Američki program bespilotnih letjelica desetkovao je vodstvo al-Qaide i drugih islamskih militantnih skupina, ali je također otuđio ljude i vlade u zemljama na prvim crtama bojišnice ubijanjem civila i ometanjem političkih saveza, složenost koju američki mediji često propuštaju, jer Za Inter Press Service izvijestio je Gareth Porter.
Gareth Porter
Washington Post je u četvrtak izvijestio o onome što je predstavio kao nove dokaze o tajnom sporazumu prema kojem pakistanski dužnosnici već dugo privatno podupiru američki rat bespilotnim letjelicama u zemlji, iako su ga javno kritizirali.
Većina novinskih kuća preuzela je priču Posta, a tema o javnom pakistanskom protivljenju i privatnom suučesništvu po pitanju bespilotnih letjelica uokvirila je medijsko izvještavanje o izjavi pakistanskog premijera Nawaza Sharifa da je pozvao predsjednika Baracka Obamu da prekine rat s dronovima.
Pakistanski premijer Nawaz Sharif.
Ali priča u Postu ignorirala je središnju činjenicu koja je u suprotnosti s tom temom: pakistansko vojno vodstvo godinama se odlučno protivilo ratu bespilotnim letjelicama i snažno je vršilo pritisak na sastancima s američkim dužnosnicima da se Pakistanu da pravo veta na ciljanje.
Zapravo, čini se da curenje povjerljivih CIA-inih dokumenata Postu predstavlja pokušaj dužnosnika CIA-e da spriječe odluku Obamine administracije da svede rat bespilotnim letjelicama u Pakistanu na minimum, ako ga ne u potpunosti ukine.
Članak u Postu, čiji je koautor Bob Woodward, kaže: "Unatoč opetovanom osuđivanju CIA-ine kampanje bespilotnih letjelica, najviši dužnosnici pakistanske vlade godinama su tajno podržavali program i rutinski primali tajne brifinge o napadima i broju žrtava."
Post je citirao strogo povjerljive dokumente CIA-e za koje kaže da "razotkrivaju eksplicitnu prirodu tajnog dogovora između dviju zemalja u vrijeme kada niti jedna nije bila voljna javno priznati postojanje programa bespilotnih letjelica". Dokumenti, opisani kao "točke za razgovor" za brifinge CIA-e, dali su pojedinosti o napadima bespilotnim letjelicama u Pakistanu od kraja 2007. do kraja 2011., predstavljajući ih kao nevjerojatan uspjeh i uvijek tvrdeći da nema civilnih žrtava.
Odavno je poznato da je postignut dogovor između administracije Georgea W. Busha i režima predsjednika Perveza Musharrafa pod kojim je CIA-i dopušteno izvoditi napade dronovima u Pakistanu. Depeša WikiLeaksa citirala je premijera Yousafa Gilanija koji je u kolovozu 2008. rekao: “Nije me briga hoće li to učiniti sve dok dobiju prave ljude. Prosvjedovat ćemo u Narodnoj skupštini i onda to ignorirati.”
Ta je izjava, međutim, dana u vrijeme kada su CIA-ini udari još bili malobrojni i usredotočeni samo na rukovodeće kadrove Al-Qaide. To se dramatično promijenilo početkom 2008.
Članci u Postu nisu uspjeli naglasiti da se pakistansko vojno vodstvo nakon 2008. promijenilo s odobravanja američke kampanje bespilotnih letjelica na snažno protivljenje. Razlog za promjenu bio je taj što je CIA dramatično proširila popis meta 2008. s visokovrijednih dužnosnika Al-Qaide na “potpisnih udara” koji bi pogodili čak i osumnjičene obične članove povezane s pristašama pakistanskih i afganistanskih talibana.
Post se osvrnuo na proširenje popisa ciljeva za napad bespilotnim letjelicama, ali umjesto bilježenja utjecaja na stav pakistanske vojske, članak je donio još jednu popularnu medijsku temu, nezadovoljstvo dužnosnika Obamine administracije potporom pakistanske obavještajne agencije za Afganistanski talibani sa sjedištem u Pakistanu.
Obamina administracija bila je itekako svjesna potpore pakistanske vojske afganistanskom talibanskom pokretu, međutim, prije nego što je odlučila eskalirati rat u Afganistanu, činjenica je izostavljena iz priče Posta.
Velika ekspanzija napada bespilotnim letjelicama u Pakistanu koju je osmislio tadašnji direktor CIA-e Michael Hayden 2008., a nastavio njegov nasljednik, Leon Panetta, bila je opravdana ciljanjem svih u Pakistanu za koje se vjeruje da sudjeluju u podršci brzorastućem otporu Paštuna SAD-u i NATO-u vojno prisustvo u Afganistanu.
Taj pomak u ciljanju značio je da CIA-in rat bespilotnim letjelicama od sredine 2008. više nije bio koncentriran na strane teroriste i njihove pakistanske saveznike koji su vodili pobunu protiv pakistanske vlade. Umjesto toga, CIA je ciljala na islamiste koji su sklopili mir s pakistanskom vladom i suprotstavljali se ratu pakistanskih talibana protiv vlade.
Dvije trećine napada bespilotnim letjelicama 2008. godine bile su usmjerene na vođe, pa čak i obične sljedbenike povezane s Jalaluddinom Haqqanijem i Mullahom Nazeerom, koji su obojica bili uključeni u potporu talibanskim snagama u Afganistanu, ali koji su se protivili napadima na pakistansku vladu.
