Neokonzervativci prebacuju slučaj za ubijanje Irana

Neokonzervativci su se vratili na svoje borbene stanice i čine sve što mogu u službenom Washingtonu kako bi uništili mogući sporazum o ograničavanju iranskog nuklearnog programa, budući da bi dogovor učinio novi rat na Bliskom istoku manje vjerojatnim, kao što primjećuje bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Oni nastojeći sabotirati svaki pregovarački sporazum s Iranom mijenjali su svoje argumente na zanimljive načine jer su događaji uzastopno uzrokovali gubitak vjerodostojnosti njihovih argumenata. Jednom davno, znatno prije posljednjih iranskih izbora i kada nije bilo aktivnih pregovora o kojima bi se moglo govoriti između Irana i zapadnih sila, čula se tvrdnja da iranski režim zapravo ne želi normalne odnose sa Zapadom jer je vidio svoje izolacija kao važan sastojak njegove moći.

Ideja je bila da što više prilika iranski narod ima za interakciju s prosvijećenijim dijelovima svijeta i što se njihov režim manje može predstavljati kao branitelj opkoljene nacije, to će obični Iranci imati manje strpljenja sa svojim nazadnim političkim sustavom i manje sigurna bila bi vladavina mula.

Iranski predsjednik Hassan Rouhani telefonski razgovara s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom 18. studenoga 2013., raspravljajući o najnovijem razvoju događaja u razgovorima između Teherana i svjetskih sila, kao io načinima za okončanje krvoprolića u Siriji. (fotografija iranske vlade)

Čovjek više ne čuje takve argumente, sada kada su sadašnji iranski čelnici, uključujući vrhovnog vođu kao i predsjednika, pokazali izvan svake sumnje da žele bolji i potpuniji odnos sa Zapadom. Odricanje se prešlo na tvrdnje da bismo mogli postići dogovor s Iranom, ali da neće biti dobar.

Trenutno, naravno, čujemo mnogo takvih negativnih riječi. Ali budući da je postao poznat oblik vjerojatnog preliminarnog nuklearnog sporazuma, u kojem bi relativno male olakšice sankcija bile povezane sa značajnim ograničenjima iranskog nuklearnog programa koje kupuju vrijeme, a posebno s prekidom obogaćivanja urana do razine od 20 posto, što istaknuto u stihovima koje je Benjamin Netanyahu nacrtao na svom poznatom crtanom filmu bomba prošle godine, kredibilitet ove linije argumenata također je oslabio.

Stoga, zajedno s neprestanim napornim nastojanjima da preliminarni dogovor u nastajanju okrene na način koji povećava ublažavanje sankcija i minimizira ili previđa iranske ustupke, saboteri su se okrenuli opsežnom osuđivanju svega negativnog što se može reći, valjano ili ne, o Islamska Republika Iran. Najuočljivije su Netanyahuove beskrajne tvrdnje o tome kako je Iran apokaliptičan, srednjovjekovni, mesijanski iu svakom drugom pogledu vječno srce tame.

Neki od onih u Sjedinjenim Državama koji podržavaju Netanyahuovu kampanju potraga za kršenjem ljudskih prava kao što je diskriminatorno postupanje prema Baha'imas, dok drugi izreći nejasna upozorenja o iranskim "hegemonističkim ambicijama". Ništa od ovoga ne podrazumijeva nikakvu logiku u korist odbijanja, a ne potpisivanja nuklearnog sporazuma s Teheranom. Ne sklapanje posla neće pružiti ni trunku pomoći, na primjer, nijednom iranskom Baha'iju. Sve je to samo pokušaj da se svako poslovanje s Teheranom učini neukusnim.

Prebacivanje argumenata i odstupanja od logike učinili su sve jasnijim kako je cilj ove kampanje želja da se spriječi bilo kakav dogovor s Iranom, a ne pokušaj da se postigne "bolji" dogovor. Obaminoj administraciji, ostatku P5+1 i američkoj javnosti bilo bi dobro da ih ništa od ovoga ne ometa. Ali trebali bismo iznova razmisliti o implikacijama starog argumenta o tome kako bi veća interakcija sa Zapadom mogla ugroziti postojeći politički poredak u Iranu.

