Nije samo Obamina administracija nije iznio čvrste dokaze kako bi potkrijepio svoju optužbu da je sirijska vlada koristila kemijsko oružje, plan predsjednika Obame da uzvrati krstarećim projektilima kršeći međunarodno pravo sugerira da je bliskoistočna strategija u neredu, kažu Flynt i Hillary Mann Leverett.
Autori Flynt Leverett i Hillary Mann Leverett
Dok Obamina administracija nastavlja sa svojim tragikomičnim pripremama za vojne napade na Siriju, bez domaćeg ili međunarodnog legitimiteta, ona gubi saveznike i partnere impresivno brzom brzinom, brže nego što je čak i administracija Georgea W. Busha uspjela postići u njegova najeklatantnija ofenziva.
Arapska liga je naposljetku odbila podržati vojnu akciju protiv Sirije, Britanija je odlučila ne ići u ovu konkretnu borbenu šetnju sa svojim američkim gospodarom, a, jednom, senator Rand Paul, R-Kentucky, nije jedini član Kongresa dižući svoj glas protiv mogućnosti još jedne nezakonite uporabe vojne sile od strane još jedne američke administracije.
Predsjednik Barack Obama sastao se sa svojim Stožerom za nacionalnu sigurnost kako bi razgovarali o situaciji u Siriji, u sobi za situaciju u Bijeloj kući, 30. kolovoza 2013. Slijeva za stolom: savjetnica za nacionalnu sigurnost Susan E. Rice; državni odvjetnik Eric Holder; državni tajnik John Kerry; i potpredsjednik Joe Biden. (Službena fotografija Bijele kuće Pete Souza)
Nakon što bude izveden, temeljito telegrafirani napad Obamine administracije na Siriju, navodno zbog tamošnje navodne uporabe kemijskog oružja, označit će važnu točku preokreta u konačnom padu američkog bliskoistočnog carstva. Što je najvažnije, to će potvrditi da američka politička klasa, uključujući i samog predsjednika Baracka Obamu, i dalje nije voljna suočiti se s političkim rizicima koje donosi bilo kakva temeljna revizija Washingtonovog 20+-godišnjeg, duboko samoštetnog nastojanja da dominira regijom.
Obama se u početku kandidirao za predsjednika obećavajući okončati "mentalitet" iza strateške pogreške američke invazije i okupacije Iraka 2003.; u svom prvom mandatu obvezao se i na okončanje američkog rata u Afganistanu te na “rebalans” prema Aziji. Ali Obama nikada nije bio spreman potrošiti politički kapital potreban za temeljito preoblikovanje američke vanjske politike; posljedično, rasipanje američke moći (tvrde i meke) vidljivo pod Georgeom W. Bushom ubrzano je pod Obamom.
Obamin pristup Siriji ilustrira zašto. Otkako je ondje počeo sukob prije dvije i pol godine, Washington je imao mogućnosti za dogovoreno rješenje. To bi, međutim, podrazumijevalo podjelu vlasti između sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i oporbenika te suradnju s Rusijom, Iranom i Kinom kako bi se postigla nagodba. Umjesto toga, Obama se udvostručio u ponovnom utvrđivanju američke hegemonije.
Kada su u ožujku 2011. počeli nemiri u Siriji, Obama i njegov tim očajnički su željeli pokazati, nakon gubitka prozapadnih režima u Tunisu i Egiptu, te zamalo neuspjeha u Bahreinu i Jemenu, da Arapsko buđenje nije samo prijetilo autoritarnim porecima koji su svoju vanjsku politiku podredili Washingtonu. Željeli su pokazati da su čelnici koji su se zalagali za neovisnost vanjske politike, poput Assada, također ranjivi. Također su izračunali da bi Assadovo svrgavanje nagnulo regionalnu ravnotežu protiv Teherana, stvarajući polugu da prisili Iran da preda svoje pravo na međunarodno zaštićen, ali autohtoni ciklus nuklearnog goriva.
Prije dvije godine, Obama je izjavio da Assad "mora otići", uništavajući izglede za političko rješenje. Obama je dodatno naštetio diplomatskim izgledima s tri rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a koje su učinkovito odobrile prisilnu promjenu režima u Damasku, na što su Rusija i Kina stavile veto. Njegova strategija za Siriju počivala je na nadrealnoj tvrdnji da je zapanjujuće razbijena "oporba", od koje se velik dio javno slaže s al-Qa'ida i ne podupire ga ništa ni blizu većine Sirijaca, svrgnuo bi Assada, koji (prema anketama i drugim dokazima) uživa potporu najmanje polovice sirijskog društva.
