Mudrost u obuzdavanju Sirije

Neokonzervativci još uvijek udaraju u bubnjeve za američku vojnu intervenciju u Siriji, sada navodno iz humanitarnih razloga. Ali koliko god bilo užasno sirijsko nasilje, jasno je da je suzdržanost predsjednika Obame prošlog ljeta izbjegla da nered bude još veći, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Prolazak čak i od samo nekoliko mjeseci daje vrijednu perspektivu raspravama o mogućim upotrebama vojne sile, raspravama u kojima su neki stavovi izraženi sa strašću i uvjerenjem. To se događalo u vezi s građanskim ratom u Siriji.

Ne tako davno činilo se da su Sjedinjene Države i neke druge zapadne države na rubu pokretanja vlastitih vojnih napada u Siriji, uz pružanje pomoći oporbenim elementima. Od tada su postali još jasniji svi razlozi koji su tada već postajali vidljivi zašto bi nasilna intervencija na strani pobunjenika u ovom ratu bila pogreška.

Sirijski predsjednik Bashar al-Assad ispred plakata svog oca Hafeza al-Assada.

Nered prevladava među oporbenim elementima kojima bi se pomoglo, uz samo labave veze između političara izvan Sirije i ljudi s oružjem iznutra. Navodni umjerenjaci bili su slabi i neučinkoviti. Najjače oporbene skupine, kako u borbama unutar oporbe, tako iu borbi protiv režima, uključuju mnoge ekstremiste koji imaju malo ili nimalo zajedničkog s bilo kojim zapadnim ciljevima.

Posljednji obrat u ovoj priči bio je a obustavu svake američke nesmrtonosne pomoći oporbi nakon što je koalicija islamističkih boraca pod nazivom Islamska fronta provalila u skladište i preuzela kontrolu nad opremom koju su Sjedinjene Države dale nekom drugom.

Karakter nekih od najutjecajnijih oporbenih snaga postao je dovoljno jasan za govori više glasova na Zapadu da je oporba gora od Assadovog režima. Bivši američki veleposlanik Ryan Crocker kaže da bismo trebali “ponovno početi razgovarati s Assadovim režimom. … Koliko god bio loš, nije toliko loš kao džihadisti koji bi preuzeli vlast u njegovoj odsutnosti.”

Joshua Landis, direktor Centra za bliskoistočne studije na Sveučilištu Oklahoma, komentira da nam je politika naoružavanja sirijskih pobunjenika "išla u lice" i da "netko mora zagristi metak i reći da Assad ostaje". Ono što vrijedi za pomoć pobunjenicima još više bi vrijedilo za izravnu vanjsku vojnu intervenciju.

Da je zapadni napad koji se zamalo dogodio ranije ove godine doista bio izveden, uvukao bi Sjedinjene Države duboko u sukob za koji se čini da nije ni blizu kraja. U onoj mjeri u kojoj bi to preokrenulo ravnotežu, učinilo bi to u korist strane koja je, kako primjećuje Crocker, gora od sirijskog režima.

Alternativa, događaji koji su se zapravo odigrali u proteklim mjesecima, još uvijek nije lijepa za gledati, a politika i diplomacija koje su dovele do prekida napada bile su u biti improvizirana pokvarena igra. Ali rezultat je bio znatno manje loš od uvlačenja u ovaj građanski rat.

Došlo je čak i do pozitivnog razvoja u pogledu kontrole naoružanja s dogovorom o uništenju sirijskog kemijskog oružja.

I dalje će biti onih koji će, iz inercije, kognitivne disonance ili istinskog uvjerenja u neograničenu učinkovitost vojne moći SAD-a, tvrditi da bi stvari ispale bolje da smo samo djelovali brže, ne samo izravno nego i pomažući “umjerenjaci” u oporbi.

To stajalište previđa ono što je uvijek previđalo, uključujući poteškoće u razlikovanju umjerenjaka od ekstremista u ovoj okolnosti, nemogućnost zadržavanja pomoći samo u rukama prvih i druge stvarnosti sirijskog sukoba koje su ekstremiste dovele do toga da steknu važnost imaju među oporbom.

Usporedba onoga što sada znamo s onim što se raspravljalo prije nekoliko mjeseci korisna je ne samo za razumijevanje koji je put mudrosti u suočavanju sa sirijskim problemom. Također je koristan u ocjenjivanju drugih, možda širih rasprava o uporabi vojne sile.

Većina naših naknadnih procjena temelji se na slučajevima u kojima mi do koristiti silu. Možemo izvući pouke, na primjer, iz rata u Iraku, i to prikladno, s obzirom na ogromne troškove koje je pogrešna ekspedicija nanijela Sjedinjenim Državama.

Ali izvlačenje pouka samo iz takvih epizoda uključuje metodološki problem koji bi društveni znanstvenici nazvali odabirom zavisne varijable. Naša je baza podataka potpunija ako uzmemo u obzir lekcije iz svaki primjer u kojem je uporaba sile postala glavno pitanje, bez obzira na to je li konačna politička odluka bila njezina uporaba ili ne.

Takve lekcije pomažu tri vrste ocjenjivanja. Jedno je opće pitanje kada je vojna intervencija preporučljiva, a kada nije. Drugi se odnosi na učinak kreatora politike. U slučaju postupanja Obamine administracije sa Sirijom, u početku je došlo do krivo usmjerene uporabe problema kemijskog oružja i kasnijeg oslanjanja na sreću i pomoć Rusa u izvlačenju iz rupe, ali konačna i temeljna odluka o uporabi sile bio u pravom smjeru.

Treća vrsta procjene odnosi se na vjerodostojnost i mudrost, ili nedostatak istih, onih koji se upuštaju u te rasprave. Argumentacija za ono što bi bila pogrešna uporaba sile možda neće naškoditi republici ako kreatori politike ne prihvate argument, ali se i dalje jednako loše odražava na one koji iznose argument.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)