Usred trijumfalizma kraja Hladnog rata, Francis Fukuyama je predvidio “kraj povijesti” s kapitalističkom liberalnom demokracijom koja će prevladati. Ali ta se oholost suočila s neuspjesima i kapitalizma i demokracije posljednjih godina, izazivajući sumnje u tijek povijesti, primjećuje bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
U 24 godine otkako je Francis Fukuyama napisao svoj temeljni članak u Nacionalni interes opisujući liberalnu demokraciju kao svojevrsnu stacionarnu kulminaciju povijesti političke i ekonomske organizacije, drugi su otišli u različitim smjerovima po pitanju utjelovljuje li ta povijest veliki trend, vodi li do neke vrste konačne ravnoteže i ako je tako, kakva će biti priroda te ravnoteže.
Mnoga su razmišljanja o ovoj temi, što nije iznenađujuće, pod utjecajem važnih događaja tog dana, baš kao što su kritičari Fukuyame mislili da je na njega pretjerano utjecala pobjeda Zapada nad sovjetskim komunizmom u Hladnom ratu, koji se privodio kraju upravo u vrijeme kada je on bio pisanje. Nedavno je Bliski istok bio izvor većine istaknutih kratkoročnih događaja koji potiču razmišljanja o dugoročnim trendovima kao što je demokratizacija.
“Kratkoročno” u ovom slučaju znači čak i kraće od nepune tri godine koliko traje regionalni preokret poznat kao Arapsko proljeće. Brzi događaji doveli su do brzih promjena u prognozama o stvarima kao što su trendovi u demokratizaciji. Na početku preokreta čulo se mnogo razgovora o demokraciji koja neumitno izbija posvuda. Novije vijesti iz Sirije i Egipta dovele su do sličnih opsežnih izjava da će se Arapsko proljeće pokazati kao krah.
Mnogi argumenti o ovoj temi prikladno su usredotočeni na čimbenike specifične za Bliski istok. Postoje, na primjer, načini na koje obilni prirodni resursi mogu paradoksalno utjecati na političku i ekonomsku štetu onih koji ih imaju, dinamika koja se ponekad naziva prokletstvom nafte.
Tu je i vjerski vođen sukob koji se odnosi na to kako je regija rodno mjesto tri velika monoteistička odnosa. Međutim, također je prikladno uključiti bliskoistočne događaje u to šire pitanje velikih trendova u ljudskoj povijesti i možda ih povezati s podacima iz drugih dijelova svijeta.
Jedan zanimljiv podatak iz prošlotjednih vijesti dolazi iz Kine. Podsjetnik, poznat kao dokument br. 9, koji kruži među kadrovima Kineske komunističke partije, upozorava na opasnosti od sedam subverzivnih utjecaja, pri čemu je "zapadna ustavna demokracija" na vrhu popisa, a slijede je drugi poput slobode tiska, građanskog sudjelovanja i ideja o univerzalnom ljudskom prava.
Ono što je zapanjujuće, čak i za dokument koji očito nije namijenjen vanjskoj upotrebi, jest koliko je to izravno i otvoreno odbacivanje vrijednosti povezanih s liberalnom demokracijom. Nije sigurno da bi to bio odgovor KPK.
Ako su te vrijednosti toliko atraktivne, kao što bi sljedbenici Fukuyaminog argumenta očekivali, da se vide kao prijetnja trenutnom političkom poretku u Kini, mogu se zamisliti nijansiraniji i pametniji načini na koje stranački čelnici mogu kooptirati, usvojiti ili spinati ove vrijednosti vrijednosti koje bi smanjile prijetnju, umjesto da jednostavno upozore članove stranke da ih ne dovedu u iskušenje ili okaljaju.
Postoje objašnjenja koja se mogu dati za dokument br. 9 u smislu interne politike KPK. Možda je, na primjer, ovo bilo crveno meso za koje je Xi Jinping vjerovao da ga mora dati stranačkim ljevičarima kako bi dobio njihovu potporu ili pristanak na druge stvari na svom planu, poput borbe protiv korupcije.
Ali također postoji jednostavan i jasan način tumačenja dokumenta br. 9, jednostavan i jasan kao i sam dokument, koji se bavi pitanjem opće slike dugoročne političke evolucije. Većina autoritarnih vladara (bilo da su pojedinci ili, kao u Kini, stranačko ili kolektivno vodstvo) žele zadržati svoju moć.