Obama je sve ovo zakomplicirao jednako glupom izjavom da je uporaba kemijskog oružja američka "crvena linija", dajući motiv onima koji traže američku intervenciju da gase nevine civile. Sada kada je takvo oružje korišteno, Obama se ne može pozabaviti time da su oporbenici možda odgovorni, jer bi to potkopalo njegovu strategiju u Siriji.
Njegova administracija nije predstavila nikakve dokaze da su Assadove snage koristile kemijsko oružje u Ghouti; kada je u ožujku navela upotrebu kemijskog oružja u Khan al-Assalu, također nije ponudila nikakve dokaze o odgovornosti vlade. Nasuprot tome, Rusija javno prezentirao detaljnu forenzičku analizu pokazujući da ni streljivo korišteno u Khan al-Assalu ni kemijski agens u njima nisu bili industrijski proizvedeni i da, "prema tome, postoje svi razlozi za vjerovanje da su naoružani oporbeni borci koristili kemijsko oružje."
Washington je to odbacio i, nakon što je pokušao prekinuti UN-ovu istragu novijih navoda o Ghouti, preventivno je odbacio sve što UN-ovi inspektori tamo sada mogu zaključiti.
S ovim pozicijama, Obama si nije ostavio nikakvu opciju osim upotrebe sile da očuva "vjerodostojnost" SAD-a. Njegov planirani štrajk je, međutim, nezakonit. Čak i ako je korišteno kemijsko oružje, to ne opravdava agresiju SAD-a. Sirija nije stranka Konvencije o kemijskom oružju (CWC); Ženevski protokol iz 1925., čija je stranka, zabranjuje samo upotrebu kemijskog oružja u ratu protiv druge države. Ni jedno ni drugo ne označavaju Washington kao svog "izvršitelja". Šire gledano, Povelja Ujedinjenih naroda, koji je Amerika većinom izradila, zabranjuje upotrebu sile osim u dvije okolnosti:
–“[I]ako dođe do oružanog napada na” državu članicu; bez obzira na to tko je koristio kemijsko oružje u Siriji, nijedna druga država nije napadnuta ili joj je prijetio napad, tako da se "pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu" postavljeno u Povelji ne primjenjuje (osim ako se ne proširi definicija "samoobrane" što znači "sve što se Washingtonu ne sviđa").
— Kada Vijeće sigurnosti ovlasti silu “za održavanje ili obnovu međunarodnog mira i sigurnosti”; takva rezolucija nije na snazi za Siriju, a Rusija i Kina spriječit će Vijeće da je usvoji.
Nedostatak zakonitosti potkopao je volju Arapske lige, pa čak i obično pouzdanih privjesaka poput Britanije, da podrže štrajk. Kada Obama krene, imat će manju koaliciju nego što su je imali Bill Clinton ili George W. Bush za svoje ilegalne ratove na Kosovu i Iraku.
Obamin štrajk dodatno će ubrzati eroziju američkog položaja na Bliskom istoku. Assad će se pojaviti s većom političkom potporom, ne manjom; Ruski i kineski utjecaj bit će pojačan. Iako je potpora Assadu koštala Iran i Hezbollah dijela popularnosti koju su stekli u javnosti sunitskih Arapa zahvaljujući dugoj evidenciji "otpora" Izraelu i Americi, obojica smatraju da će, ako se Amerika ili Izrael vojno umiješaju u Siriju, to potkopati Saudijsku Arabiju -sponzorirani narativi koji sukob prikazuju sektaškim terminima, pretvarajući ga u više otpora predvođenog Iranom.
Obama se sprema ispuniti ih, uvodeći regionalnu ravnotežu koja se sve više okreće protiv Sjedinjenih Država.
