Čini se da je Obamina administracija slijepa za povijest da su, kada su američki dužnosnici bijesno obrušili protivnike na Bliskom istoku, posljedice obično bile loše i krvave. Rat u Iraku očita je priča o upozorenju, ali isto tako je i granatiranje Libanona od strane Ronalda Reagana 1983., kako se prisjeća Ann Wright.
Ann Wright
4 je ujutro i ne mogu spavati, baš kao prije 10 godina kada je predsjednik George W. Bush govorio svijetu da Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje u Iraku i da Sjedinjene Države moraju napasti i okupirati Irak kako bi riješile čovječanstvo tog oružja . Prije deset godina nisam vjerovao predsjedniku Bushu i dao sam ostavku na mjesto američkog diplomata.
Sada, desetljeće kasnije, predsjednik Barack Obama govori svijetu da se na korištenje kemijskog oružja u Siriji od strane Assadove vlade mora odgovoriti drugim oružjem, iako rezultati inspekcijskog tima UN-a nisu prikupljeni, baš kao ni Bushova administracija odbio čekati izvješće UN-a od strane inspektora koji su tražili oružje za masovno uništenje u Iraku.
USS New Jersey granatira ciljeve u Libanonu. (fotografija američke vlade)
Državni tajnik John Kerry izjavio je da nam inspektori UN-a “ne mogu reći ništa što već ne znamo”. Predsjednik Obama kaže da će svaki američki napad na Assadovu vladu biti kazna, a ne promjena režima. Udar će biti "ograničen", ali recite to civilima koji neizbježno umiru kada se dogode vojni napadi.
Predsjednik Bush i njegovi savjetnici ili nisu znali ili ih nije bilo briga za vjerojatne posljedice njihove odluke da napadnu i okupiraju Irak: stotine tisuća Iračana i preko 4,000 mrtvih Amerikanaca; Milijuni Iračana i Amerikanaca fizički i psihički ranjeni; Legije mladih ljudi iz regije koji su sada iskusni u ratovanju i za najam kreću se od Iraka do Libije do Sirije; A iračka "demokratska" vlada nije u stanju kontrolirati vrtlog sektaškog nasilja koji sada ubija stotine svaki tjedan.
(Iako su SAD napale i okupirale Afganistan pod drugačijim obrazloženjem, također želim odati priznanje afganistanskim građanima koji su ubijeni ili ranjeni u američkom ratu u Afganistanu.)
Predsjednik Obama nije iznio moguće posljedice vojnog napada na Siriju, ali američki vojni čelnici upozoravaju na rizike. U pismu Senatskom odboru za oružane snage, predsjednik Združenog stožera general Martin Dempsey je napisao prošli mjesec, “Dok važemo naše mogućnosti, trebali bismo moći zaključiti s određenom pouzdanošću da će nas uporaba sile pomaknuti prema željenom ishodu.
“Kad poduzmemo akciju, trebali bismo biti spremni za ono što slijedi. Teško je izbjeći dublju upletenost.”
General James Mattis, koji je nedavno otišao u mirovinu kao šef Središnjeg zapovjedništva SAD-a, rekao je prošlog mjeseca na konferenciji o sigurnosti da Sjedinjene Države nemaju “moralnu obvezu učiniti nemoguće” u Siriji. "Ako Amerikanci preuzmu vlasništvo nad ovim, ovo će biti žestok, vrlo, vrlo ozbiljan rat."
Moguće posljedice napada
Dok se američki ratni brodovi okupljaju na obalama Libanona kako bi lansirali krstareće rakete Tomahawk na mete u Siriji, možemo izvesti neke obrazložene pretpostavke o tome koje bi mogle biti "nenamjerne posljedice":
Sirijske protuzračne baterije ispalit će svoje rakete na nadolazeće američke projektile; Mnogi Sirijci na terenu će umrijeti, a i SAD i sirijska vlada će reći da su smrti krive one druge; Veleposlanstvo SAD-a u Damasku bit će napadnuto i spaljeno, kao i druga veleposlanstva SAD-a i poduzeća na Bliskom istoku.
