Bodovanje zbog terorističke prijetnje

Iako je ljeto, frakcionaštvo službenog Washingtona nikad ne uzima godišnji odmor. Neokonzervativci su radoholičari, tvrdeći da zatvaranje nekih američkih veleposlanstava iz predostrožnosti dokazuje da je al-Qaeda i dalje velika prijetnja, unatoč činjenici da se zapravo nije dogodio nikakav teroristički napad, kao što primjećuje bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Mnogi su iz upozorenja i zatvaranja diplomatskih predstavništava proteklih dana izvlačili i iznosili mnoštvo zaključaka o terorizmu i protuterorizmu. To je vjerojatno neizbježno; priča plijeni pozornost. Ne događa se svaki dan, pa čak ni svake godine, da se nekoliko američkih veleposlanstava ovako zatvori, možda čak na tjedan dana.

Ali činjenična osnova za većinu izvlačenja i promicanja izuzetno je tanka. Sve što mi izvan vlade imamo za reći je nekoliko pozadinskih ili procurjelih zalogaja, kao i oprezno formuliranih službenih izjava i javnih komentara članova Kongresa koji su bili upoznati s tim pitanjem. Ova je epizoda još jedan primjer, koji je već više puta viđen, pretjeranog tumačenja terorističkih incidenata ili drugih raspršenih podataka koji imaju veze s međunarodnim terorizmom.

Pregledajmo neke od glavnih načina na koje su komentari potaknuti ovom posljednjom epizodom daleko nadišli javno dostupne dokaze.

Tema koja se najčešće obrađuje u komentarima je ukupna veličina prijetnje od međunarodnog terorizma, točnije od onoga što ide pod etiketu al-Qaede. Čuju se komentari poput: “Nije li predsjednik prije samo nekoliko mjeseci rekao da je al-Qaeda oprana? Zašto onda sada vidimo tako veliku prijetnju?"

Zapravo, predsjednik Barack Obama nije rekao ništa slično, iako održao je vrlo razuman govor objašnjavajući zašto moramo pobjeći od bezgraničnog "rata protiv terorizma". Bez obzira na to što je on ili bilo tko drugi ponudio u sveukupnoj procjeni stalne prijetnje od al-Qaide ili međunarodnog terorizma općenito, vijesti od proteklih nekoliko dana pružaju jedva ikakvu osnovu za procjenu procjena.

Ono što vidimo ovaj tjedan odgovor je na informacije koje su očito bile barem nešto jače od onoga što vladini protuteroristički analitičari rutinski vide svaki tjedan, s obzirom na vjerojatnost i neminovnost planiranog terorističkog napada. To je taktički odgovor na taktičke informacije. Ovo je vrlo različito od strateškog pitanja ukupne prijetnje koju Al-Qaida ili bilo tko drugi predstavlja ovih dana.

Planovi za pojedinačne napade dolaze i odlaze, ali to ne znači da se ispravna strateška procjena prijetnje vrti gore-dolje kao i oni. Niti se vrti gore-dolje dok obavještajne službe slučajno uspiju ili ne uspiju prikupiti informacije o pojedinačnim terorističkim zavjerama. Jednostavno nemamo nikakvu značajnu novu osnovu za tvrdnju da bi terorizam trebao biti rangiran više među zabrinutostima za nacionalnu sigurnost ovog tjedna nego što je trebao biti prošlog tjedna, prošlog mjeseca ili prošle godine.

Povezana tema odnosi se na odnos jezgre i periferije u radikalnoj sunitskoj konglomeraciji zvanoj al-Qaeda. Navodno je ključna informacija na kojoj se temelji zatvaranje veleposlanstava bila poruka Aymana al-Zawahirija šefu Al-Qaide na Arapskom poluotoku u kojoj se "naređuje" napad. Ali ono što može izgledati kao naredba, a ono što bi osoba koja je izdaje željela da zvuči kao naredba, zapravo može biti više opomena.

U sadašnjem slučaju postoji dobar razlog vjerovati da je to više bio poticaj. Ono što je javno otkriveno o materijalu zarobljenom u Abbottabadu, u Pakistanu, u raciji u kojoj je ubijen Osama bin Laden, pokazalo je da je barem tijekom posljednjih nekoliko godina bin Ladenova života mnogo poticao, ali malo zapovijedao i stoga nije bio u položaj da mnogim ljudima naređuje da učine bilo što.

Malo je vjerojatno da je Zawahiri uspostavio zapovjedne odnose koje bin Laden nije imao. Ovotjedni događaji nisu osnova za reviziju prosudbe da je jezgra al-Qaedine skupine sjena onoga što je bila i da najveći dio inicijative u pokretu za terorističke operacije dolazi od povezanih skupina na periferiji.

U svjetlu kontroverze oko programa prikupljanja NSA-e, još jedna reakcija koju čujemo na priču ovog tjedna je da ako se takva teroristička komunikacija još uvijek prikuplja, onda nije moralo biti velike štete od otkrića Edwarda Snowdena. Reći to ima otprilike jednako smisla kao reći da činjenica da ovaj mjesec niste dobili rak pluća znači da savjet koji ste prošli mjesec dobili da prestanete pušiti nije bio opravdan. To što nešto ne uništi sve ne znači da ništa ne ošteti.

U svakom slučaju, nitko službeno nije dao nikakve naznake da su određeni NSA programi koji su predmet kontroverzi imali ikakve veze s informacijama prikupljenim o trenutnoj prijetnji.

Drugi su se komentari usredotočili na temu da je zatvaranje veleposlanstava bila pretjerana reakcija. Možda i jest, i doista je velik dio priče o američkoj reakciji na terorizam, posebno tijekom proteklih 12 godina, bio pretjerana reakcija. Ali kako bilo tko od nas koji nije upućen u povjerljive informacije, i stoga nije u poziciji usporediti procijenjenu prijetnju s troškovima odgovora, može donijeti takvu prosudbu o konkretnom slučaju koji je u ovom trenutku?

Povezano opažanje koje smo čuli od onih koji sumnjaju u ozbiljnost ovotjedne prijavljene prijetnje je da se prijetnja reklamira i da se veleposlanstva zatvaraju kao način dobivanja političkog pokrića, bilo da NSA pokušava dokazati njezinu korisnost, Obamina administracija ne želi imati još jedan Benghazi, ili čak republikance iz Kongresa koji podupiru odgovor administracije jer znaju da bi suprotno izgledalo nedosljedno s njihovim nastavkom naklapanja o Benghaziju.

Neki aspekti ovog zapažanja također mogu biti istiniti, u smislu da domaći politički kontekst uvijek ima mnogo veze s odgovorima i politikama. Ali baš kao što paranoici mogu imati prave neprijatelje, ovo opažanje o politički inspiriranom držanju ne govori ništa o opsegu stvarne prijetnje koja postoji izvan granica SAD-a.

Ovo se pokreće ispod svih ovih komentara i zapažanja, a to je da oni govore barem isto toliko o našoj vlastitoj psihologiji, očekivanjima i politici kao što govore o svemu što teroristi rade na Bliskom istoku ili drugdje. Ono što treba smatrati ozbiljnom prijetnjom, ili ono što bi se trebalo nazvati pretjeranom reakcijom, ovisi ne samo o operacijama terorista, već i o našim vlastitim relativnim prioritetima i vaganju vrijednosti, troškova i rizika.

A ako postoji obrambeno političko držanje, to se uglavnom može pratiti prema standardu nulte tolerancije koji je američka javnost primijenila na terorističke napade.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)