je u početku vjerovao iranskom poricanju, sada su bili uvjereni.

Neokonzervativacki think tankovi požurili bi se pridružiti zboru uzbune, šaljući "stručnjake" za WMD u TV talk showove koji hrabre američki narod o potrebi vojne akcije. Od Fox Newsa do CNN-a do MSNBC-a, bubnjalo bi se o iranskoj perfidnosti. Tada, dok su jastrebovi republikanci i demokrati pojačavali svoju retoriku i dok su izraelski čelnici hihotali "rekli smo vam", kolo rata s Iranom moglo se pokrenuti takvom brzinom da bi bilo nezaustavljivo.

Možda će tek godinama kasnije, nakon velikih ljudskih troškova i ozbiljnih gospodarskih posljedica, američki narod saznati istinu: da IAEA pod Amanom nije bila objektivan izvor u koji su vjerovali, da je Amano bio nešto poput američko-izraelske marionete koji je rano hinio proiranski stav kako bi naknadno poboljšao svoju akreditaciju za guranje antiiranske linije, da je nakon što je postavljen na dužnost čak tražio novac od američkih dužnosnika i održavao tajne sastanke s Izraelcima (kako bi koordinirao protivljenje Iranu nuklearni program održavajući pristojnu šutnju o izraelskom lažnom nuklearnom arsenalu).

No, zbog postupaka Bradleya Manninga izvučen je tepih ispod ove moguće smicalice. Depeše američkog veleposlanstva koje otkrivaju istinu o Amanu bile su objavljen od strane britanskog Guardiana 2011. (iako su ga New York Times, Washington Post i drugi mainstream američki mediji ignorirali). Depeše su također privukle pozornost web stranica, poput Consortiumnews.com.

Dakle, gambit nije mogao funkcionirati. Da se pokušalo, dovoljno ljudi bi znalo istinu. Ne bi se opet dali prevariti i alarmirali bi svoje sugrađane. Bradley Manning ih je naoružao činjenicama.

I ovaj scenarij, iako je doduše hipotetski, nije nimalo nategnut. Kad su depeše procurile otprilike godinu dana nakon Amanova imenovanja, njegova IAEA bila je zauzeta potpirivanjem histerije oko iranskog nuklearnog programa izvješćima o kojima su trubili think tankovi, poput Instituta za znanost i međunarodnu sigurnost te Washington Post i drugi američki mediji. .

Kablovi za otkrivanje

Prema onim procurjelim depešama američkog veleposlanstva iz Beča, Austrija, mjesta sjedišta IAEA-e, američki su diplomati 2009. navijali za mogućnost da će Amano unaprijediti američke interese na načine na koje to ne bi učinio glavni direktor IAEA-e na odlasku Mohamed El Baradei; Amano je svoj izbor pripisao podršci američke vlade; Amano je signalizirao da će stati na stranu Sjedinjenih Država u njihovom sukobu s Iranom; i ispružio je ruku tražeći još američkog novca.

In a 9. srpnja 2009., kabel, američki otpravnik Geoffrey Pyatt rekao je da je Amano zahvalan na američkoj podršci njegovom izboru. "Amano je svoj izbor pripisao podršci SAD-a, Australije i Francuske, a američku intervenciju u Argentini naveo je kao posebno odlučujuću", navodi se u depeši.

Zahvalni Amano obavijestio je Pyatta da će kao glavni direktor IAEA-e zauzeti drugačiji “pristup Iranu od ElBaradeijevog” i da je “svoju primarnu ulogu vidio u provedbi zaštitnih mjera i rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda [Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda]/Odbora”, tj. SAD-a. sankcije i zahtjevi protiv Irana.

Amano je također raspravljao o tome kako restrukturirati više činove IAEA-e, uključujući eliminaciju jednog najvišeg dužnosnika i zadržavanje drugog. "U potpunosti se slažemo s Amanovom procjenom ova dva savjetnika i vidimo ove odluke kao pozitivne prve znakove", komentirao je Pyatt.

