Pričvršćivanje argentinskog bombardiranja na Iran

“Prebjezi” su među najnepouzdanijim obavještajnim izvorima budući da imaju očit motiv za diskreditaciju svojih bivših vlada, ali im je još uvijek dopuštena prevelika uloga u raspirivanju histerije protiv Iraka 2003. i sada protiv Irana, kako Gareth Porter izvještava za Inter Press Service .

Gareth Porter

Argentinski tužitelj Alberto Nisman temeljio je svoj nalog iz 2006. za uhićenje najviših iranskih dužnosnika u bombaškom napadu na centar Židovske zajednice u Buenos Airesu 1994. na tvrdnjama predstavnika naoružane iranske oporbe Mujahedin E Khalq (MEK), puni tekst dokument otkriva.

Središnji dokaz citiran u Nismanovom izvornom nalogu za uhićenje od 900 stranica protiv sedam visokih iranskih čelnika navodni je sastanak najviših iranskih čelnika od 14. kolovoza 1993., uključujući i vrhovnog vođu Alija Khameneija i tadašnjeg predsjednika Hashemija Rafsanjanija, na kojem Nisman tvrdi da donesena je službena odluka da se nastavi s planiranjem bombaškog napada na Argentinsko izraelsko zajedničko udruženje (AMIA).

Ali dokument, koji je nedavno prvi put dostupan na engleskom jeziku, pokazuje da su njegovi jedini izvori za tu tvrdnju bili predstavnici MEK-a ili Narodnih mudžahedina Irana. MEK ima neugodnu povijest terorističkih bombaških napada na civilne ciljeve u Iranu, kao i služenja kao plaćenička vojska bazirana u Iraku za snage Saddama Husseina tijekom Iransko-iračkog rata.

Organizacija je uklonjena s popisa terorističkih skupina američkog State Departmenta prošle godine nakon kampanje istaknutih bivših američkih dužnosnika koji su dobili velike uplate od pro-MEK skupina i pojedinaca kako bi pozvali na njezino "uklanjanje s liste".

Nismanovo nejasno i repetitivno izvješće navodi izjave četiriju članova Nacionalnog vijeća otpora Irana (NCRI), koje je politički ogranak MEK-a, kao izvore za optužbu da je Iran odlučio bombardirati AMIA-u u kolovozu 1993.

Primarni izvor je Reza Zakeri Kouchaksaraee, predsjednik Sigurnosno-obavještajnog odbora NCRI-ja. U izvješću se citira Kouchaksaraee koji je svjedočio argentinskom usmenom sudu 2003. godine: “Odluku je donijelo Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost na sastanku koji je održan 14. kolovoza 1993. Ovaj sastanak je trajao samo dva sata od 4:30 do 6: 30 sati.”

Nisman također citira Hadija Roshanravanija, člana Odbora za međunarodne poslove NCRI-ja, koji je tvrdio da zna točno vrijeme početka sastanka u 4:30, ali je dao datum 12. kolovoza 1993., a ne 14. kolovoza.

Roshanravani je također tvrdio da zna točan dnevni red sastanka. Službenik NCRI-ja rekao je da se razgovaralo o tri teme: “Napredak i procjena Palestinskog vijeća; strategija izvoza fundamentalizma u cijelom svijetu; i budućnost Iraka.” Roshanravani je rekao da se o "ideji za napad u Argentini" raspravljalo "tijekom dijaloga o drugoj točki".

NCRI/MEK je tvrdio da se Rafsanjanijeva vlada odlučila na teroristički bombaški napad na centar židovske zajednice u Argentini kao dio politike "izvoza fundamentalizma u cijelom svijetu".

Ali ta propagandna linija MEK-a o iranskom režimu bila je u suprotnosti s procjenom američke obavještajne službe u to vrijeme. U svojoj Nacionalnoj obavještajnoj procjeni 34-91 o iranskoj vanjskoj politici, dovršenoj 17. listopada 1991., američka obavještajna služba zaključila je da se Rafsanjani "postupno okretao od revolucionarnih ekscesa prošlog desetljeća prema konvencionalnijem ponašanju" otkako je preuzeo mjesto predsjednika 1989. godine.

Ali Reza Ahmadi i Hamid Reza Eshagi, identificirani kao "prebjezi" koji su bili povezani s NCRI-jem, ponudili su daljnje potkrepljenje svjedočenja od strane vodećih dužnosnika NCRI-ja. Nisman je rekao da je Ahmadi radio kao časnik iranske vanjske službe od 1981. do 1985. Eshagi nije drugačije identificiran.

Nisman citira Ahmadija i Eshagija, koji su dali samo zajedničke izjave, rekavši: "Na sastanku održanom u 4:30 u kolovozu 1993. Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost odlučilo je provesti aktivnosti u Argentini."