Flynt Leverett služio je kao stručnjak za Bliski istok u osoblju Vijeća za nacionalnu sigurnost Georgea W. Busha do rata u Iraku, a prethodno je radio u State Departmentu i Središnjoj obavještajnoj agenciji. Hillary Mann Leverett bila je NSC stručnjakinja za Iran i od 2001. do 2003. bila je jedna od samo nekoliko američkih diplomata ovlaštenih za pregovore s Irancima o Afganistanu, Al-Qaidi i Iraku. Oni su autori Odlazak u Teheran. [Ovaj se članak prethodno pojavio u The Hindu, Huffington Post i GoingtoTehran.com.]
KADA ČOVJEK SLIJEDI NOVAC DA SE VIDI KRIVCA U SVEMU ŠTO IMA VEZE SA BLISKIM ISTOKOM SAMO JE JEDAN TKO LEŽI I VLADA!!!!! GUE$$ TKO! ODGOVOR JE $O OČIT. JE LI PAPA KATOLIK?
Kao i obično, jasno i sažeto objašnjenje Leverettovih.
Što se tiče "rasipanja američke moći", možemo se samo nadati da se to događa i da suverene zemlje mogu ostati takve.
Kao što je EKEM Opservatorij za europsku energetsku politiku izvijestio još u siječnju, Iran i Sirija potpisali su novi ugovor o plinovodu koji također prolazi kroz mali dio Iraka. To je ono zbog čega su Obama i Izrael zapravo uznemireni jer je to promjena političke i ekonomske igre. Izraelci mogu skakati gore-dolje koliko god žele, ali Bibi i ostali ne mogu promijeniti potpuno novu bliskoistočnu dinamiku koja će se razviti u energetsku distribucijsku mrežu koja će se protezati do Libanona i preko Sredozemnog mora kako bi napajala južnu Italiju i možda naposljetku sjevernu Europa.
U pravu ste - pročitao sam nekoliko interpretacija ovog scenarija, a vjerojatno najbolja dolazi od Pepea Escobara i njegovog sažetka "Pipelinestan". Cijela igra se mijenja osim ako zapad ne uspije sabotirati sposobnost ovih zemalja da kontroliraju vlastite resurse.
“vjerojatno najbolji dolazi od Pepea Escobara”
.
Da, doista - Pepi Escobar, izvrstan istraživački novinar, tvrdi da Obamu guraju Izrael i Saudijski Bandar bin Sultan da postigne 'promjenu režima' u Siriji bilo kojim i svim sredstvima, kemijskim ili drugim sredstvima i izbaci Damask iz jednadžbe Hizbullah-Iran
Nazovite to specijalom za 10. obljetnicu: ponovno je Irak 2003.
BTW – Rusija je prošli mjesec Vijeću sigurnosti UN-a predstavila izvješće na 80 stranica u kojemu su navedeni ozbiljni dokazi o tome da iza kemijskih napada stoje 'pobunjenici'.
Cui bono ? – da bi Assad odobrio napad kemijskim oružjem je smiješno.
Izraelski obavještajci procurili su u kuvajtske novine da je načelnik stožera Izraelskih obrambenih snaga (IDF) Benny Gantz predao načelniku američkog združenog stožera generalu Martinu Dempseyju 'dokumente i slike' kao JAKI dokaz krivnje sirijske vlade.
Ovi dokazi upućuju na rakete ispaljene sa “pošta sirijske vojske u blizini Damaska” – za koje je finski istraživač Petri Krohn, koji trenutno provodi detaljnu istragu, konačno stavio da su ih okupirali “pobunjenici†od lipnja.
Također, prema iračkom savjetniku za nacionalnu sigurnost Falehu al-Fayyadhu, Jabhat al-Nusra (al-Qaeda u Siriji) bi imala slobodan pristup ovim kemikalijama.
Nažalost, 2010. godine, Walter Isaacson, cionistički židovski predsjednik Upravnog odbora američkog emitiranja, nazvao je RT 'državnim neprijateljem' zajedno s iranskom Press TV-om i kineskom CCTV-om.
Da, slažem se s Rehmatom iznad "Izraelski rat protiv Irana počinje … u Siriji"
Neupućeni ne znaju da je sadašnja situacija dio PNAC–“neocon” plana koji je prvo bio napravljen za “Bibi” Netanyahu da “brani Izrael” 1997. godine, ali je onda “NEKAKO” uspješno “PREBAČEN” u SAD kao plan obrane SAD-a?
http://en.wikipedia.org/wiki/Project_for_the_New_American_Century