Stručnjaci za odnose s javnošću vješti su u oblikovanju političkih rasprava na povoljan, ali obmanjujući način, poput "rata protiv terorizma" ili "rata protiv droge". Ono što je zaštićeno ovim pakiranjem su nenavedeni ciljevi, interesi i ishodi koji bi izazvali protivljenje javnosti da su poznati, piše Arjen Kamphuis.
Autor: Arjen Kamphuis
Kada pokušavate razumjeti trenutne događaje u njihovom potpunijem kontekstu, često je korisnije pogledati politike i interese koji utječu na te događaje, a ne pojedinačne slučajeve (iako pojedinačni slučajevi često čine “vijest”). To je zato što često zjapi jaz između formalno navedenih ciljeva politike i njezinih stvarnih učinaka.
Razmislite o "ratovima" na raznim imenicama kao što su "teror" ili "droga". Iako uokvireni jednostavnim PR terminima, ovi "ratovi" opravdavaju niz drugih akcija i služe mnogim dodatnim interesima. Iz “rata protiv terorizma” proizašao je masovni nadzor građana, a iz “rata protiv droge” profitirali su zatvorsko-industrijski kompleks i banke za pranje novca.
Predsjednik Barack Obama govori o pitanjima nadzora vlade na tiskovnoj konferenciji u Istočnoj sobi Bijele kuće, 9. kolovoza 2013. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)
Unatoč ovoj stvarnosti, rasprave o tim "ratovima" i protivljenje tim "ratovima" često se argumentiraju s prilično izmišljenog stajališta da su navedeni ciljevi stvarni ciljevi. U glavnim medijima i konvencionalnim političkim krugovima, to je često slučaj čak i ako je očigledno da dotična politika ne ide prema pretpostavljenom cilju i da je svatko dovoljno pametan da ima neki utjecaj toga svjestan.
Suprotstavljanje pogrešnim ili destruktivnim politikama stoga omogućuje da njezini zagovornici ograde parametre rasprave. Prilično je teško pobijediti u bilo kojoj raspravi ako druga strana može definirati (i redefinirati) uvjete rasprave, pomičući okvire golova bez potrebe za bilo kakvim dokazom da su ti pragovi bili razumno postavljeni u početku.
Kada farmaceutska tvrtka želi izbaciti novu pilulu na tržište, mora pokazati, u nizu transparentno dokumentiranih kliničkih ispitivanja, da pilula radi ono što bi trebala raditi i da nema (previše) negativnih nuspojava. Donošenje odluka temeljeno na dokazima je norma i - iako je daleko od savršenog - ovaj standard sprječava beskorisne ili potpuno opasne farmaceutske proizvode da uđu na tržište, a time i u ljudska tijela.
Dakle, kada vlade razvijaju politiku, razumno je zapitati se: koji problem to rješava? Koje nove probleme stvara? Kakav dokaz imate da su vaše tvrdnje o tim problemima i njihovim rješenjima zapravo istinite? Pretpostavimo samo na trenutak da ljudi koji održavaju te politike imaju otprilike isti IQ i informacije kao vi i ja. Oni mogu razumjeti učinke politika čak i ako su potpuno drugačiji od službeno navedenih ciljeva.
Vjerojatno je (ovisno o vašoj lakovjernosti) da će se politika za koju se ispostavi da ima suprotan učinak od onoga što je trebala imati biti zadržana još neko vrijeme kroz administrativnu inerciju. Ali u jednom trenutku ovo prestaje biti vjerodostojno objašnjenje. Doista postoji granica onoga što možemo objasniti čistom glupošću kreatora politike!
Možete vjerovati da su neki kreatori politike ponekad glupi, ali nije razumno da su svi potpuno ludi cijelo vrijeme desetljećima. Dakle, kada se čini da politike imaju jasne učinke koji se strukturno razlikuju od službeno navedenih ciljeva, rekao bih da politika dobro funkcionira; njegov cilj jednostavno nije ono što je navedeni cilj.
Da bismo razumjeli koji je pravi cilj sustava politike, možemo jednostavno pogledati njegove najočitije blagotvorne učinke. Za što sluzi? U čemu je dobar? Pogledajmo primjer očito promašene politike “Rata protiv droga”.
Otkako ga je taj uzor ili vjerodostojnost Dick Nixon "lansirao" prije dvije generacije, globalno tržište nedopuštenih droga eksplodiralo je do poduzeća vrijednog 500 milijardi dolara, a sve je to izvan bilo kakvog oblika vladinog nadzora ili kontrole. Usred obilne ponude, cijena je tijekom ovog vremena gotovo konstantno padala u cijelom zapadnom svijetu, dok se snaga povećala.