Nisman ne citira nijedan izvor koji nije iz MEK-a koji tvrdi da se takav sastanak dogodio. On citira sudsko svjedočenje Abolghassema Mesbahija, "prebjega" koji nije radio za iransku obavještajnu agenciju od 1985., prema vlastitom iskazu, ali samo u smislu da je iranska vlada donijela odluku o AMIA-i negdje 1993. Mesbahi je ponudio nema dokaza koji bi poduprli tvrdnju.

Nisman više puta citira ista četiri člana NCRI-ja kako bi dokumentirao navodno sudjelovanje svakog od sedam visokih Iranaca za koje je tražio naloge za uhićenje. Pregled cijelog dokumenta pokazuje da Kouchaksaraee citira Nisman 29 puta, Roshanravani 16 puta i Ahmadi i Eshagi 16 puta, uvijek zajedno dajući istu izjavu za ukupno 61 referencu na njihovo svjedočenje.

Nisman nije naveo nikakav dokaz ili razlog da vjeruje da je bilo koji od članova MEK-a bio u poziciji da je znao za sastanak na tako visokoj iranskoj razini. Iako je propaganda MEK-a dugo tvrdila da ima pristup tajnama, njihove informacije su u najboljem slučaju dolazile od dužnosnika niže razine u režimu.

Koristeći svjedočanstva najnasilnijih protivnika iranskog režima kako bi optužio najviše iranske dužnosnike da su odlučili o terorističkom bombaškom napadu AMIA-e, Nisman je nastojao poreći očiti politički cilj svih informacija MEK-a o izgradnji podrške u Sjedinjenim Državama i Europa za svrgavanje iranskog režima.

“Činjenica da su pojedinci protivnici iranskog režima ni najmanje ne umanjuje značaj njihovih izjava”, izjavio je Nisman.

U nastojanju da svjedočenju grupe da vjerodostojnost, Nisman je opisao njihove izjave kao da su dane "s iskrenošću i strogošću na način koji poštuje nijanse i detalje, a da pritom zadrži osjećaj za širu sliku." Svjedocima MEK-a, napisao je Nisman, može se vjerovati da su "potpuno istiniti".

Dosje dužnosnika MEK-a tijekom godina, međutim, bio je objavljivanje jednog za drugim priopćenja koja su sadržavala informacije o navodnom tajnom iranskom radu na nuklearnom, kemijskom i biološkom oružju, od kojih su se gotovo sva pokazala lažnima kada su bila istražila Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA).

Jedina značajna iznimka u MEK-ovoj općoj evidenciji lažnih informacija o iranskom nuklearnom programu bilo je otkriće iranskog postrojenja za obogaćivanje Natanz i njegovog postrojenja za tešku vodu Arak u kolovozu 2002.

Ali čak iu tom slučaju, dužnosnik MEK-a koji je najavio otkriće Natanza, američki predstavnik Alireza Jafarzadeh, pogrešno ga je identificirao kao "postrojenje za proizvodnju goriva", a ne kao postrojenje za obogaćivanje. Također je rekao da je blizu završetka, iako je zapravo prošlo nekoliko mjeseci od dobivanja opreme potrebne za početak obogaćivanja.

Suprotno tvrdnjama MEK-a da je informacije o Natanzu dobio od izvora u iranskoj vladi, štoviše, izvijestio je Seymour Hersh iz New Yorkera, “visoki dužnosnik IAEA-e” rekao mu je 2004. da je izraelska obavještajna služba proslijedila svoje satelitske obavještajne podatke o Natanzu MEK.

Savjetnik Reze Pahlavija, nasljednika šaha, kasnije je rekao novinarki Connie Bruck da su informacije o Natanzu došle od "prijateljske vlade", koja ih je dostavila i organizaciji Pahlavi i MEK-u.

Nisman je dugo bio tretiran u proizraelskim, antiiranskim političkim krugovima kao autoritativni izvor o slučaju bombaškog napada AMIA i široj temi Irana i terorizma. Prošlog svibnja Nisman je izdao novo izvješće od 500 stranica u kojem optužuje Iran za stvaranje terorističkih mreža na zapadnoj hemisferi, a koje se nadovezuje na njegovu optužnicu protiv Irana za bombaški napad 1994. godine.

Ali Nismanova spremnost da ključnu optužbu protiv Irana u slučaju AMIA zasnuje isključivo na izvorima MEK-a i njegovo poricanje njihove očite nepouzdanosti naglašava činjenicu da je igrao političku ulogu u ime određenih moćnih interesa, a ne otkrivanja činjenica.

Gareth Porter, istraživački povjesničar i novinar specijaliziran za američku nacionalnu sigurnosnu politiku, dobio je britansku nagradu Gellhorn za novinarstvo za 2011. za članke o američkom ratu u Afganistanu. [Ovaj članak izvorno je objavio Inter Press Service.]