Nastavak mirovnih pregovora između izraelskih i palestinskih pregovarača nailazi na odobravanje, no to će rezultirati pozitivnim rezultatom samo ako se istinski interesi obiju strana tretiraju pravedno, što je mogućnost koju potkopava proizraelska pristranost američke vlade, kaže Lawrence Davidson.
Autor Lawrence Davidson
Predsjednik Barack Obama i njegovi kolege iz Kongresa nastavljaju ustaljenu, ali očito opasnu tradiciju američke vanjske politike - miješanje nacionalnog interesa i parohijskih interesa moćnih lobističkih skupina.
Doista, s obzirom na način na koji je američka savezna politika dugo funkcionirala, nacionalni interes je, osim u rijetkim slučajevima, nemoguć pojam. To je zato što su gotovo svi političari i obje političke stranke toliko vezani i financijski ovisni o moćnim lobističkim skupinama da ne mogu formulirati neovisna stajališta o pitanjima važnim za te lobije. Dakle, ono što se ističe kao nacionalni interes najčešće je interes određene interesne skupine koja ima previše novca i kupuje previše utjecaja.
U današnjoj vanjskopolitičkoj areni ovo spajanje općeg i posebnog najbolje se vidi u američkoj politici na Bliskom istoku. Evo četiri nedavna primjera:
– Obnavljanje “mirovnih pregovora” između Izraelaca i Palestinaca trenutno je velika vijest. Obamina administracija predstavlja sebe kao "poštenog posrednika" koji okuplja dvije strane da obnove pregovore nakon trogodišnje stanke. Međutim, Sjedinjene Države nikada nisu služile kao "pošteni posrednik" između ove dvije strane i to je jedan od razloga zašto je njihov sukob tako dugo ostao neriješen.
Zašto SAD ne može biti “pošteni posrednik”? Zato što američka vlada nije u poziciji formulirati neovisnu politiku koja odražava nacionalni interes nacije u pravednom i stoga trajnom miru. Cionistički lobi (sastavljen i od Židova i od Amerikanaca kršćana) toliko je moćan da mu velika većina političara i obje političke stranke neće prkositi. Dakle, američki stav je uvijek proizraelski.
Zbog toga je Obamina administracija nedavno imenovala Martina Indyka "posebnim izaslanikom za vođenje [izraelsko-palestinskih] pregovora prema konačnom rješenju." Indyk je otvoreni cionist čiji je nedostatak nepristranosti pridonio neuspjehu mirovnih pregovora pod Clintonovom administracijom. U tome nema nikakve tajne, niti postoji ikakva očita neugodnost od strane Obamine administracije što istovremeno tvrdi da je vrijedan posrednik dok na pregovore dodjeljuje izaslanika s otvorenim predrasudama.
Jedini zaključak koji se može izvući iz ovoga jest da će, ako dođe do "nagodbe", to biti proizraelsko nametnuto Palestinskoj nacionalnoj vlasti, koja se, u svakom slučaju, sastoji od ljudi koji nisu reprezentativni Palestinaca u cjelini i stvarno nemaju pravni status pregovarati o bilo čemu, a još manje o sporazumu o konačnom statusu. Je li to formula za budući mir? Naravno da ne. Ali to je ono što cionistički lobi smatra prihvatljivim.
– Ako imenovanje Indyka nije bilo dovoljno da ukaže na nedostatak bilo kakvog “nacionalnog interesa” koji vodi američku politiku kada su u pitanju “mirovni pregovori”, onda je ova sljedeća stavka definitivna. Prema izvješću u izraelskim novinama Haaretz, povjerljivo pismo predsjednika Obame dostavljeno izraelskoj vladi daje jamstva da je američki stav da se palestinske izbjeglice trebaju vratiti samo u buduću palestinsku državu, a ne u Izrael (odakle su mnogi iseljeni). .
Osim toga, svako utvrđivanje granica treba odražavati "stvarnost na terenu". Takva pozicija prejudicira ishod pregovora u korist Izraelaca i stoga će zasigurno uskratiti pravdu Palestincima. To gotovo osigurava buduće sukobe i nikako ne može odražavati američki nacionalni interes. Objektivno, to niti ne odražava izraelski nacionalni interes. To se, međutim, poklapa sa željama cionističkog lobija u Washingtonu.