Sirija bi također mogla lansirati rakete prema američkom savezniku u regiji, Izraelu. Izrael bi pokrenuo misije bombardiranja Sirije kao što je učinio tri puta u protekle dvije godine i možda bi iskoristio priliku da pokrene napad na najjačeg saveznika Sirije u regiji Iran. Iran, zemlja s populacijom od 80 milijuna i najveća vojska u regiji koja nije pogođena ratom u posljednjih 25 godina, mogla bi uzvratiti projektilima usmjerenim prema Izraelu i prema obližnjim američkim vojnim bazama u Afganistanu, Turskoj, Bahreinu i Kataru. Iran bi mogao blokirati Hormuški tjesnac i spriječiti transport nafte iz Perzijskog zaljeva.
Prije 30 godina kada su američki ratni brodovi bombardirali Libanon
U ovo vrijeme krize vrijedi se prisjetiti još jednog trenutka, prije 30 godina u listopadu 1983. godine kada su američki ratni brodovi bombardirali Libanon, zemlju koja se nalazi uz Siriju. Za nekoliko tjedana, vojarna američkih marinaca u Bejrutu dignuta je u zrak masivnim kamionom bombom koji je ubio 241 američkog vojnika: 220 marinaca, 18 mornara i tri vojnika.
Vozač kamiona/bombaš samoubojica bio je iranski državljanin po imenu Ismail Ascari čiji je kamion sadržavao eksploziv koji je bio ekvivalent 21,000 funti TNT-a. Dvije minute kasnije drugi bombaš samoubojica dovezao se kamionom napunjenim eksplozivom u francuski vojni kompleks u Bejrutu ubivši 58 francuskih padobranaca. Francuska je jedina zemlja koja stoji uz Obaminu administraciju u vojnom napadu na Siriju.
Ranije te godine, 18. travnja 1983., američko veleposlanstvo u Bejrutu digao je u zrak drugi vozač samoubojica s 900 funti eksploziva koji je ubio 63 osobe, 17 Amerikanaca, većinom članova veleposlanstva i osoblja CIA-e, nekoliko vojnika i jednog marinca, 34 Libanonski zaposlenici veleposlanstva SAD-a i 12 posjetitelja veleposlanstva. Bio je to najsmrtonosniji napad na američku diplomatsku misiju do tada i označio je početak antiameričkih napada islamističkih skupina.
Američka i francuska vojska bile su u Libanonu kao dio multinacionalnih snaga — nakon što je PLO napustio Libanon nakon izraelske invazije na Libanon 1982. — navodno kako bi stvorili tampon zonu od 40 km između PLO-a i sirijskih snaga u Libanonu i Izraelu. Izraelsku invaziju SAD je prešutno odobrio, a SAD je pružio otvorenu vojnu podršku Izraelu u obliku oružja i materijala.
Pukovnik Timothy J. Geraghty, zapovjednik američke 24. mornaričke amfibijske jedinice (MAU) raspoređene kao mirovne snage u Bejrutu, je rekao da američki i francuski stožer bili su na meti prvenstveno zbog “tko smo bili i što smo predstavljali. Važno je napomenuti da su Sjedinjene Države pružile izravnu pomorsku vatrenu potporu [koja je ispalila ukupno 360 5-inčnih granata između 10:04 ujutro i 3:00 popodne.] — čemu sam se snažno protivio tjedan dana — libanonskoj vojsci na planinsko selo zvano Suq-al-Garb 19. rujna i da su Francuzi izveli zračni napad 23. rujna u dolini Bekaa. Američka potpora otklonila je sve dugotrajne sumnje u našu neutralnost, a svom sam osoblju u to vrijeme rekao da ćemo krvavo platiti ovu odluku.”
Neke okolnosti oko incidenata u Libanonu 1983. i sada, 30 godina kasnije u Siriji, poznate su. Američke obavještajne agencije bile su svjesne potencijalnih problema, ali nisu prijavile probleme na vrijeme da bi se poduzele mjere. Predsjednik Obama rekao je da su SAD presrele signale koji pokazuju da sirijska vlada premješta opremu za napad, ali SAD nisu upozorile sirijsku vladu da SAD znaju što se događa i nisu upozorile civile da je kemijski napad neizbježan.
