Mit 'Učini nešto' u Siriji

Uobičajeni refren u službenom Washingtonu je da je predsjednik Obama trebao vojno intervenirati u građanskom ratu u Siriji i da bi to nekako riješilo problem. Ali nema razloga misliti da bi uplitanje SAD-a bilo puno dobro, kao što objašnjava bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Kako je sirijski građanski rat rastao i privlačio radikale na protuvladinoj strani, zabrinutost na Zapadu je rasla do te mjere da pozornost na naslovnici u New York Times, o novom utočištu ekstremista koje se uspostavlja u Siriji. Kako trebamo pristupiti ovom problemu?

Jedan način na koji tome definitivno ne bismo smjeli pristupati, a koji je nažalost bio prečest u sveukupnom diskursu o sirijskom građanskom ratu, jest osjećaj da moramo "učiniti nešto", bilo što, kao odgovor na naše brige. Trezveniji pristup je rastaviti problem na neke sastavne dijelove, svaki s povezanim pitanjem.

Jedno pitanje tiče se točno koja je opasnost zbog koje smo zabrinuti. Koncept fizičkog sigurnog utočišta jedna je od precijenjenih komponenti pretpostavljene terorističke prijetnje. U globaliziranom dobu, dio fizičke nekretnine nije se pokazao kao jedna od važnijih varijabli koje određuju stupanj takve prijetnje i manje je važan od pritužbi koje se mogu iskoristiti u ciljnoj populaciji. Pripreme za značajne terorističke napade, uključujući i onaj veliki, 9. rujna, nisu bile ograničene na takvo mjesto niti su ovisile o njegovoj kontroli.

Čak i ako fizičko utočište pridonosi snazi ​​terorističke skupine, ono je zamjenjiva roba. Prije smo više govorili o Afganistanu kao kritičnom mjestu u tom smislu. Danas se sve više brine o Jemenu i više se govori o premještanju središta naših strahova iz Južne Azije tamo. Možda se neki boje pomaka iz Jemena u Siriju. Ako bi se Sirija nekako stavila pod kontrolu, zašto ne bi bilo daljnjih pomaka negdje drugdje?

Čak i ako se slažemo da je bolje spriječiti bilo kakvo fizičko utočište za terorističku skupinu, sljedeće pitanje je koje su mjere dostupne Sjedinjenim Državama i koliko bi one bile učinkovite u promicanju tog cilja. Sjedinjene Države ne mogu odrediti ishod sirijskog građanskog rata, osim vojne intervencije velikih razmjera koja bi bila izvan tolerancije američke javnosti, kao i neprihvatljivo skupa u drugim aspektima, a ipak ne bi postigla trajne pozitivne učinke.

Argumenti da bi manji oblici uplitanja u rat bili dovoljni da odrede njegov ishod temelje se na višestrukim oblicima punih želja. Nerealno je misliti da je u neorganiziranom i stalno promjenjivom sirijskom oporbenom krajoliku, u kojem oružje često mijenja vlasnike, a borci često mijenjaju primarne privrženosti, nekako moguće pomoći dobrim pobunjenicima, a istovremeno provjeravati one loše. Također je nerealno misliti da nešto poput pomoći u obliku materijala kupuje umjerenost ili kupuje zahvalnost.

Čak i kad bi tijek rata bio više podložan vanjskoj manipulaciji, daljnje je pitanje kakav bi ishod rata bio najbolji s obzirom na nadolazeće terorističko utočište za koje bismo trebali biti zabrinuti. Kratkoročno gledano, vjerojatno bi najbolji ishod u tom pogledu bio brza ponovna uspostava kontrole od strane Assadovog režima.

Dugoročno, vladavina brutalne autokracije s uskim sektaškim identitetom ne bi bila dobra za borbu protiv terorizma, ali to ne znači da bi najvjerojatnija alternativa nužno bila bolja. Lekciju nam je pružila Libija, gdje je prošlo dovoljno vremena od svrgavanja Moamera Gadafija da se pokaže kako novi poredak možda uopće nije poredak, već oblik nereda koji pruža više prostora za djelovanje nasilnim skupinama nego što je to bilo prije .

Bez obzira na prirodu režima, Sjedinjene Države mogu razmotriti jednostrane načine pokušaja napada na potencijalna teroristička utočišta, osobito bespilotnim letjelicama. Ovdje je najrelevantnija lekcija u Jemenu, gdje, kako objašnjava Gregory Johnsen, neto protuteroristički učinak napada bespilotnim letjelicama vjerojatno je bio negativan, zbog ogorčenosti i osvete koju su napadi izazvali.

Šire pitanje odnosi se na cjelokupnu strategiju koju treba primijeniti na bilo koju terorističku prijetnju koja dolazi iz Sirije. Fareed Zakaria ima pravu ideju, nakon što je odbacio protupobunjeničku akciju i fokusiranije kinetičke metode kao što su bespilotne letjelice, preporučujući treći pristup: "pokušati natjerati lokalne vlasti da se bore protiv terorista." Zakaria priznaje da su neka od mjesta za koja smo zabrinuti velikim dijelom nekontrolirana, ali ipak ističe:

“Dugoročno najbolja politika bila bi prebaciti borbu na lokalno stanovništvo, koje može najučinkovitije dobiti dugi rat protiv militanata na teritoriju koji poznaju bolje od bilo kojeg autsajdera. To također prebacuje borbu na muslimane, koji se mogu najučinkovitije boriti protiv al-Qaide u carstvu ideja.”

To ne znači da Sjedinjene Države ne rade ništa. Može mnogo utjecati na okruženje u kojem su teroristi ili potencijalni teroristi, u Siriji ili drugdje, ili osnaženi ili marginalizirani.

Marc Lynch pruža pronicljivo objašnjenje kako su ih prva poglavlja Arapskog proljeća marginalizirala, utječući na značajne političke promjene bez pribjegavanja vrsti nasilja koje su organizirali ekstremisti. Velik dio tog blagotvornog učinka poništen je, ističe Lynch, novijim događajima kao što je vojni udar u Egiptu i brisanje razlika između islamističkih terorista i Muslimanskog bratstva.

Implikacije za američku politiku trebale bi biti jasne: konstruirajte politiku prema politici i političkim sukobima na Bliskom istoku koji slabe, a ne jačaju, ekstremistički narativ. Osim politike prema trenutnoj situaciji u Egiptu, to također uključuje ispoljavanje dovoljnog utjecaja i političke hrabrosti kako bi se omogućio uspjeh u upravo započetim pregovorima za rješavanje onoga što je najistaknutije pitanje za ljude diljem Bliskog istoka: izraelsko-palestinski sukob.

Srećom, čini se da nitko ne zagovara bilo što poput ponavljanja rata u Iraku, čija je jedna od glavnih prodajnih tačaka bila navodno zadavanje udarca terorizmu u stilu al-Qaide. Ali da ne zaboravimo: među enormnim troškovima te greške bilo je stvaranje svojevrsnog utočišta za islamističke teroriste koje prije nije postojalo, te stvaranje terorističke skupine, al-Qaede u Iraku, koja prije nije postojala.

Naslijeđe tog rezultata danas se vrlo izravno osjeća u aktivnostima ekstremista u Siriji.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)