– Krajem srpnja, zamjenik državnog tajnika William Burns rekao je Kongresu da predsjednik Obama neće prosuđivati je li vojno smjenjivanje Mohammada Morsija, prvog slobodno izabranog predsjednika Egipta, predstavljalo državni udar. Prema američkom zakonu, ako vlada ocijeni da je ono što se dogodilo u Egiptu državni udar, sva američka pomoć egipatskoj vojsci (1.3 milijarde dolara godišnje) morala bi prestati.
Međutim, Obamina administracija ne želi prestanak pomoći, pa je Burns objavio da, “Zakon ne zahtijeva od nas da donesemo službenu odluku o tome je li se dogodio državni udar, i nije u našem nacionalnom interesu da to učinimo. odlučnost.”
Kako Burns određuje “nacionalni interes”? Pa, u ovom slučaju "nacionalni interes" je imati egipatski časnički korpus, potkupljen američkim poreznim dolarima da djeluje na proizraelski način, da vodi njihovu zemlju. Tako je američki "nacionalni interes" definiran izraelskim nacionalnim interesom. Kad bi se tako predstavilo američkom narodu, nema sumnje da bi bilo primjedbi, pa se naša politika javno iznosi drugačije. Prema nedavnoj izjavi državnog tajnika Johna Kerryja, egipatska vojska smijenila je slobodno i pošteno izabranu vladu kako bi "obnovila demokraciju".
– Konačno, tu je i opsesivno odbijanje američkog Kongresa da se pomiri s Iranom. Jedan od najdužih nizova zakona o vanjskoj politici koji je proizašao iz Kongresa nakon 9. rujna su prijedlozi zakona koji nameću sankcije Iranu. Navodno je to zato što Iran traži nuklearno oružje. Pričekaj minutu! Godinama su čelnici svake relevantne američke obavještajne agencije svakom od tih Kongresa govorili da nema dokaza da Iranci traže takvo oružje.
Nema veze, cionistički lobi kaže da jesu i, štoviše, pomogao je napisati svaki od tih zakona o sankcijama. Sada, samo nekoliko dana prije nego što će novi umjereni iranski predsjednik preuzeti dužnost, Zastupnički dom donosi zakon o najkaznjenijim sankcijama dosad. Idemo uvrijediti tipa s kojim bismo mogli izaći na kraj. Američki nacionalni interes? Ne, interes moćnog lobija.
Lobistički interes i rat protiv terorizma
Što je ova doslovna prodaja američkih nacionalnih interesa na Bliskom istoku cionistima dobila zemlju? Kao prvo, to je pomoglo u užasnim terorističkim napadima 11. rujna 2001. Međutim, ne možete očekivati od onih koji su prodali svoju neovisnost za šaku srebra u kampanji i drugu političku podršku da to priznaju.
Stoga nijedan ogranak američke vlade nikada nije priznao činjenicu da su teroristički napadi dijelom proizvod američke vanjske politike. Budući da je odbila shvatiti ovu činjenicu, američka vlada nije uspjela napraviti nikakve reforme u načinu na koji formulira takve politike. Što znači da su posebni interesi i dalje glavni.
Kao posljedicu nalazimo sljedeće: “State Department izdao je upozorenje širom svijeta u petak [kolovoz. 2, 2013.] jer je obustavio operacije u 21 muslimanskoj zemlji kao odgovor na 'trenutne informacije' koje sugeriraju da bi Al Qaida i pridružene militantne skupine mogle izvršiti napad tijekom sljedećeg mjeseca.”
Usput, prije samo godinu dana Washington nam je govorio da je “poraz Al Qaide na dohvat ruke”. Ovaj preuranjeni optimizam tada je zamijenjen sumornim predviđanjem prošlog svibnja da će “rat protiv terorizma” vjerojatno trajati “još 10 ili 20 godina”. Istina je da ako nacionalni interes ne počnemo promatrati odvojeno od parohijskih interesa moćnih lobija kao što su cionisti, terorističkoj prijetnji uopće neće biti kraja.
Ovo je rupa koju je američki politički sustav sam iskopao. U zemlji postoji dovoljno ukorijenjenog konzervativizma da reforma financiranja kampanja nije vjerojatna u doglednoj budućnosti. U isto vrijeme, novac koji dolazi od privatnih interesa za financiranje kampanja njihovih omiljenih kandidata (koji su pak tim interesima prodali svoje političke duše) Vrhovni sud proglašava ekvivalentom "slobode govora".