Zauzvrat, Pyatt je jasno dao do znanja da Amano može očekivati ​​snažnu financijsku potporu SAD-a, rekavši da će „Sjedinjene Države učiniti sve što je moguće kako bi poduprle njegov uspješan mandat kao glavnog direktora i, u tu svrhu, predviđaju da će kontinuirani američki dobrovoljni doprinosi IAEA-i biti nadolazeći. Amano je rekao da bi 'razumno povećanje' redovnog proračuna bilo od pomoći.”

Pyatt je također saznao da se Amano konzultirao s izraelskim veleposlanikom Israelom Michaelijem "odmah nakon njegovog imenovanja" i da je Michaeli "bio potpuno uvjeren u prioritetna pitanja verifikacije Amanovih sporazuma". Michaeli je dodao da odbacuje neke od Amanovih javnih primjedbi o tome da "nema dokaza da Iran teži razvoju nuklearnog oružja" kao samo riječi za koje je Amano smatrao da ih mora izgovoriti "kako bi uvjerio one koji ga ne podržavaju u njegovu 'nepristranost'."

U četiri oka, Amano je pristao na "konzultacije" s čelnikom izraelske Komisije za atomsku energiju, izvijestio je Pyatt. (Ironično je doista da bi Amano imao tajne kontakte s izraelskim dužnosnicima u vezi s iranskim navodnim programom nuklearnog oružja, koji još nije proizveo niti jednu bombu, dok Izrael posjeduje veliki i neprijavljeni nuklearni arsenal.)

U sljedećem telegramu od 16. listopada 2009, američka misija u Beču rekla je da se Amano “potrudio naglasiti svoju potporu američkim strateškim ciljevima Agencije. Amano je u nekoliko navrata podsjetio veleposlanika [Glyna Daviesa] da je bio čvrst na američkom sudu u svakoj ključnoj strateškoj odluci, od imenovanja osoblja na visokoj razini do upravljanja iranskim navodnim programom nuklearnog oružja.

“Još iskrenije, Amano je istaknuo važnost održavanja određene 'konstruktivne dvosmislenosti' o njegovim planovima, barem dok ne preuzme dužnost Glavnog direktorata El Baradeija u prosincu” 2009.

Drugim riječima, Amano je bio birokrat koji je bio željan prikloniti se smjerovima koje su favorizirale Sjedinjene Države i Izrael u vezi s iranskim nuklearnim programom. Amanovo ponašanje zasigurno je bilo u suprotnosti s načinom na koji se neovisniji El Baradei opirao nekim od Bushovih ključnih tvrdnji o navodnom iračkom programu nuklearnog oružja, ispravno osuđujući neke dokumente kao krivotvorine.

Spašavanje pompe

Iako je Manningovo objavljivanje telegrama veleposlanstva očito spriječilo bilo kakvu masovnu primjenu Amanove smicalice, neki elementi gambita ipak su krenuli naprijed, iako s manje uzbuđenja nego što su možda imali.

U veljači 2013., naslovna stranica Washington Posta ponudila je naslutiti kako je propagandna kampanja mogla izgledati kada je istraživački novinar Joby Warrick razbuktao priču o iranskom nuklearnom programu koju je progurao David Albright, direktor Instituta za znanost i međunarodnu sigurnost koji dao podršku Bushevoj invaziji na Irak prije deset godina.

Albright/Warrick alarm citirao je navodni napor Irana da putem Interneta naruči 100,000 magneta u obliku prstena koji bi radili u nekim od starijih centrifuga u zemlji. “Iran je nedavno pokušao nabaviti desetke tisuća visoko specijaliziranih magneta koji se koriste u centrifugama, prema stručnjacima i diplomatima, što je znak da zemlja možda planira veliko proširenje svog nuklearnog programa koji bi mogao skratiti put do sposobnosti atomskog oružja, “, napisao je Warrick u svom glavnom paragrafu.

Morali ste pročitati do kraja duge priče da biste čuli manje oštar glas, koji kaže da je Iran prethodno obavijestio inspektore IAEA-e da planira izgraditi više svojih starih i nezgrapnijih centrifuga, koje koriste ovu vrstu magneta, i da obogaćivanje bio za civilnu energiju, a ne za nuklearnu bombu.