Cilj "zabrane" određenih droga iz društva očito je i žalosno propao. U tom procesu većina pravosudnih sustava modernih zemalja troši veliku većinu svojih kapaciteta na vođenje ovog rata. To na štetu stvari poput poboljšanja javne sigurnosti ili traženja nasilnih kriminalaca, silovatelja ili lopova.
Jasno je da ova politika zabrane ne funkcionira, iz svih razloga zbog kojih prohibicija alkohola nije funkcionirala u SAD-u početkom 20. stoljeća. Pa zašto nastaviti? Koje su pozitivne strane i tko ima koristi? Očito je da mnogi ljudi koji rade u policiji imaju koristi (sigurnost posla), privatizirani zatvorski sustavi imaju koristi (više posla), vlade koje traže izgovore za proizvoljno uhićenje ljudi imaju koristi. Banke u kojima se peru milijarde imaju koristi.
Dakle, mnoge strane imaju interes da se politika nastavi, čak iako očito nije uspjela u bilo kojem od svojih izvornih ili (ponovno) navedenih ciljeva. Jedini logičan zaključak je da su stvarni ciljevi politike sada pružanje raznih pogodnosti gornjim stranama.
Gledajući stanje nadzora iz ove nenaivne perspektive; u čemu su svi sustavi, organizacije i procedure dobri? PRISM i širi skup alata koje je otkrio Edward Snowden očito nisu baš prikladni za lov na terorističke nalogodavce. Znate, oni stvarno briljantni koji mogu uspješno poraziti cijelu infrastrukturu američke protuzračne obrane vrijednu više trilijuna dolara naoružanu sa samo nekoliko rezača kutija. Pametni ljudi ne planiraju svoje operacije na Facebooku niti koriste nekriptirane Gmail račune za komunikaciju (za razliku od određenih libidinoznih generala koji imaju zadatak loviti ih).
Mnogi bivši dužnosnici obavještajnih i sigurnosnih službi izjavili su da je način borbe protiv terorizma stari dobri istražni policijski rad i možda ozbiljno sagledavanje iskazanih zamjerki koje su razlozi radikalnog ponašanja. Ovo je način na koji je većina europskih terorističkih mreža uspješno razbijena u kasnom 20. stoljeću.
Pronalaženju igle u plastu sijena ne služi dodavanje sve više sijena. Dakle, logično, ciljevi ovih programa nisu "hvatanje terorista" ili sprječavanje napada, nešto što nikada nisu dokazano učinili. Ali to ne znači da ti sustavi nemaju koristi. Oni su korisni i koriste se za ono u čemu su dobri: za suzbijanje neslaganja u demokratskim društvima.
To se čini infiltriranjem i razbijanjem aktivističkih mreža i na taj način preduhitri učinkovit prosvjed. Označavanjem nenasilne i legitimne političke aktivnosti "ekstremizmom" ili "terorizmom", čitav niz antiterorističkih zakona donesenih tijekom posljednjeg desetljeća može se primjenjivati protiv građana koji koriste svoja demokratska prava kako bi prosvjedovali protiv raznih nepravdi koje zapažaju u društvu (ljudska prava, ekološki problemi, korupcija u vladi, zloporaba moći od strane korporacija, itd.).
Stoga sve realistične rasprave o prirodi politika nadzora u kojima živimo trebaju krenuti od razumijevanja prave prirode tih sustava i politika. Nije pogreška ili uljudna razlika u mišljenjima o tome kako odgovoriti na "sigurnosna" pitanja. Učinkovit otpor tim politikama ne može se učiniti s kvazi-pristojnog i naivnog stajališta prihvaćanja službenih ciljeva.
Oni koji se žele oduprijeti moraju pokazati politike onakve kakve jesu; metode za postizanje ciljeva koje nikada ne bi prihvatile preostale demokratske funkcije zapadnih društava. Ako vam sve ovo zvuči previše zlobno, razmislite o tome da je alternativa ideja da svijetom doista upravljaju razmažena mala djeca. Nije nemoguće, ali je mnogo malo vjerojatnije.