Kao posljedica toga, posebni interesi poput cionističkog lobija mogu si kupiti i kupuju kontrolu nad vitalnim aspektima vanjske politike Bliskog istoka. To je propali sustav koji je narod već odvukao do pola puta do pakla. Još “10 ili 20 godina” odvest će nas ostatak puta.
Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je knjige Foreign Policy Inc.: Privatizing America's National Interest; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti; i islamski fundamentalizam.
Židovi će sabotirati mirovne pregovore! Kad bi imali definirane granice kako bi mogli krasti tuđu zemlju?
Hmmm
Mirovni proces na Bliskom istoku osuđen je na propast 9. rujna 12. kada je Bush dopustio izraelskoj vojsci (koja je samo 2001 40000 vojnika slučajno bila okupirana na granici sa Zapadnom obalom) da uđe u Palestinu i započne aneksiju veće Palestine. Proces koji su cionistički članovi Kongresa i Bijela kuća ne samo tolerirali, već i aktivno poticali, ali ga je politika SAD-a aktivno podržavala. Što nas danas ostavlja s Izraelom koji kontrolira 95% sve korisne zemlje u Palestini. Isarel je aneksirao ono što je ostalo od Jeruzalema. Ostavlja stotine tisuća Palestinaca da desetljećima trunu u otvorenom zatvoru u Gazi. Ostatak na Zapadnoj obali je ograđen zidom i ogradom. Ukratko, cionisti u našoj vladi otvoreno su odobravali i podržavali genocid nad palestinskim narodom. A u ovaj kasni datum ne može biti mira samo egzodusa. Ovo je naravno bio plan Izraela od prvog dana. U početku su ubili stotine tisuća i protjerali gotovo milijun. A ostale su od tada sustavno ubijali. Ratni zločini i zločini protiv čovječnosti jedva da opravdavaju užas koji Izrael kiši Palestince (uglavnom žene i djecu) desetljećima.
Hvala za ovo. Fotografija bi trebala biti dovoljna da diskvalificira Indyka.
Uri Avnery je pitao zašto se među 300 milijuna ljudi ne može pronaći jedan nežidov koji bi bio odabran. Nema šanse.
Padaju mi na pamet Gullivar i Liliputanci (oprostite na pravopisu ako sam krivo shvatio).
Nažalost DA, mir u ME sada je iza horizonta. Upucano je davno. Članak profesora Davidsona ukratko opisuje situaciju.
Pošto je Palestina izgubljena, danas je relevantno pitanje: Kada će Amerikanci prosvjedovati dovoljno glasno da natjeraju američke političare da rade u korist SAD-a, umjesto u interesu Izraela? Kada će AIPAC konačno izgubiti kontrolu nad američkim Kongresom, Bijelom kućom, američkim sveučilištima i medijima?
Usput: preporučam knjigu o Izraelu i cionizmu, izraelskog profesora povijesti Shloma Sanda: “The Invention of the Jewish People”. Da, njegova je teza upravo ta da Židovi diljem svijeta nisu potomci drevne Palestine, već imaju svoje korijene na mnogim drugim mjestima. Oni su postali “Židovi” zbog obraćenja na židovsku vjeru. Slika naroda protjeranog s ME, koji luta okolo 2000 godina, a sada traži "svoj pravi dom" u Palestini jednostavno je pogrešna i neistinita.
Shlomova knjiga izgleda zanimljivo, hvala na referenci.
Volio bih da je tako, Mark, ali oni imaju vraški veliki looby s utjecajem. Potrebno je potpuno razdvajanje unutarnje politike SAD-a od one strane zemlje. Nije mi jasno kako posjeduju takvu moć i zlorabe je. Čak i ovdje u Kanadi mislim da svake godine lobi postaje sve organiziraniji i utječe na našu politiku ovdje.
Vidjeli smo istu stvar s kineskim lobijem u ime Tajvana. Trajalo je dugo, ali je na kraju nestalo. I dalje jamčimo Tajvanu protiv osvajanja, ali naša politika više nije izraz onoga što Tajvan želi.
Izrael će neizbježno doći na isto mjesto. Takvi lobiji imaju životni vijek.