“Olli Heinonen, koji je vodio nuklearne inspekcije IAEA-e u Iranu prije svog umirovljenja 2010., rekao je da je vrsta magneta koju je Iran tražio vrlo specifična za centrifugu IR-1 i da se ne može, na primjer, koristiti u naprednim centrifugama IR-2M. koje je Iran nedavno testirao,” prema posljednjim odlomcima Warrickova članka.

"'Brojke u narudžbi imaju smisla, jer nam je Iran izvorno rekao da želi izgraditi više od 50,000 IR-1', rekao je Heinonen. 'Stopa kvarova na ovim strojevima je 10 posto godišnje, tako da vam je potreban višak'.”

U dnu Warrickove priče, također biste saznali da je “Iran izbjegao ono što mnogi stručnjaci smatraju izraelskom novom 'crvenom linijom': zalihe srednje obogaćenog urana veće od 530 funti, što je otprilike količina potrebna za izradu oružja ako dalje pročišćen.”

Dakle, nije bilo ničeg hitnog ili posebno provokativnog u vezi s ovom navodnom kupnjom, iako su struktura i smještaj Postove priče sugerirali suprotno. Očekivalo se da će mnogi čitatelji jednostavno brzo zaključiti da je Iran na rubu izrade atomske bombe i da je vrijeme da se predsjednik Barack Obama pridruži izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu u još jednom bliskoistočnom ratu.

Pritisak Posta i drugih neokonzervativaca naklonjenih novinskih kuća na Obaminu administraciju da se povinuje Netanyahuovoj ratobornosti prema Iranu raste godinama, često s Warrickom koji je kanalizirao antiiransku propagandu od Albrightove i njegovog ISIS-a, što je zauzvrat čini se da je cjevovod za tvrdolinijaše u IAEA-i.

Prije deset godina, Albright i ISIS bili su ključne osobe u raspirivanju histerije za invaziju na Irak oko lažnih tvrdnji o njegovom programu WMD. Posljednjih su godina Albright i njegov institut zauzeli sličnu ulogu u odnosu na Iran i njegovu navodnu potragu za nuklearnim oružjem, iako američke obavještajne agencije kažu da je Iran prekinuo taj projekt oružja 2003.

Ipak, Albright je transformirao svoju organizaciju u svjećicu za novi sukob s Iranom. Iako Albright inzistira na tome da je objektivan profesionalac, ISIS je objavio stotine članaka o Iranu, koji nije proizveo niti jednu nuklearnu bombu, dok jedva spominje lažni izraelski nuklearni arsenal.

Ispitivanje web stranice ISIS-a otkriva samo nekoliko tehničkih članaka u vezi s izraelskim nuklearnim oružjem, dok je ISIS toliko proširio svoju pokrivenost iranskim nuklearnim programom da je premješten na zasebno web mjesto. Članci ne samo da pominju događaje u Iranu, već također napadaju američke medijske kritičare koji dovode u pitanje širenje straha u vezi s Iranom.

Prije više od godinu dana, kada se ne-glavni novinar suočio s Albright o nerazmjeru između koncentracije ISIS-a na Iran i de minimis izvještavanje o Izraelu, ljutito je odgovorio da radi na izvješću o izraelskom nuklearnom programu. Ali još uvijek nema značajne procjene izraelskog velikog nuklearnog arsenala na web stranici ISIS-a, koja seže do 1993. godine.

Unatoč ovom dokazu pristranosti, Post i druge glavne američke novinske kuće obično predstavljaju Albright kao neutralnu analitičarku. Oni također ignoriraju njegovu šarenu prošlost, na primjer, njegovu istaknutu ulogu u promicanju slučaja predsjednika Busha prije invazije da je Irak posjedovao zalihe oružja za masovno uništenje.

Poticanje rata

Krajem ljeta 2002., dok je Bush započinjao svoje reklamiranje za invaziju na Irak i slao svoje glavne suradnike u nedjeljne talk showove da upozoravaju na "puške koje se dime" i "oblake gljive", Albright je koautorica ruj. 10, 2002, članak pod naslovom “Je li aktivnost u Al Qaimu povezana s nuklearnim naporima?” koji je proglasio:

“Komercijalne satelitske slike visoke rezolucije pokazuju očigledno operativno postrojenje na lokaciji iračke tvornice fosfata al Qaim i postrojenja za vađenje urana. Ovo je mjesto bilo mjesto gdje je Irak vadio uran za svoj program nuklearnog oružja 1980-ih. Ova slika postavlja pitanja o tome je li Irak ponovno izgradio postrojenje za vađenje urana na tom mjestu, možda čak i pod zemljom. Uran bi se mogao koristiti u tajnom pokušaju stvaranja nuklearnog oružja."