Imati moć znači da imaju čime učiniti nešto kako bi zadržali tu moć. To posebno vrijedi za države koje su velike ili bogate. Kada se osjećaju ugroženima od strane demokratskih ili drugih osjećaja koji osporavaju njihovu vladavinu, oni imaju još više poticaja da pojačaju svoju igru i snažnije se suprotstave takvim prijetnjama, i čine upravo to. I sve je to glavni razlog zašto svijet nikada ne dolazi do krajnjeg liberalno-demokratskog stanja u cijelom svijetu.
Autoritarni režimi usredotočeni su na zadržavanje vlasti u (iu) vlastitim zemljama, ali čineći to mogu usporiti demokratske trendove drugdje. Saudijska Arabija upravo to čini otvarajući svoju čekovnu knjižicu za dobrobit generala u Egiptu.
Saudijci su zabrinuti zbog bilo kakvog utjecaja Muslimanskog bratstva u vlastitom kraljevstvu, jer Bratstvo pokazuje kako se islam može kombinirati s demokratskom izbornom politikom i predstavlja izravan izazov vlastitoj tvrdnji Saudijaca o vjerskom legitimitetu njihove autoritarne vladavine. Ali glavni učinak onoga što rade je unazaditi nade u demokratizaciju u najmnogoljudnijoj arapskoj zemlji, Egiptu.
Donekle slično, kada Kina pruža bilateralnu pomoć bez uvjeta, obično to čini kako bi dobila pristup resursima za gospodarsku korist same Kine. Ali glavni politički učinak u mnogim zemljama primateljima je jačanje autoritarne vladavine.
Možemo vidjeti neke od učinaka u jednoj od najboljih tablica rezultata za praćenje trendova u provedbi liberalno-demokratskih vrijednosti: godišnje istraživanje Freedom Housea. Ta nam tablica s rezultatima govori da, ako postoji ili je postojao trend prema liberalnijoj demokraciji, on je ostao nepromijenjen barem zadnjih 15-ak godina, od poboljšanja u godinama neposredno nakon raspada sovjetskog carstva. Omjer zemalja koje su slobodne, koje nisu slobodne i koje su izborne demokracije, u biti je isti kao što je bio sredinom 1990-ih.
Možda postoji neka vrsta krajnjeg stanja u političkoj evoluciji, ali ono ne podrazumijeva globalni trijumf liberalne demokracije ili bilo kojeg drugog pojedinačnog tipa sustava. Umjesto toga, to je ravnoteža u kojoj se demokratske i autoritarne snage međusobno suprotstavljaju dovode do one vrste ravnoteže koja se odražava u relativno statičnim brojevima Freedom Housea. Ravnoteža uključuje radnje i reakcije, uključujući autoritarne vladare koji se jače suprotstavljaju upravo u trenucima kada bi demokratske snage inače mogle dobiti zamah.
To opažanje, međutim, koje prvenstveno koristi vremenski okvir od nekoliko desetljeća, mora se odmah povezati s nekoliko upozorenja, jedno s kraćim referentnim okvirom, a drugo s dužim.
Kratkoročno upozorenje je da niti jedno od ovih opažanja ne umanjuje trenutne političke izazove suočavanja s problemom kao što je Egipat. Politički trendovi kakvi se manifestiraju tamo ili bilo gdje drugdje nisu neumoljivi ishod nekakvog povijesnog determinizma. Izbori su važni, izbori se moraju donositi, a važni interesi su u pitanju pri njihovom donošenju.
Dugoročno upozorenje jest da obrasci koje vidimo tijekom proteklih nekoliko desetljeća samo sugeriraju što bi mogao biti točan odgovor na pitanja o političkoj evoluciji i krajnjim stanjima; ne daju odgovor sa sigurnošću. Za to će možda biti potrebno mnogo više vremena, ako to uopće možemo.
U nekim prirodnim sustavima potreban je vrlo dug vremenski okvir da se dobije cjelovita slika onoga što se događa. Evolucijski biolog Stephen Jay Gould naglasio je da se većina evolucije odvijala u naletima, s dugim razdobljima relativnog zastoja između.