Barem u početku, CIA nije bila zainteresirana za ciljanje vođa pakistanskih talibana povezanih s Baitullahom Mehsudom, koji je vodio nasilni rat protiv pakistanske vojske. Tek pod pritiskom novog načelnika pakistanske vojske, načelnika stožera generala Ashfaqa Parveza Kayanija, CIA je počela ciljati Mehsuda i njegovu organizaciju 2009. godine, kada je Mehsud ubijen u napadu dronom.
To je privremeno ublažilo pakistansku vojsku. Ali 2010. više od polovice napada u Pakistanu bilo je protiv Hafiza Gula Bahadura, saveznika Haqqanijevih snaga koji je postigao dogovor s pakistanskom vladom da neće pružati utočište niti podržavati talibanske militante koji se bore protiv vlade. Gotovo svi ostali udari bili su protiv ciljeva afganistanskih talibana.
Izvorni sporazum postignut pod Musharrafom očito više nije bio primjenjiv. Kayani je vodstvu CIA-e 2008.-09. i ponovno 2010. jasno izrazio svoje nezadovoljstvo ratom dronovima, ali samo privatno.
Zatim je incident s Raymondom Davisom iz siječnja 2011., u kojem je zaposlenik CIA-e po ugovoru pucao i ubio dvojicu Pakistanaca za koje je vjerovao da su ga pratili na motociklima, izazvao ozbiljniji sukob između CIA-e i ISI-ja, glavne pakistanske obavještajne agencije.
CIA je izvršila intenzivan pritisak na ISI da pusti Davisa iz zatvora umjesto da mu sudi pakistanski sud, a šef ISI-ja Shuja Pasha osobno je intervenirao u slučaju kako bi sredio da Davis bude oslobođen 16. ožujka 2011., unatoč popularnoj tvrdnji bijes protiv Davisa i Sjedinjenih Država.
No odgovor CIA-e bio je izvođenje napada dronom dan nakon njegova oslobađanja na nešto za što se mislilo da je skup dužnosnika mreže Haqqani, ali je zapravo bio sastanak desetaka plemenskih i podplemenskih starješina iz cijelog Sjevernog Waziristana.
Ljutiti Kayani tada je prvi put osudio američku kampanju dronovima od strane pakistanskog vojnog čelnika. A kada se sredinom travnja 2011. Pasha sastao s direktorom CIA-e Leonom Panettom i zamjenikom direktora Michaelom Morellom, zahtijevao je da se Pakistanu da pravo veta na napade, prema dvojici aktivnih pakistanskih generala intervjuiranih u Islamabadu u kolovozu 2011.
Reuters je 16. travnja 2011. izvijestio da su američki dužnosnici rekli da je CIA voljna konzultirati se s Pakistanom oko napada, ali da su prijedlozi pakistanske vojske da bi se kampanja dronovima trebala vratiti na izvorni popis visokovrijednih Al-Qaidinih ciljeva. “neprihvatljivo”.
No inzistiranje pakistanske vojske na smanjenju napada očito je imalo utjecaja na Obaminu administraciju, koja je već raspravljala o tome je li rat dronovima u Pakistanu postao kontraproduktivan. State Department je tvrdio da stvara takve antiameričke osjećaje u Pakistanu da bi ih trebalo oštro obuzdati ili zaustaviti.
Sam Obama je u svom govoru od 23. svibnja 2013. na Sveučilištu za nacionalnu obranu naznačio da razmišlja o barem dramatičnom smanjenju rata bespilotnim letjelicama. Obama je rekao da će nadolazeći kraj američkih borbi u Afganistanu i eliminacija "glavnih militanata Al-Qaide" u Pakistanu "smanjiti potrebu za napadima bez posade".
A u intervjuu od 1. kolovoza s novinarom pakistanske televizije, državni tajnik John Kerry rekao je: “Mislim da će program [dronova] završiti. Mislim da predsjednik ima vrlo realan vremenski okvir i nadamo se da će to biti vrlo, vrlo brzo.”
Zabrinutost CIA-e da Obama ozbiljno razmišlja o okončanju rata bespilotnih letjelica u Pakistanu zasigurno je bila motiv iza pametnog poteza dužnosnika CIA-e da stvore priču koja ocrnjuje pakistansko službeno protivljenje ratu bespilotnim letjelicama i prikazuje ga u najboljem mogućem svjetlu.
Gareth Porter, istraživački povjesničar i novinar specijaliziran za politiku nacionalne sigurnosti SAD-a, dobio je britansku nagradu Gellhorn za novinarstvo za 2011. za članke o američkom ratu u Afganistanu. [Ovu je priču izvorno objavio Inter Press Service.]
URA ZA DRONOVE ONI SU KONJSKI MAGARAC.
"Čini se da curenje povjerljivih dokumenata CIA-e Postu predstavlja pokušaj dužnosnika CIA-e da spriječe odluku Obamine administracije da svede rat bespilotnim letjelicama u Pakistanu na minimum, ako ga ne u potpunosti ukine."
Zar se nitko ne sjeća da je predsjednik molio američki narod da mu da potporu koja bi mu bila potrebna da ne posluša CIA-u? "Jesmo li ovo mi?" molio je. On nema strukturne ovlasti da se suprotstavi politici CIA-e i nema podršku javnosti da pokuša podriti njihov autoritet. Kongres je potpuno nefunkcionalan i ljudi nisu voljni prosvjedovati. Predsjednik se nalazi u istoj poziciji kao i Lee Harvey Oswald 1963. godine: patsy. Ova nacija bezobraznih čuda zadovoljna je vjerovanjem u cijelu bajku.
Pitam se kada će Bob Woodward biti progonjen iz SAD-a/uhićen/lijepljen/oskvrnut zbog izlaganja javnosti tajnih podataka o nacionalnoj sigurnosti.
To je cijena koju vrijedi platiti i predsjednik Obama ju je učinio LEGALNOM.