Navođenje "terorizma" da bi se opravdao teror

Unatoč američkim i europskim apelima na suzdržanost, egipatska vojska je poklala pristaše svrgnutog predsjednika Mohameda Morsija, što je zločin racionaliziran tvrdnjama o borbi protiv islamskog "terorizma". Ali krvavo slamanje terorizma vjerojatno će učiniti samoispunjavajuće proročanstvo, piše bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Nije trebalo dugo od krvoprolića u Kairu u srijedu da tamošnji režim jasno kaže da će se snažno oslanjati, kao razlog za svoje postupke, na ideju da drži liniju protiv međunarodnog terorizma.

“Egipat je suočen s terorističkim aktima usmjerenim na vladine institucije i vitalna postrojenja,” proglašen privremenim predsjednikom po izboru vojskeu izjavi koja je odgovorila na komentare predsjednika Baracka Obame o Egiptu.

Predsjednik Barack Obama razgovara telefonom sa svojim Nacionalnim sigurnosnim stožerom o situaciji u Egiptu, dok je u Chilmarku, Massachusetts, 15. kolovoza 2013. (Službena fotografija Bijele kuće, Amanda Lucidon)

Zapravo, osim Sinaja u polu-bezakonju, u Egiptu nije bilo mnogo terorizma otkako je Mubarakov režim slomio nasilne kampanje 1990-ih Egipatskog islamskog džihada i Gama'a al-Islamiyye. Nakon što su te kampanje propale, Ayman al-Zawahiri iz EIJ-a otišao je u Južnu Aziju kako bi se pridružio Osami bin Ladenu, a ono što je ostalo od Gama'e objavilo je da se odriče nasilja.

Postupci sadašnjeg egipatskog režima vjerojatno će ubrzati ponovno oživljavanje pravog terorizma u Egiptu, međutim; službena je linija samo malo pretekla stvarnost koju će djelovanje režima pomoći ostvariti.

Igranje na terorističku kartu kao opravdanje za radnje koje bi se prema njihovim vlastitim uvjetima prikladno smatrale grubim, netolerantnim, pa čak i brutalnim, nije jedinstveno za Egipat. Tijekom proteklog desetljeća vidjeli smo brojne primjere toga, od Rusa koji su se obračunavali s Čečenima do Kineza koji su potiskivali Ujgure.

Na Bliskom istoku to sigurno nije ograničeno na Egipat i Izrael. Uzmimo Irak, gdje ovih dana ima mnogo pravog terorizma i gdje se politički sustav može opisati kao američki proizvod budući da smo ga kupili ulaganjem trilijuna dolara i tisućama vlastitih žrtava.

Sve autoritarniji premijer, Nouri al-Maliki, kojeg Sami Moubayed iz Carnegie Middle East Centera opisuje kao "lakša verzija Saddama Husseina", jedva da se čini kao prednost Sjedinjenim Državama jer se slaže s Iranom i nije previše susretljiv po pitanju politike prema Siriji. No problem terorizma njegov je adut.

Moubayed primjećuje da iako se Maliki "jasno pozicionirao u sirijsko-iranskoj orbiti", on bi "još uvijek mogao dobiti blagoslov SAD-a, reklamirajući se, opet, kao čovjek koji se bori protiv al-Qaide u Iraku."

Naravno, mnogi bi diktatori i umjetnici slamanja uzvikivali riječ T kao opravdanje za svoje postupke bez obzira na to što Sjedinjene Države čine ili govore. "Terorist" je svestrani pejorativ. Ali činjenica da su Sjedinjene Države ovu temu učinile takvom preokupacijom nakon jednog događaja prije 12 godina neupitno je povećala vrijednost ove karte.

Sve što je očita preokupacija supersile daje vjerodostojnost drugima koji tvrde da imaju iste prioritete. Pozivanje na problem može poslužiti i kao apel za potporu ili barem toleranciju same supersile.

Igranje na kartu terorizma na ovaj način samo je jedan od mnogih načina na koje drastičan zaokret njihala američkih političkih prioriteta u rujnu 2001. još uvijek zbunjuje mnogo toga što Sjedinjene Države čine ili pokušavaju učiniti, kako u inozemstvu i domaći.

Na domaćem terenu to vidimo u galami koja stvara više topline nego svjetlosti, uzrokovanoj zahtjevima za agresivnim protuterorističkim prikupljanjem obavještajnih podataka nakon 9. rujna, nakon čega slijedi prešutno opadanje tog zahtjeva jer je vrijeme prolazilo bez većeg protu -Američki teroristički napad, praćen zaprepaštenjem jer je javnost suočena s činjenicom da se agresivna naplata i dalje odvija.

Ova vrsta domaće političke dislokacije zauzvrat može utjecati na vanjske poslove. Osoba koja curi informacije o programima prikupljanja podataka prebjegla je u Rusiju, što preokreće vagu u korist otkazivanja američko-ruskog sastanka na vrhu. No, to može značiti usporavanje već je dosta usporio u svakom slučaju, rada na pitanjima kao što je moguće daljnje smanjenje američkih i ruskih strateških nuklearnih arsenala.

Ovaj proces bi mogao uspjeti činiti se kao da je terorizam važnija tema od kontrole naoružanja u stilu Hladnog rata ili bilo čega drugog na američko-ruskom dnevnom redu. No, pokretač ovdje nije terorizam, već naš reakcija na njega.

Uklonite reakciju i terorizam sam po sebi zapravo neće promijeniti globalnu igru ​​kao što se počeo doživljavati. To zapravo nije toliko važnije od još uvijek nuklearno naoružane Rusije, i ne utječe na globalne poslove i interese SAD-a tako duboko kao moćna Kina na toliko mnogo načina, osim onoga što čini Ujgurima.

No, kad diktatorima damo kartu da igraju, ne trebamo se iznenaditi kad je odigraju.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)