Rizik od iskrivljavanja inteligencije

Emocionalna reakcija Obamine administracije na navodni kemijski napad u Siriji može biti razumljiva s obzirom na ljudske žrtve, ali zahtjev na visokoj razini za djelovanjem izvršio je pritisak na obavještajne analitičare koji procjenjuju dokaze. Također je moglo iskriviti njihove prosudbe, kako objašnjava bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

An Priča Associated Pressa o pripremama javnosti Obamine administracije za vojni udar na Siriju uključuje ove izjave: “Bijela kuća idealno želi obavještajne podatke koji povezuju napad [kemijskim oružjem prošlog tjedna] izravno s Assadom ili nekim iz njegovog unutarnjeg kruga, kako bi se isključila mogućnost mogućnost da odmetnuti element vojske djeluje bez Assadova ovlaštenja.

“Ta potraga za dodatnim obavještajnim podacima odgodila je objavu izvješća Ureda direktora za nacionalnu obavještajnu službu u kojem se iznose dokazi protiv Assada. … CIA i Pentagon rade na prikupljanju više ljudskih obavještajnih podataka koji povezuju Assada s napadom…”

Predsjednik George W. Bush i potpredsjednik Dick Cheney (straga prema kameri) primaju brifing u Ovalnom uredu od direktora CIA-e Georgea Teneta u vezi s operacijom Iraq Freedom. Također je prisutan šef osoblja Andy Card (desno).

Kad netko čuje da kreatori politike žele ne samo obavještajne podatke o određenoj temi, već i obavještajne podatke koji podupiru određeni zaključak o toj temi, antene bi se trebale podići. “Potraga” za materijalom koji podupire zaključke bitno se razlikuje od otvorene upotrebe inteligencije za informiranje o političkim odlukama koje tek treba donijeti. Umjesto toga, radi se o javnom (i u Kongresu) iznošenju slučaja u prilog već donesenoj odluci.

Ove dvije različite upotrebe obavještajnih podataka čine izrazito različita radna okruženja za obavještajne službenike. Velika većina tih službenika nastoji doći do svojih najboljih i najobjektivnijih prosudbi s obzirom na nepotpune informacije koje su im dostupne. Oni su također ljudska bića.

Kada su pozvani tumačiti nedorečene i dvosmislene podatke, i kada znaju da ljudi za koje rade traže potporu za određeni zaključak, ne bi trebalo biti iznenađenje ako to znanje utječe na njihova tumačenja, makar samo na nekoj podsvijesti razini.

Kroz to smo, nažalost i tragično, već prošli. Kada su 1964. godine analitičari iz Agencije za nacionalnu sigurnost bili pozvani da protumače dvosmislene, fragmentarne obavještajne podatke i procijene je li sjevernovijetnamska mornarica napala američke razarače u mračnoj noći u međunarodnim vodama u Tonkinškom zaljevu, analitičari su znali da administracija Lyndona Johnsona želio je da odgovor na to pitanje bude potvrdan, kako bi opravdao početne snimke u nečemu što se pokazalo kao osmogodišnja američka vojna ekspedicija u Vijetnamu. Analitičari su rekli da se dogodio napad. Bili su u krivu.

Prije jedanaest godina, kada su obavještajni analitičari pozvani da daju sud o iračkim programima nekonvencionalnog naoružanja, bilo je kristalno jasno da je administracija Georgea W. Busha silno željela određeni odgovor na postavljeno pitanje, kako bi pridobila javnu potporu za izvanredni korak pokrenuvši veliki ofenzivni rat.

Visoki članovi uprave, ponajviše potpredsjednik, čak su već javno objavili svoj odgovor na pitanje. Ostatak te priče previše je poznat da bi ga bilo potrebno ovdje prepričavati. Još uvijek postoji otpor prema ideji da je vrlo intenzivna preferencija politike utjecala na prosudbe obavještajnih službenika, ali temeljito preispitivanje okolnosti, i glavni dijelovi knjiga su napisani na tu temu, teško je izbjeći zaključak da jest.

Svako spominjanje rata u Iraku zahtijeva odmah upozorenje da postoje vrlo velike razlike između tog dijela povijesti i onoga što trenutna administracija radi u vezi sa Sirijom, a ne samo u tome da veliki ofenzivni rat nije ono što sadašnji dužnosnici očito jesu tražeći.

Prodavanje rata u Iraku bio je posebno nečuven primjer da su sami kreatori politike politizirali obavještajne podatke, do te mjere da su gotovo od golih stvari proizveli fiktivni "savez" između iračkog režima i al-Qaide i stvorili jedinicu posvećenu ne samo guranje te teme, ali i diskreditiranje suprotnih prosudbi obavještajne zajednice. Čini se da se ništa slično ne događa u Obaminoj administraciji.

Štoviše, jezik citiran iz izvješća Associated Pressa možda je izbor novinara i urednika AP-a više nego izravan odraz razmišljanja administracije. Unatoč tome, postoje drugi dokazi da je odluka o poduzimanju neke vrste vojne akcije protiv Sirije u bliskoj budućnosti zapravo već donesena.

Gore navedena zapažanja treba imati na umu svaki put kada se bilo kakav slučaj o Siriji temeljen na obavještajnim podacima prezentira javnosti. To ne znači da je slučaj nužno nevažeći. Čak i ako kreatori politike žele određeni odgovor, taj bi odgovor i dalje mogao biti točan. Ali ljudska dinamika odnosa obavještajne službe i politike u situaciji javnog iznošenja slučajeva daje važnu perspektivu u procjeni slučaja.

S ovom perspektivom treba povezati još dvije misli. Važnije je zapamtiti da se obavještajno pitanje poput onoga što je neka država učinila s određenom klasom oružja sasvim razlikuje od političkog pitanja je li mudro učiniti nešto poput interveniranja u stranom ratu.

Nažalost, Amerikanci su stekli lošu naviku tretiranja ova dva pitanja kao ekvivalenta. Ovo je lijen i politički prikladan način da se zaglupi rasprava o politici. Bez obzira na to koliko nevjerojatan slučaj može biti u vezi s tim što je Assadov režim učinio s kemijskim oružjem, postavlja se pitanje je li američka vojna akcija u Siriji preporučljiva. A u ovom slučaju nije.

Druga, manja misao je imati malo suosjećanja za obavještajne službenike koji su stavljeni u tešku poziciju da služe kao nenamjerne zamjene za dobro obrazloženu političku raspravu kada dođe do ovakve vrste zaglupljivanja.

Kada su prisiljeni na način opravdavanja politike umjesto u način informiranja o politici, ti se službenici tjeraju da obavljaju funkciju za koju nisu bili obučeni i za koju se nisu prijavili. To je loše za odnos obavještajne službe i politike, baš kao što je loše i za cilj donošenja zdrave politike.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)