Američko-turska diplomatska napetost

Turska umjerena islamistička vlada zacrtala je put vanjske politike koji se podudarao sa strategijama Obamine administracije i od njih se odudarao, posebno u vezi sa sirijskim sukobom i egipatskim vojnim udarom, kako objašnjava bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Nekoliko razloga zbog kojih je Turska dugo bila važna za američku vanjsku politiku, sa značajnom ulogom u više pitanja, još uvijek vrijedi. Jedna je od jačih država u svom susjedstvu, koje je teško susjedstvo. Članica je Sjevernoatlantskog saveza koji se nalazi na spoju Europe i Bliskog istoka, graniči, između ostalog, sa Sirijom, Irakom i Iranom.

To je povijesni nasljednik carstva koje je nekada obuhvaćalo veći dio okolne regije. To je većinski muslimanska zemlja, s onim što se obično opisuje kao "blago" islamistička vlada, na koju se gledalo kao na vrijedan model umjerenosti i stabilnosti za narode na njezinom jugu koji su bili opterećeni nedostatkom umjerenosti i stabilnosti .

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan.

Stoga je važno kada odnosi između Turske i Sjedinjenih Država dođu do zastoja, kao što je to bio slučaj u posljednje vrijeme. Stvari su prošlog tjedna postale još gore s premijerom Recepom Erdoganom očito odlučivši učiniti Sjedinjene Države žrtvenim jarcem za diverziju zbog domaćih političkih problema u vezi sa slučajevima korupcije u koje su umiješani članovi njegove administracije.

Erdogan je iznio nejasna upozorenja o miješanju "stranih veleposlanika" u stvar, provladine novine iznijele su konkretnije optužbe protiv američkog veleposlanika, a bilo je i demonstracija ispred američkog veleposlanstva. Pretpostavlja se da je osnova za mišljenje da bi domaća publika vlade takve optužbe mogla smatrati uvjerljivima, osim što su Sjedinjene Države sveopći žrtveni jarac za mnoge stvari s kojima nemaju nikakve veze, američka rezidencija Fethullaha Gulena, islamskog svećenika koji je bio saveznik Erdogana u prošlosti, ali je raskinuo s njim prije mnogo godina i čiji se sljedbenici među policijom i tužiteljima sada smatraju iza istraga korupcije.

Sjedinjene Države trebale bi svojim današnjim odnosima s Ankarom prvo pristupiti s priznanjem (što bi se također odnosilo na njihove odnose s drugim silama u regiji) da će Turska biti partneri u nekim stvarima, ali će imati različita stajališta o drugima. Tamo gdje se gledišta razilaze, ponekad će to biti iz razumljivih i opravdanih razloga i bilo bi prikladno složiti se da se ne slažemo.

Erdoganov potez kojim pokušava iskoristiti Sjedinjene Države za objašnjenje problema s korupcijom svoje vlade nije jedno od tih vremena. Sjedinjene Države ne trebaju podizati javnu temperaturu odnosa zbog ove epizode, ali je svakako u redu da ostanu nepokolebljive u nejavnim razmjenama i jasno daju do znanja da smatraju da je gambit neoprostiv.

Američko-turske razlike oko rata u Siriji, u kojem Ankara favorizira aktivniju potporu naoružanim pobunjenicima, više se uklapaju u kategoriju slažem se s neslažem. Kao najbliži susjed koji je na vlastitom teritoriju izravno osjetio neke od posljedica rata, Turska zaslužuje da joj se malo olabavi u svakoj prosudbi o njezinim (ne sasvim dosljednim) odgovorima na sukob. Ali to ga ne bi učinilo manjom greškom, kao što su događaji u Siriji postali sve očitiji, kako bi se Sjedinjene Države izravnije uključile.

S drugim pitanjima oko kojih se Ankara i Washington ne slažu, uključujući ona spomenuta u Tim Arangov pregled nadmetanja u New York Times, Washington mora više sagledati svoje vlastito držanje kako bi objasnio zašto uopće postoji neslaganje.

Jedno takvo pitanje uključuje tjeskobu SAD-a oko potpisivanja naftnih ugovora Turske s kurdskom regionalnom vladom u sjevernom Iraku (umjesto da to ide preko središnje vlade u Bagdadu). Turski pristup je realističniji odgovor na dva desetljeća staru stvarnost kurdske autonomije u sjevernom Iraku nego što je privrženost katekizmu iračkog jedinstva. Trenutna politika Turske također predstavlja veliki napredak u odnosu na ono što je dugo bio njen kratkovidan i paranoičan stav prema kurdskom nacionalizmu općenito.

Druga točka neslaganja tiče se Egipta, gdje se Turska snažno protivi svrgavanju izabranog predsjednika Mohameda Morsija. Dok egipatski vojni vladari svaki tjedan demonstriraju koliko daleko vraćaju svoju zemlju iz demokracije u samovolju diktature (njihov najnoviji potez je podizanje nevjerojatno maštovitih kaznenih prijava protiv Morsija), teško je shvatiti kako Turska griješi stranu ove.

Imamo tendenciju vidjeti držanje Erdoganove vlade kao islamističku stvar; to je barem isto toliko demokratska stvar, a svakako je takva u očima civilne vlade u Ankari, čije je jedno od većih postignuća bilo ukroćivanje političkih impulsa turske vojske, s njezinom poviješću državnih udara.

Tu je i ljutnja SAD-a (a posebno Kongresa) zbog navodne uloge turske banke u državnom vlasništvu u kupnji od Irana prkoseći američkim sankcijama. Navedite ovo kao još jedan primjer kako sankcije su povrijedile interese SAD-a time što je preokupacija i komplikacija u američkoj diplomaciji. U mjeri u kojoj je ovo pitanje postalo dodatni iritant u važnom odnosu s Turskom, donijelo je više štete nego ikakve koristi koju bi netransakcije jedne turske banke eventualno mogle učiniti u odnosu na politike Irana koji je već pod strogim sankcijama.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)