Nepredvidivi afganistanski vođa Hamid Karzai iznio je nove zahtjeve koje SAD moraju ispuniti ako žele zadržati manje vojne snage u Afganistanu nakon 2014., stvarajući mogući put za SAD da konačno okonča svoj najdulji rat, piše bivši analitičar CIA-e Paul R. .Stup.
Paul R. Pillar
Uz pozornost koja je opravdano usmjerena na novi nuklearni sporazum s Iranom, puno manje javnosti je poduzeto korake da se najduži američki rat produži. Pregovori s teškim Hamidom Karzaijem oko bilateralnog sigurnosnog sporazuma (uključujući upravo završeni put savjetnice za nacionalnu sigurnost Susan Rice u Afganistan) imaju za cilj osigurati pravni okvir za zadržavanje američkih trupa u Afganistanu do 2024. godine.
Američke snage intervenirale su u afganistanskom građanskom ratu 2001. Ako se američka vojna prisutnost nastavi za vrijeme trajanja novog sporazuma, to će biti 23 godine. Neki vojnici koji su bili dio ranih rasporeda mogli su se vratiti kući, vjenčati se i imati djecu koja će se prijaviti i služiti u istom ratu kao i njihovi roditelji. Misije nakon 2014. trebale bi biti obuka i protuterorizam, ali usred tekućeg rata, američke trupe bit će u ratu sve dok su tamo.
Afganistanski predsjednik Hamid Karzai pozdravlja general-pukovnika američke vojske Jamesa L. Terryja u Kabulu, Afganistan, 21. kolovoza 2012. (Foto: Ministarstvo obrane SAD-a)
zapovjednik zajedničkog zapovjedništva Međunarodnih snaga za sigurnosnu pomoć, u međunarodnoj zračnoj luci Kabul, Afganistan, 21. kolovoza 2012. (Fotografija: glavni podčasnik američke mornarice Roger Duncan)
Karzai se u posljednje vrijeme ponašao pomalo čudno, nedavno kada je odbio da odmah potpiše nacrt sporazuma iako mu je njegova podrška od strane afganistanske loya jirge trebala dati dovoljno političkog pokrića da to učini. Zahtjevi koje je nedavno postavio Sjedinjenim Državama kao pretpostavljene uvjete potpisivanja na prvi pogled zvuče razumno, ali nakon daljnjeg razmišljanja teško je vidjeti što bi se točno moglo očekivati od Obamine administracije kao odgovor.
Jedan od zahtjeva je pomoć u pokretanju mirovnih pregovora s Talibanima. Sjedinjene Države već su s desne strane toga. To bi uvijek moglo ovom cilju dati više truda i prioriteta, ali s drugim diplomatskim zadacima, posebno pregovorima s Iranom, na tanjurima predsjednika i državnog tajnika, vjerojatno je mudro da ne pokušavaju trošiti puno više svoje energije na ovo jedan.
Drugi zahtjev je puštanje svih afganistanskih državljana iz Guantanama. Kao što bi Karzai trebao znati, sloboda djelovanja g. Obame da ostvari svoj cilj zatvaranja pritvorske ustanove u Guantanamu ozbiljno je ograničena od strane Kongresa, iako Senat je nedavno dao tračak nade da bi se ovo moglo promijeniti.
Karzai je kratka šepavica i neki od ovih pregovaračkih problema mogli bi nestati kada završi svoj mandat. Ali postoje temeljniji problemi s američkim pristupom Afganistanu koji imaju veze s američkom politikom i ustajalom američkom konvencionalnom mudrošću.
Predsjednik Obama izbjegao je ono što bi moglo biti novo političko pitanje kada je čvrsto i ispravno odbio raniji Karzaijev zahtjev da se ispriča za postupke američkih trupa prilikom pretresa afganistanskih domova. U pozadini imaginarne "turneje isprike" koju je navodno uzeo u svom prvom mandatu, lako je zamisliti kakvu bi sijenu njegovi domaći politički protivnici napravili od bilo kakvog pristajanja na taj zahtjev.
Ali g. Obama je još uvijek opterećen ulogom koju je Afganistan odigrao kao "dobar rat" koji je bio kontrapunkt lošem ratu u Iraku kojem se, na njegovu čast, protivio od početka. Loš rat ili ne, njegovi protivnici su ga kritizirali jer se nije dovoljno potrudio sklopiti dogovor s iračkom vladom da ondje zadrži dio američkih trupa.
U tom kontekstu, i uz važnost njegovih napora da upotrijebi diplomaciju kako bi izbjegao još jedan vrlo loš rat, s Iranom, on si ne može priuštiti da radi stvari u Afganistanu zbog kojih izgleda kao izolacionistički slabić. I tako se nastavlja pritisak na bilateralni sigurnosni sporazum s Afganistanom.
Ustajala konvencionalna mudrost je ono što je navelo mnoge Amerikance i američke političare obiju strana da vide osiromašeni Afganistan, groblje carstava pola zemaljske kugle udaljeno od Sjedinjenih Država, kao nešto toliko ključno za sigurnost SAD-a da bi opravdalo držanje američkih trupa u tamošnji građanski rat gotovo četvrt stoljeća. Ovakav stav još je jedan od nesretnih posljedica nacionalne traume koja se dogodila 9. rujna.
Stav zanemaruje kako se terorističke prijetnje ne temelje primarno na posjedovanju nekretnine, kako afganistanski talibani nemaju poticaja (barem ne ako nisu pod stalnim američkim napadom) ponovno biti domaćini al-Qaidi, kako čak i ako komad nekretnine koristan je teroristima. Afganistan jedva da je jedini dostupan komad i kako se radikalna sunitska teroristička prijetnja već proširila daleko izvan Afganistana.