Kad biste pogledali samo jedan od statičnijih eona, mogli biste pogrešno povjerovati da je Darwin bio u krivu. Vjerojatno za života nećemo znati hoće li se Fukuyama, njegovi kritičari ili gornja opažanja o ravnoteži pokazati točnima.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Vjeruje li itko doista da postoji nešto poput "komunista" ili "kapitalista"? Sve me ovo pomalo podsjeća na humorističnu rutinu koju je Dave Chapelle radio. Neki su mislili da je to mizoginizam, ali ja se ne slažem. Došlo je do srži problema. Tijekom studentskih dana morao sam provesti mnogo bolnih sati čitajući Marxa i Engelsa. Jedino čega se zaista mogu sjetiti je da nisu opisali ništa što se može naći u današnjoj Kini ili Sovjetskom Savezu tog doba. Nedavno sam pročitao još jedan članak koji je nastojao razvrstati današnje političke ideologije. Bio sam u iskušenju da napravim popis oznaka koje su koristili, ali bio bi dugačak gotovo koliko i članak. “Neoliberali”, “Paleokonzervativci”, “Reaganovi republikanci”, “Demokrati New Deala”, “Alinsky anarhisti”, “Reakcionari na čajanki”, i popis je išao u nedogled. Parafrazirajući Davea, "Kad bih se obukao u policijsku uniformu i hodao mračnom ulicom u lošem susjedstvu, što bi netko rekao da odbijem posredovati u zločinu?"
U istoj smo zagonetki. Gospodarstvo ne počiva na menadžmentu, špekulacijama, marketingu ili međunarodnoj politici. Pokreće se proizvodnja i radna mjesta. Nedavno je objavljeno da ćemo kupiti čelične nosače iz Kine za popravak naših raspadajućih mostova. To stanje orkestrirali su ljudi u ovoj zemlji koje nazivamo "kapitalistima". Ali što je uopće "kapitalizam"? Je li to samo papir za zamatanje, kao što stavljamo oko jednog od onih jeftinih darova koje moramo ponijeti na uredsku božićnu zabavu za razmjenu "bijelog slona"?
Dakle, natrag na Davea. Opisuje jako našminkanu ženu u baru koja nosi izdašnu odjeću očito s namjerom da izazove pozornost. Baš poput naših “kapitalista”, koji izvlače ogromne profite, nečuvene bonuse i veličanstven životni stil, ona nije baš onakva kakvom se čini. To što su bili voljni izvoziti sredstva za proizvodnju našem neprijatelju i uzrokovati goleme deficite kod naše vlade izdvajanjem te dobiti iz prihoda NE čini ih izdajicama. To što naše Federalne rezerve i financijski sektor prodaju naš dug tom istom neprijatelju kako bi financirali dug koji su nam ti "kapitalisti" prouzročili ne čini ih "komunističkim simpatizerima". To što su naši poslovi poslani izvan obale na tržišta rada trećeg svijeta kojima je potrebna potreba zakonodavstvom koje podržavaju naši političari ne čini ih "socijalistima". Ali kad Dave priđe provokativno odjevenoj ženi i zaprosi je, ona ga upita: "Kako se usuđuješ insinuirati da sam kurva?" Dave odgovara: "Pa ti sigurno nosiš uniformu."
Taj posljednji odlomak bio je skraćen. Trebalo je glasiti:
Štoviše, dok govorimo o kapitalizmu i privatizaciji, pretpostavljam da će se visak s vremenom početi zakretati u drugom smjeru gdje će se više čuti poziv na nacionalizaciju kritičnih industrija ili barem jednog ili više glavnih igrača u tim industrijama. industrije, radi zaštite zajedničkog ili nacionalnog interesa. Privatizacija velikih organizacija ne poboljšava uvijek učinkovitost, ali prečesto rezultira predatorskim korporacijama koje iskorištavaju javnost, često prelijevaju novac željenim korisnicima, autoritarno vladaju svojim zaposlenicima i koriste njihov novac, kontrolu nad medijima i politički utjecaj kako bi potaknuli zakonodavne promjene koje dodatno povećavaju njihovu moć.
Frances - možda je nerealno nadati se nacionalizaciji, ali ne postoji način da se sustav kako je sada postavljen može održati, a mi, na kraju krajeva, govorimo o zajedničkom ili nacionalnom interesu koji se narušava kako ljudi postaju siromašniji, a mi ležimo otpad svakome tko nam odbije dati ključeve svoje kuće.