Trideset godina prije, 26. rujna 1983., "Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) presrela je iransku diplomatsku komunikacijsku poruku iranske obavještajne agencije, Ministarstva informacija i sigurnosti (MOIS)," svom veleposlaniku, Aliju Akbaru Mohtashemiju, u Damasku. Poruka je uputila veleposlanika da "poduzme spektakularnu akciju protiv američkih marinaca". The presretnutu poruku, od 26. rujna, proslijeđen je marincima tek mjesec dana kasnije, 26. listopada: tri dana nakon bombardiranja.
Geraghty je 20 godina kasnije napisao: “Koordinirani dvostruki samoubilački napadi, podržani, planirani, organizirani i financirani od strane Irana i Sirije koristeći šijitske posrednike, postigli su svoj strateški cilj: povlačenje multinacionalnih snaga iz Libanona i dramatičnu promjenu američke nacionalne politike . U sinkroniziranim napadima tog jutra ubijeno je 299 američkih i francuskih mirovnjaka, a više ih je ranjeno. Cijena operacije koju su poduprli Iran/Sirija bila su dva ubijena bombaša samoubojice.”
Sada postoje slična pitanja o troškovima i koristima američkog napada na Siriju.
"Koje je krajnje političko stanje koje pokušavamo postići?" rekao je umirovljeni viši časnik uključen u operativno planiranje na Bliskom istoku koji je rekao da njegovu zabrinutost uvelike dijele aktivni vojni čelnici. “Ne znam što je to. Kažemo da to nije promjena režima. Ako je to kazna, postoje drugi načini za kažnjavanje.”
Bivši viši časnik rekao je da se oni koji izražavaju zabrinutost zbog rizika svojstvenih planu "čuju samo na pro-forma način".
Pismo predsjedniku zajedničkog šefa Dempseyju
Dok odvjetnici Obamine administracije u Ministarstvu pravosuđa i Ministarstvu vanjskih poslova bjesomučno pišu povjerljiva pravna mišljenja kako bi pružili pravnu zaštitu za bilo koju radnju koju predsjednik odluči, drugi pozivaju vojne časnike da obrate pažnju na svoje ustavne odgovornosti.
Dana 30. kolovoza 2013., 13 bivših dužnosnika američke vlade, uključujući zviždača Pentagonovih dokumenata Dana Ellsberga, umirovljenog analitičara CIA-e Raya McGoverna i umirovljenog pukovnika američke vojske Larryja Wilkersona, bivšeg načelnika stožera državnog tajnika Colina Powella, napisali su otvoreno pismo generalu Martinu Dempseyju, predsjedavajućem Združenih zapovjedništava, tražeći od njega da podnese ostavku radije nego da slijedi nezakonitu naredbu za napad na Siriju.
“Pozivamo se na vaše priznanje, u vašem pismu od 19. srpnja senatoru Carlu Levinu o Siriji, da 'odluka o uporabi sile nije odluka koju nitko od nas shvaća olako. To je ni manje ni više nego ratni čin.' Čini se da predsjednik može narediti takav ratni čin bez odgovarajućeg ovlaštenja Kongresa.
“Kao iskusni obavještajni i vojni profesionalci koji su svečano prisegnuli da će podržavati i braniti Ustav Sjedinjenih Država, dugo smo bili svjesni da je dužnost ne poslušati nezakonitu naredbu, od privatnog do generalnog. Kad bi to bilo dano, časna stvar bi bila dati ostavku, a ne biti suučesnik.”
Ann Wright je 29-godišnji pričuvni pukovnik američke vojske/vojske i 16-godišnji američki diplomat koji je služio u Nikaragvi, Grenadi, Somaliji, Uzbekistanu, Kirgistanu, Sierra Leoneu, Mikroneziji, Afganistanu i Mongoliji. Podnijela je ostavku 2003. protiveći se ratu u Iraku. U Afganistan se vratila 2007. i 2010. u misijama utvrđivanja činjenica. [Ovaj članak prethodno pojavio na WarIsaCrime.org.]
Ne možete puno tražiti od stručnjaka za Nikaragvu, Grenadu, Somaliju, Uzbekistan, Kirgistan, Sierra Leone, Mikroneziju, Afganistan i Mongoliju, zar ne?