Ako su se iranski čelnici navodno nekoć bojali nuklearnog sporazuma koji bi doveo do opsežnije trgovine i drugih poslova sa Zapadom jer bi to potkopalo temelje njihove vladavine, ne bismo li trebali biti optimistični u pogledu takvih sekundarnih političkih učinaka, kao dodatne korisne posljedice, ako iranski lideri ipak do prihvatiti dogovor?

Logika starog argumenta ima neku valjanost i vjerojatno postoje tvrdolinijaši u Teheranu koji su toliko oprezni prema sporazumu upravo iz tog razloga da se još uvijek u potpunosti protive dogovoru. Vrhovni vođa i drugi u sadašnjem vodstvu također su nedvojbeno razmišljali slično. Ali također shvaćaju da će politički položaj režima (i sadašnje iranske predsjedničke administracije) također ovisiti o gospodarskom poboljšanju koje može donijeti samo normalniji odnos sa Zapadom. Očito su spremni riskirati s dugoročnim sekundarnim i tercijarnim političkim učincima kako bi se nosili s ovdje i sada.

Ti se učinci neće pojaviti iznenada. Nije kao da bi nuklearni sporazum značio da će nacija u osami odjednom postati svjesna onoga što se događa u vanjskom svijetu. Suprotno Netanyahuovim tvrdnjama, Iran nije srednjovjekovna zemlja u kojoj ljudi ne nose traperice, kao brzo su mu rekli mnogi Iranci koji nose traperice. Ali dugoročno gledano, učinci će vjerojatno biti u skladu s predviđanjima libanonski novinar Rami Khouri:

Kao što je Helsinki sredinom 1970-ih pomogao pokrenuti na nenasilan način konačni kolaps Sovjetskog Saveza i njegova carstva 15 godina kasnije, tako bi približavanje Arapa, Iranaca i Zapada stvorilo uvjete unutar Irana koji bi neizbježno promijenili njegovu ideološku konfiguraciju i omogućiti prirodniji nastavak povijesne evolucije u zemlji, što čini se da većina Iranaca želi.

Pretpostavljam da bi snažan gospodarski rast i odsutnost konfrontirajućeg odnosa s inozemstvom omogućili iranskim snagama pragmatizma i liberalizma da prošire svoj utjecaj unutar zemlje, i na kraju možda u roku od 5-7 godina sruše ostatke tvrdog islamskog revolucionarnog režima koji još uvijek dominira strukturom moći u zemlji.

Iran je značajno evoluirao čak i tijekom tri desetljeća Islamske Republike. Iako evolucija nije išla samo u jednom smjeru, većina je bila u smjerovima koji podrazumijevaju poboljšanje s našeg stajališta. Dio ove evolucije posljedica je protoka vremena, u kojem je revolucionarni režim koji se u početku bojao da ne može preživjeti bez režima istomišljenika koji su ga okruživali, shvatio da nije tako.

Djelomično je to zbog praktične potrebe da se zadovolje domaće potrebe. Djelomično je to zbog svijesti o tome kakve vrste iranskog ponašanja na međunarodnoj razini izazivaju ili ne potiču suradnju i promiču iranske interese. Više, a ne manje, normalna interakcija s Irancima je ono što će ne samo nastaviti, već i ubrzati ove trendove, što će dovesti do učinaka poput onih koje Khouri opisuje.

Ovo je način da se potaknu političke i društvene promjene u Iranu. Umjesto toga, fantazija je vjerovati da će beskrajni pritisak na kraju dovesti do toga da se Iranci pod pritiskom dignu na ustanak. U Gallup anketi snimljen ranije ove godine (čak i prije izbora predsjednika Rouhanija) koji je pitao Irance koga smatraju najodgovornijim za sankcije protiv Irana, 46 posto je reklo Sjedinjene Države, a samo 13 posto reklo je iransku vladu. (Sljedeći najčešći odgovori bili su Izrael devet posto, zapadnoeuropske zemlje šest posto i Ujedinjeni narodi šest posto.)

Oni koji žele, otvoreno ili prešutno, srušiti politički poredak u Iranu imaju još jedan razlog da podrže trenutne nuklearne pregovore.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)