Krvavi napad na Egipćane koji prosvjeduju protiv svrgavanja demokratski izabranog predsjednika Mohameda Morsija izgleda kao ludilo dok vojska gura islamiste na još više nasilja, ali postoji bolesna logika ako generali vide više islamskog ekstremizma kao svoju blokadu američke pomoći, piše bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Postojali su drugi načini suočavanja s prosvjednicima koji su kampirali u Kairu. U MUP-u su čak govorili i o drugim načinima, o nekoj kombinaciji suzavca i ostavljanju otvorenog izlaza kako bi se prosvjednici mogli razići. I zasigurno je egipatskim generalima moralo pasti na pamet da će akcija koju su na kraju poduzeli, baš kao i događaj na Trgu Tiananmen 1989. koji ovotjedni događaj tako spremno evocira, ostaviti trajnu krvavu mrlju na njihovom nasljeđu.
Ukupan broj žrtava onoga što se dogodilo u Kairu u srijedu je neizvjestan, baš kao što je još uvijek neizvjestan bilans onoga što se dogodilo na Trgu Tiananmen, ali je moguće da su brojevi sličnih redova veličine.
Egipatski general Abdul-Fattah el-Sisi prikazan na službenoj egipatskoj TV.
Mnogo je zapleta i popratnih objašnjenja koja se mogu primijeniti na trenutnu zbrku u Egiptu, ali ne morate biti bliskoistočni ljubitelj zavjera da biste posebno pogledali kako su egipatski generali i njihov vođa u nijansi Nassera, Abdul -Fattah el-Sisi, možda rade ovo što rade kako bi ostali u zagrljaju Zapada, a posebno Sjedinjenih Država.
Jedna od najistaknutijih stvari koju rade u proteklih nekoliko mjeseci je motiviranje Egipćana, a posebno islamista, da se okrenu ekstremizmu i nasilju. Prvo je bilo zalupljivanje vratima pred licem Muslimanskog bratstva, zatvaranje njegovih vođa i jasno davanje do znanja da Bratstvo neće biti dobrodošlo da sudjeluje u bilo kojem novom i navodno demokratskom političkom procesu.
Većina pristaša Bratstva nije bila spremna odustati od mirnih puteva koje je organizacija slijedila desetljećima, ali njihov užas i bijes učinili su prosvjede i kampove neizbježnim. Sada je na djelu krvavo i brutalno razaranje logora, a barem neki od tih pobornika sigurno zaključuju da im ne preostaje ništa osim nasilja.
Ne bi li stvaranje novih egipatskih terorista bila loša stvar sa stajališta egipatskih vojnih vođa? Ne ako se žele prikazati kao bastion protiv terorizma i kao takvi polagati pravo na američku potporu. Mjed bi mogla biti ugodnija s ovom vrstom tvrdnje nego s onom koja se temelji na čuvanju uvođenja prave demokracije, s obzirom na sve neizvjesnosti koje demokracija može predstavljati zbog visoko privilegiranog položaja egipatske vojske i njezinog časničkog zbora.
Uzgajanje većeg broja ekstremista i terorista moglo bi biti potrebno za održavanje bilo kakve tvrdnje temeljene na egipatskom islamističkom bauku. Predsjedništvo Mohameda Morsija svakako nije bilo dovoljno; nije se približio ostvarenju starog islamofobnog scenarija jedan čovjek, jedan glas, jedno vrijeme.
Jedan od najizrazitijih aspekata Morsijeve godine dana na dužnosti bio je kakav je bio ne mogao preuzeti kontrolu nad državnim organima iako je navodno bio glavni izvršni direktor. Nije bio ni blizu preuzimanja kontrole nad najvažnijim snagama sigurnosti. Jedan iz skupine vojnih i policijskih generala koji su upravo postavljeni za pokrajinske guvernere ranije je, dok je Morsi još bio predsjednik, očito otvoreno govorio o svojoj namjeri da ne poduzme ništa dok je gomila pustošila po uredima Muslimanskog bratstva.
Tehnika slijeđenja politika koje njeguju više ekstremista i terorista i zatim polaganja prava na poseban odnos s Washingtonom kao bastionom protiv ekstremizma i terorizma nije tehnika koju su egipatski generali nužno sami smislili. Mogli su to naučiti od susjednih majstora tehnike u Izraelu. Oni čak surađuju s Izraelom u uvježbavanju tehnike, kao što je neki dan prekinut napadom izraelske bespilotne letjelice, koji je Kairo očito odobrio, protiv oporbenih snaga na Sinaju.