Arjen Kamphuis je suosnivač i glavni tehnološki direktor tvrtke Gendo. Studirao je znanost i politiku na Sveučilištu u Utrechtu i radio za IBM i Twynstra Gudde kao IT arhitekt, trener i savjetnik za IT strategiju. Od kraja 2001. Kamphuis savjetuje klijente o strateškom utjecaju novih tehnoloških razvoja. [Ranija verzija ovog članka može se pročitati na http://gendo.nl/en/blog/arjen/whats-it-for-the-objectives-of-policies-systems#sthash.Fc66vqbc.dpuf ]
odgovor je vrlo jednostavan: slijedite trag novca
Demokracija je značila nešto kad se naša nacija rodila, iako je definicija sada daleko inkluzivnija i uključuje uvjet da je istinska demokracija za one najmoćnije i dobro financirane da je prakticiraju za vlastitu korist, zajebi sve ostale. U neko drugo vrijeme Snowden bi bio nazvan herojem koji štiti demokraciju, uključujući potrebu da svi njezini građani znaju aspekt vladinih smicalica. Predsjednicima koji razbijaju lopte od Johnsona naprijed, dopušteno je, uz pristanak Kongresa, sve učinkovitije gušiti neslaganje i ispirati mozak mnoštvu da je ta politika bila neophodna za promicanje ove ili one fantazije, od razloga za Vijetnamski rat do najnovije nesreće koja je uložila milijarde u kooperantske blagajne iako drže milijune izravno ili neizravno zaposlenima.
Možda demokracija ipak funkcionira. Mnogi ljudi koji su zaposleni putem ovih 'ratova' koji ne bi bili, bili bi zadnji koji bi se bunili bez obzira na stvarne troškove i koristi (osim osobnih). Promicanje demokracije i univerzalni lijek za ovisnost o drogama nešto su što bismo svi trebali željeti, poput biti bogati, moćni ili privlačni, ali željeti nešto i ostvariti te želje u stvarnosti odnosi se na vrlo malu manjinu ljudi. Valjanost ovih ratova, kako autor sugerira, daleko je od valjanosti, a cijena ljudskih života i bogatstvo i vjerodostojnost nacije su bitniji. Zapravo ništa novo, osim što je sada propaganda uglađenija i više 'vrijedna vijesti', odnosno zabava bez sadržaja, dok se vijori američka zastava koja je veća iako izblijedjelija.
Tužno je što sam živio i prosvjedovao u vrijeme stvarnog neslaganja protiv rata bez realnog cilja - demokratizacije Vijetnama. Tada sam se nadao da će nova generacija političkih kandidata nastaviti onaj dio demokracije koji je oprezan i povlači čep iz svake politike koja nije u skladu sa standardima ljudske pristojnosti i slobode. Dosta je pjesama o tome napisano!
hmmmm
Jasno je da je broj 1 dobitnik lažnog rata protiv terorizma Izrael. Izrael je također daleko najvjerojatniji mozak iza 9-11. Imali su mogućnost pokretanja sredstava i očito su imali mnogo više koristi od bilo koje druge skupine. A skupine koje su navodno izvršile “napad” vidjele su milijune poklanih svojih sunarodnjaka i uništenje čitavih muslimanskih zemalja. Ovaj je ishod bio očigledan koliko i siguran. I sigurno bi svaka skupina dovoljno inteligentna da izvede 9-11 predvidjela i ovo. Zasigurno su pojedinačne skupine s financijskim interesima, naftom, mineralima, vojno-industrijskim kompleksom itd. uživale u neočekivanoj dobiti. Zanimljivo je da nijedan od tih profita nije dospio do američkog naroda.
Znači motiv prilika i korist kada se primijeni zdravorazumski obično ukazuje na počinitelje. Mislim da u ovom slučaju zapravo nema sumnje; Izrael.
Cui Bono?
.
Utjecajni američki cionistički mešetar Richard Perle 1996. poslao je Benjaminu Netanyahuu zanimljiv rad pod nazivom “Čisti prekid: Nova strategija za osiguranje kraljevstva. “s Kraljevstvom što znači Izrael.
.
Ovo je ubrzo postalo dnevni red PNAC-a za SAD, a plan je uključivao svrgavanje zemalja poput Iraka, Sirije i konačno Irana.
http://www.youtube.com/watch?v=7mXsoYrXaMQ
Tko ima koristi od raznih ‘ratova’?
.
George W. Bush bio je uvjeren da je rat način za rast američke ekonomije.
.
Néstor Kirchner, bivši predsjednik Argentine, tvrdio je da je GWBush rekao ”vrlo jasno” kada je govorio o Sjedinjenim Državama: ‘Demokrati su bili u krivu.
.
Sav gospodarski rast Sjedinjenih Država potaknut je ratovima. Rekao je to vrlo jasno.
http://www.youtube.com/watch?v=BOrHJWaPzX0