Čak i ako pregovori s talibanima dobiju zamah, budući politički aranžmani u Afganistanu ovisit će uglavnom o onome o čemu su uvijek ovisili ondje: puno lokalnih dogovora, a ne jednog nacionalnog. Čak i ako američki vojni instruktori i savjetnici dobro napreduju u prenošenju vještina afganistanskim trupama, lojalnost tih trupa bit će jednako krhka i zamjenjiva kao što je uvijek bila u Afganistanu.
Nultu opciju o tome kakvu bi vojnu prisutnost Sjedinjene Države trebale imati u Afganistanu nakon 2014. ne treba smatrati samo neuspjehom pregovora. Treba ga smatrati mogućim ishodom koji je sam po sebi poželjan. Karzaijevo frustrirajuće pregovaračko ponašanje moglo bi biti korisna udica koja će nam pomoći da tamo stignemo.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Moj zadnji komentar iznad pripada...
Pogledajte “Neokonzervativci prozivke o dogovoru s Iranom” Roberta Parryja
Ovdje objavljeno greškom
Možda bi netko mogao ukazati na zastrašujuće 'the BeJesus it's Chamberlain Again Crowd' da su SAD možda mogle imati pravo glasa u Chamerlainovoj odluci da republikanci koji su tada opstruirali nisu stajali na putu Wilsonovoj želji da se pridruži Ligi naroda . (Loše vrijeme za prodaju kišobrana). Cijeli potpuni kraj Velikog rata možda bi bio drugačiji da nije senatora Henryja Cabota Lodgea i njegovih kolega republikanaca/plavog psa Demovih akcija 1919. Možda, da je netko drugi osim Edwarda Housea bio prisutan dok su izrađivači karata bili dolje i zeznuli ostatak svijeta na prvom mjestu tada 1919. Možda bismo učinili pravu stvar i nikad ne bi bilo Münchenskog sporazuma koji bi Chamberlain trebao potpisati. Mogao bih dodati da bi slušanje Keynesa spriječilo još jednog Hiltera, ali s druge strane, odmazda ide usput kad je vaša ideja o briljantnom motivu zarade rat. Plug dijeli ne oružje… nije li to rekao Dwight David Eisenhower?
Kampanja Fox Tea Party talking point attack p5+1 može se okrenuti naglavačke i iznutra prema van uz malo više mašte. Sviđa mi se intelekt većine komentara na ovoj stranici i nadam se da me svi nećete minirati!
S dronovima smo postigli svoje. Vrijeme je da prijeđete na višu cestu s mekom diplomacijom na čelu. Mi to možemo. Nazovite to Reverse Project za novo američko stoljeće. Moramo preispitati kako zarađujemo novac. Kapitalizam ima mnogo za ponuditi, a ipak može omogućiti bolju dobrobit zajedničkog dobra. Trenutno postoji 7 milijardi boljih od naše mudre vrste koji se kreću jedni oko drugih, a mi ne postajemo manji (čak ni uz rat). Vrijeme je da smanjimo sve nuklearne bombe. Ref. George Marshal, Eisenhower prema Izraelu, ali stanite uz židovski narod. Vjerujem da je Izrael naš jedini saveznik, ali Kerry je nedavno spomenuo izraelsko zadiranje u Zapadnu obalu. Pretpostavljam da bi to bilo isto što i svom bratu reći da ostavi svoju ženu na miru. Došlo je vrijeme i za odlazak s islama. Ova naša država Amerika je utemeljena na konceptu slobode vjere. Stoga promovirajte ovaj ideal, ovu vrijednost. Trenutno, ako je riječ o islamu, gdje nas to ostavlja osim Saudijske Arape uz Izrael. Čudni momci iz kreveta, zar ne? To nije religija, ali djeluje negdje u ovom kontinuiranom uvodu u ovaj rat, i onaj rat. Jesam li spomenuo još jedan rat. Dakle, vrijeme je za obaranje nuklearne bombe. To bi uključivalo SAD i također bi uključivalo Izrael i Rusiju, zajedno s Indijom, Kinom i mnogim drugim… još mnogo, mnogo, drugih! Prodajte poljoprivrednu opremu, Hollywood, i osigurajte Amerikancima neka karijerna zanimanja! Hvala na odgovoru na moj komentar.
Joeyted vrlo dobar komentar — slažem se 100%
Izbacite američku vojsku iz SVIH muslimanskih zemalja što prije.
Obamin mirovni plan o ubojstvu dronom treba napustiti.
Čini se da vodimo neokonski rat protiv islama koji je orkestrirao Izrael...
Sjajan članak. Dopustite mi da ovo izbacim; koliko dugo nakon što napustimo Afganistan će Karzai ostati? Zar ne misliš da bi Karzai mogao skočiti s broda u Pariz sa svojim milijunima i imati lijep život? Pretpostavljam da bi Karzaiju ovo bilo dobrodošlo olakšanje.
Usput, koja je američka misija u Afganistanu? Amerika bi se trebala naučiti držati podalje od stranih građanskih ratova. Nije li George Washington imao politiku u pogledu uplitanja u stranonacionalne sukobe? Pomislili biste da je nakon što ste posljednjih deset godina bili uključeni u Afganistan, na ova pitanja lako odgovoriti. Osim toga, hvatanje Osame bila je ključna misija posebne opcije od samog početka. Što je uopće bila/bila naša misija?
Jednom je među prodavačima bila popularna izreka: “Samson je pobio tisuću Filistejaca magarećom čeljusti. Svaki dan se tisuću prodaja ubije istim instrumentom.” Da je moja najdublja želja bila pobjeći iz Afganistana, i ja bih odabrao Susan Rice da pregovara o poslu. Ponekad predsjedniku jednostavno ne odajemo priznanje koje zaslužuje.