Albrightove alarmantne tvrdnje savršeno se uklapaju u Bushevu propagandnu paljbu, iako su mjeseci odmicali s Bushovim upozorenjima o aluminijskim cijevima i žutom kolaču iz Afrike koja su postajala sve čudnija, Albright je pokazivala više skepticizma o postojanju oživljenog iračkog nuklearnog programa. Ipak, ostao je glavni stručnjak za drugo iračko navodno oružje za masovno uništenje, poput kemijskog i biološkog oružja. U tipičnom citatu od 5. listopada 2002., Albright je rekla za CNN: "Što se tiče kemijskog i biološkog oružja, Irak ga sada ima."

Nakon što je Bush pokrenuo invaziju na Irak u ožujku 2003., a iračka tajna skladišta oružja za masovno uništenje nisu se materijalizirala, Albright je priznao da je bio prevaren, objašnjavajući za Los Angeles Times: “Ako ne bude oružja za masovno uništenje, bit ću ljut kao pakao. Svakako sam prihvatio tvrdnje administracije o kemijskom i biološkom oružju. Mislio sam da govore istinu. Ako ne bude [programa nekonvencionalnog naoružanja], osjećat ću se osvojenim, jer su to tvrdili s takvom sigurnošću.” [Pogledajte FAIR's “Veliki lov na oružje za masovno uništenje,”]

S obzirom na užasne troškove u krvi i blagu proizašle iz fijaska u Iraku, objektivan novinar mogao bi se osjećati ponukanim spomenuti Albrightovu evidenciju pristranosti i pogrešaka. Ali Warrick iz Posta nije, iako su Albright i njegov ISIS bili u srži priče o veljači, primivši zasluge za dobivanje kopija narudžbenice za magnet.

Dakle, iako nikada nećemo znati bi li Amano trik bio isproban budući da su ga Manningova otkrića učinila neizvedivim, sigurno ne bi bio bez presedana. Američki narod iskusio je slične prijevare tijekom priprema za rat s Irakom kada je administracija Busha-43 sakupila svaku sumnju o navodnom iračkom OMU i oblikovala lažni slučaj za rat.

Na kraju je Manning uvučen u taj rat kao mladi obavještajni analitičar. Suočio se s toliko dokaza brutalnosti i nepoštenja da je osjetio potrebu učiniti nešto po tom pitanju. Ono što je učinio u objavljivanju stotina tisuća dokumenata WikiLeaksu, a time i drugim novinskim kućama, bilo je pružanje "osnovne istine" o ratnim zločinima počinjenim u Iraku i Afganistanu.

Njegovo razotkrivanje diplomatskih depeša također je dalo američkom narodu i svijetu pogled iza zastora tajnosti koji često skriva prljave poslove državne uprave. Možda najvažnije, ta su otkrića pomogla pokrenuti Arapsko proljeće, dajući ljudima Bliskog istoka priliku da konačno preuzmu političku kontrolu nad vlastitim životima.

I, dopustivši Amerikancima da saznaju istinu o Amanovoj IAEA-i, Bradley Manning je možda pomogao spriječiti rat s Iranom.

Istraživački novinar Robert Parry objavio je mnoge priče o Iran-Contra za The Associated Press i Newsweek 1980-ih. Možete kupiti njegovu novu knjigu, Ukradena priča u Americi, bilo u ispišite ovdje ili kao e-knjiga (od Amazon i barnesandnoble.com). Na ograničeno vrijeme također možete naručiti trilogiju Roberta Parryja o obitelji Bush i njezinim vezama s raznim desničarskim operativcima za samo 34 USD. Trilogija uključuje Američki ukradeni narativ. Za detalje o ovoj ponudi, kliknite ovdje.