Ako se egipatski generali nisu činili jako zabrinuti zbog ugrožavanja svojih 1.5 milijardi dolara godišnje pomoći SAD-a, možda je to zato što vide kako Izrael dobiva dvostruko više, a da ne spominjemo sve one vetove u Ujedinjenim narodima i druga politička pokrića, unatoč Izraelcima opetovano gurajući palčeve u američke oči. Posljednji potez bio je ovaj tjedan, s najavom daljnjeg širenja naselja na okupiranom teritoriju upravo u trenutku kada su izraelsko-palestinski mirovni pregovori počeli.
Državni tajnik John Kerry uvjerava nas da to nije bilo iznenađenje jer je premijer Netanyahu bio "istaknut" s njim o najnovijem širenju naselja. Očito je čak i bavljenje palcem prihvatljivo ako su oni koji to rade drsko "otvoreni" u vezi s tim. General el-Sisi izgleda kao da se tako razmeće.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Sjedinjene Države nisu bile u mogućnosti kupiti podršku ili suradnju od bilo koje nacije u nepotrebnim ratovima i nepotrebnom miru od Drugog svjetskog rata. Ako egipatska vojska ne brani veliku većinu građana koji odbijaju vjerski udar, cijeli Bliski istok će pasti pod kontrolu islamskog totalitarizma. Državni udar je bio Morsijev pokušaj da sruši ustav i zamijeni ga šerijatskim pravom, državnim udarom. Zakonska je odgovornost vojske braniti ustav nove demokracije od takvih nezakonitih radnji. Adolph Hitler je legalno izabran za kancelara novostvorene demokracije i Njemačku je pretvorio u nacističku diktaturu. Bio je potreban svjetski rat da se odluči da je ovaj udar bio nezakonit.
Zapravo, ustav je napisan nakon što je Morsi izabran i ratificiran općim glasovanjem. Pokušavate izvrnuti ovu tragediju u racionalno opravdanje za ubojstvo pripisujući krivnju iskrivljenoj religijskoj interpretaciji. Doduše, teokratske vlade su izopačene bilo da su u Egiptu ili Izraelu. Kada govorimo o protuzakonitim radnjama, premještanje civilnog stanovništva na područje prošireno agresivnim ratom zabranjeno je ugovorima i međunarodnim pravom. Hitler nije bio izabran u novostvorenoj demokraciji. Ta je demokracija stvorena mnogo godina prije; zvala se Weimarska Republika. Hitler nije bio ni na glasačkom listiću. Bio je na čelu koalicijske vlade, a njegova je stranka dobila 37% glasova. Složenije je od toga, ali sigurno ni blizu tako jednostavno kao vaš potpuno pogrešan komentar.
Nisu li izbori kučka?
Zamišljeno kao odgovor na 'Morton'...
Evo još uvrnutije logike:
1.SAD nikada ne kritiziraju saudijski režim koji je najrepresivniji islamski režim u cijelom islamskom svijetu.
2. Saudijci podržavaju vojni režim u Egiptu koji je na zapadu oslikan kao zagovornik sekularne vladavine
Zašto???
Prema mnogim mojim prijateljima Egipćanima koji su dobro obrazovani sekularno orijentirani američki građani, koji unatoč tome slijede načela tradicionalnog islama:
Muslimansko bratstvo se zalaže za drugačiji islam, onaj koji jednako tretira sve građane i daje više šanse siromašnima (to su tradicionalne islamske vrijednosti baš kao što su tradicionalne kršćanske vrijednosti davno zaboravljene od strane svekontrolirajuće korporativne plutokracije koja vlada SAD-om u ovom trenutku Budući da ova plutokracija radi ruku pod ruku sa saudijskim režimom, nema tolerancije za režim koji bi koristio drugačiji, tradicionalniji islam kao osnovu svoje politike MB bi mogao biti uspješan i otkriti korumpiranu prirodu svojih autokratskih režima kako bi podržao generale koji predstavljaju staru Mubarakovu kliku i drže egipatske mase siromašnima, nepismenima i financijski siromašnima.
Jasno je da su Morsi i njegova vlada pogriješili, ali opravdava li to povratak na Mubarakov tip režima koji je svoju vladavinu provodio korištenjem opake tajne policije i mučenja – nešto što MB nije učinio.
Što duže SAD podupire represivne režime na Bliskom istoku, to će nas više mrziti zbog katastrofe koju smo pomogli podržati.
Moja pretpostavka bi bila da egipatska vojska ovo vidi kao zaključavanje povoljnih stavova Saudijske Arabije i Vijeća za suradnju u Zaljevu, gdje je američka pomoć i pomoć jednako podržavala represivne režime i gušila sve pokušaje demokratske reforme. Ti pljuvački vladari Jacka Danielsa nisu oduševljeni mogućnošću da završe poput Gadafija, izvučeni na ulicu i nožem zaboden u rupu od čepa. Cijela će se ova epizoda više svidjeti Saudijcima i Quattarima nego američkoj vladi.