Volio bih da sam pomislio, kao što kažete, IR, da bismo čak mogli imati visak natrag prema nacionalizaciji osnovnih usluga. . . planet to ipak ne može podržati, pa što prije ozbiljno počnemo Horizontalidad, to bolje; radije, "manje najgore" za većinu onih za koje se može nadati da će izbjeći nadolazeći kolaps Carstva.
Izvrsna, promišljena analiza.
Re: Kinezi, pretpostavljam da se također boje da SAD i Zapad koriste pojam "demokracije", i institucije koje koriste za promicanje iste, kao što je NED, kao način da potkopaju kineski politički i ekonomski sustav, posebno s obzirom na njihovo usađeno sjećanje na zapadni (i japanski) imperijalizam iz 19. i ranog 20. stoljeća i njegovo izrabljivanje njihove zemlje. Ideološka borba kapitalizam protiv komunizma više ne postoji. Današnji kineski sustav više je sustav 'kadrovskog kapitalizma' s korupcijom koja dolazi s njom i koordiniranim pristupom problemima od nacionalnog interesa kojima se partija bavi, npr. u svojim razvojnim planovima, što joj omogućuje da iskoristi mnogo veću ekonomsku moć nego bilo koja, ili gotovo bilo koja privatna ustanova na Zapadu.
Isto tako, čini se da Rusi imaju isti strah kao i Kinezi, što se ne čini nerazumnim, s obzirom na pokušaj Zapada da poništi izbor predsjednika Putina, njegovo bezuvjetno zagovaranje “Pussy Riot” pod izlikom zaštite slobode govora i sada svoju osudu ruskog zakonodavstva koje zabranjuje zagovaranje i propagiranje gay stila života maloljetnicima, što će jednako ili više ovisiti o provedbi tog zakona i načinu na koji ga vlasti tumače, kao i samo zakonodavstvo – tj. zabrinutost da Zapad je manje zainteresiran za zaštitu ljudskih prava nego za promjenu ruskog društva na način koji bi Zapadu omogućio da obuzda ili neutralizira Rusiju kao geopolitičku 'prijetnju', ili da kontrolira njezin politički sustav, resurse i ekonomiju. Nadalje, cijeli pristup 'meke moći', koji se tradicionalno koristio za upućivanje na utjecaj koji bi jedna nacija mogla imati nad drugom pokazujući ili demonstrirajući prednosti svog sustava i sloboda (kao u udvaranju), izopačen je u nešto drugo artikulirali naši neokonzervativci i neoliberali, poput Suzanne Nossel, tj. nešto što uključuje 'humanitarnu intervenciju' i 'pravo na zaštitu'. (To je mamac i prebacivanje kroz redefiniranje riječi koje su prije značile nešto drugačije, a koje sada imaju meko značenje za tvrdi kraj - npr. vjenčanje iz puške.)
Moj vlastiti osjećaj je da ćemo uvijek imati "narodne ratove" s napetostima na koje ste aludirali između "demokratskih pokreta" i autoritarnih sustava, osim što postoji treći trend koji je izronio u posljednjih 50 godina, a to je transnacionalni , u kojem se ekonomska i politička moć onih nacionalnih država - bilo u razvijenom ili trećem svijetu - koje su pale pod hegemoniju Zapada, nagrizaju i/ili prenose na multinacionalne korporacije koje su same autoritarne, s rezultatom da neki autoritarni vlade, iako su korumpirane i diktatorske, štite svoj nacionalni suverenitet i resurse te kulturu i način života svojih naroda, au nekom smislu i 'ljudska prava'. (Vidimo kako je ovaj transnacionalni trend formaliziran u NFTA-i i WHO-u, a nedavno u TPP-u i trgovinskom sporazumu između SAD-a i EU-a.)
Štoviše, dok govorimo o kapitalizmu i privatizaciji, pretpostavljam da će se visak s vremenom početi zakretati u drugom smjeru gdje će se više čuti poziv na nacionalizaciju kritičnih industrija ili barem jednog ili više glavnih igrača u tim industrijama. industrije, radi zaštite zajedničkog ili nacionalnog interesa. Privatizacija velikih