Igrači se mijenjaju, ali igra SAD-a ostaje ista.
Izvrstan članak koji bi Obama i njegovi pristaše dobro poslušali osim ako, naravno, nisu odlučili pokrenuti Treći svjetski rat. Ono što je stvarno potrebno je HUMANITARNA intervencija i DIPLOMATSKA ofenziva da se sukob zaustavi. Zadivljuje me vidjeti entuzijazam s kojim SAD započinju ratove unatoč tome što ostavljaju trag kaosa i ruševina gdje god stignu: Vijetnam (gdje se izvješćuje da se još uvijek rađaju deformirane bebe kao rezultat Agent Orangea), Laos i Kambodža gdje su američki zrakoplovi bacili više bombi nego OBIJE strane u OBA svjetska rata, Irak, Libija i Afganistan. Pa ipak, sadašnji predsjednik koji je, čini se, toliko spreman pokrenuti još jedan rat, dobio je Nobelovu nagradu za mir. Oprostite mi dok povraćam!
Važno je primijetiti odgovor predsjednika Reagana na bombardiranje Bejruta - povlačenje - nakon čega je uslijedilo duže razdoblje u kojem nijedna islamistička frakcija nije napala američke snage - činjenica koju je Reagan, čini se, primijetio...
Autor s pravom ostaje agnostik prema počiniteljima u ovom slučaju. Nije potpuno apsurdno da obje strane mogu biti krive. Postoji dovoljno drugih razloga, kako je naznačila, za protivljenje američkoj intervenciji.
Čemu žurba s vojnim odgovorom, ako je jedini cilj "kažnjavanje" uporabe zabranjenog oružja? Zašto pribjegavati uvrnutim argumentima kako bi obeshrabrili istragu UN-a? Zašto riskirati međunarodni kredibilitet i ugroziti samu funkciju Predsjedništva? Mučna pravna tumačenja koja mogu potvrditi takve radnje imaju svoje podrijetlo u pravnoj gimnastici Carla Schmitta i njegovom obrazloženju “Stanja izuzetka”. Hitler je posudio te iste koncepte kako bi proveo svoj "Gleichshaltung". Koncept "humanitarne intervencije" prvi put je pronašao put do svjetske pozornice kada je korišten za opravdavanje "oslobađanja" sudetskih Nijemaca koji su navodno bili progonjeni.
“Izvanredno stanje” definira samo sebe. To se odnosi na one okolnosti pod kojima suveren koristi svoju sposobnost da djeluje bez pravnih ograničenja. Ili drugim riječima, on uvodi izvanredno stanje. Hvaljena "crvena linija", sviđalo se to nekome ili ne, najvjerojatnije je bila poticaj za bilo kakvu upotrebu kemijskog oružja. Iskušenje da se to testira moglo bi koristiti bilo kojoj strani. Povijest je uvijek iznova pokazala da je najbolje mjesto za skrivanje zločina izravno na bojnom polju. Intervencija kao odgovor na to može se promatrati samo kao pokušaj da se odgovornost skrene s glavnog autora. A to, moji sugrađani Amerikanci, znači da će naša vlada djelovati, de facto, u iznimnom stanju. Nema sumnje da će biti i drugih posljedica. Ne postoji pravni put osim odobrenja Kongresa. U njegovom nedostatku više nemamo funkcionalnu demokraciju.
Zanimljiva strana: kroz neke gotovo nezamislivo čudne propuste, Schmitt nikada nije optužen u Nürnbergu. Uvijek sam se pitao je li to bilo namjerno promišljanje.
"oni koji izražavaju zabrinutost zbog rizika koji su sastavni dio plana 'nemaju se čuti osim na pro-forma način.'"
Čini se da je to norma iu američkom MSM-u.
.
Posljedice su užasne, ali samo za građane ovih siromašnih muslimanskih zemalja jer američki ratni stroj može izbjeći scenarij "čizme na zemlji" sa svojim dronovima i projektilima.
.
Mantra GW Busha "ili si s nama ili si s teroristima" još uvijek djeluje i suprotna mišljenja više se ne vide niti čuju u MSM-u.
.