Prilagođavanje novoj iranskoj stvarnosti

Inauguracija Hassana Rouhanija za novog iranskog predsjednika oživljava nadu u rješavanje iranskog nuklearnog spora, ali kontinuirana ratobornost američkog Kongresa i izraelskih čelnika mogla bi upropastiti priliku kao što bi moglo pogrešno američko tumačenje regionalnih trendova, kako objašnjavaju Flynt i Hillary Mann Leverett.

Autori Flynt Leverett i Hillary Mann Leverett

Dok je prošlog vikenda Hassan Rouhani inauguriran za novog predsjednika Irana, u zapadnim političkim krugovima vladao je samoreferentni optimizam o tome što bi njegovo pristupanje moglo značiti. Značajan kvorum u tim krugovima vidi Rouhanija kao nekoga s kim Zapad, da se prisjetimo ocjene Margaret Thatcher iz 1984. o sovjetskom vođi u usponu Mihailu Gorbačovu, "može poslovati".

Osobine koje ovi promatrači navode kako bi opravdali svoj optimizam, Rouhanijevo duboko poznavanje nuklearnog dosjea, njegova povijest traženja kreativnih diplomatskih rješenja, lakši retorički stil za zapadnjake od odlazećeg predsjednika Mahmuda Ahmadinejada, tečno govori engleski, stvarni su.

Iranski vrhovni vođa Ali Khamenei (u sredini) službeno je podržao novog predsjednika Hassana Rouhanija (desno) na ceremoniji, uključujući predsjednika u odlasku Mahmuda Ahmadinejada (lijevo). (Službena fotografija iranske vlade)

Ali fokus na njih sugerira da zapadne elite i dalje traže od Teherana da udovolji zapadnim nuklearnim zahtjevima, prije svega, ugrožavanjem prava Irana, kao suverene države i potpisnice Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja, da obogaćuje uran autohtono pod zaštitnim mjerama. To ih motivira da tumače Rouhanijev izbor kao dokaz sve većeg umora Irana od sankcija i, time dalje, od politike njihove vlade koja potiče eskalaciju međunarodnog pritiska na iransko gospodarstvo.

Ako ova procjena oblikuje zapadnu politiku prema Teheranu nakon Rouhanijeve inauguracije, Amerika i njezini europski partneri neće samo prokockati još jednu priliku za ponovno usklađivanje odnosa s Iranom. Oni će također osigurati daljnju i daleko strmiju eroziju svog položaja i utjecaja na Bliskom istoku.

Takvo tumačenje, prije svega, pogrešno tumači tko je Rouhani i što on predstavlja. Rouhani nije "ultra-zeleni" radikal koji namjerava dekonstruirati Islamsku Republiku u neku sekulariziranu alternativu; pravo govoreći, on nije niti reformist. On je konzervativni klerik, iz onoga što Iranci nazivaju "modernom desnicom", koju je 1980-ih pokrenuo bivši predsjednik Ali Akbar Hashemi Rafsanjani, Rouhanijev mentor i pokrovitelj.

Daleko od toga da je protivnik vrhovnog vođe ajatolaha Seyeda Alija Khameneija, Rouhani uživa Khameneijevo povjerenje. Godine 2005., nakon što je novoimenovani predsjednik Ahmadinejad zamijenio Rouhanija na mjestu glavnog tajnika Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, Khamenei je zadržao Rouhanija u Vijeću kao svog osobnog predstavnika.

Iz zapadne perspektive, Rouhanijev diplomatski dosije mogao bi se činiti relativno susretljivim; kada je bio glavni iranski nuklearni pregovarač 2003.-2005., Teheran je obustavio obogaćivanje na gotovo dvije godine. Rouhanijev pristup je kritiziran u Iranu, jer zapadne sile nisu ponudile ništa značajno u zamjenu za suspenziju.

Međutim, u svojoj predsjedničkoj kampanji, Rouhani je snažno branio svoje rezultate, tvrdeći da, daleko od toga da je izdao iranska nuklearna prava, njegov pristup mu je omogućio da izbjegne sankcije dok je istovremeno postavljao temelje za kasniji razvoj svoje infrastrukture za obogaćivanje. Na svojoj prvoj konferenciji za novinare nakon izbora jasno je dao do znanja da su dani kada bi Iran mogao razmotriti suspenziju "prošli".

Osim pogrešnog tumačenja Rouhanija, vladajući zapadnjački narativi sprječavaju zapadne sile da prihvate Islamsku Republiku kao sustav i postupaju s njom. Uz druge pokazatelje, Rouhanijev izbor trebao bi zapadnjacima reći da je ovaj sustav otporniji nego što oni priznaju.

Za razliku od šahovog Irana, Mubarakova Egipta ili jordanske Hašemitske monarhije, Islamska Republika ne djeluje u službi Sjedinjenih Država ili bilo koje druge strane sile. Izdržao je desetljeća vojnog, tajnog i gospodarskog pritiska potaknutog od strane SAD-a, ali je ipak polučio bolje rezultate u smanjenju siromaštva, jačanju zdravstvenih i obrazovnih rezultata i poboljšanju društvenog statusa žena nego šahov režim ili bilo koji od njegovih susjeda, uključujući Amerikance saveznici poput Saudijske Arabije i Turske.

Još važnije, temeljni projekt Islamske Republike integracije islamskog upravljanja s participativnom politikom i dalje ima potporu većine Iranaca koji žive u njihovoj zemlji. Izbori na kojima je Rouhani pobijedio pokazali su da nezam (sustav) funkcionira kako je zamišljen, dopuštajući kandidatima koji prihvaćaju njegov ustavni okvir da se snažno natječu zagovarajući različite pristupe domaćim i međunarodnim pitanjima.

Iranski birači, od kojih je sudjelovalo više od 70 posto, ponašali su se kao da vjeruju da imaju smislene izbore i da su njihovi glasovi važni. Visokokvalitetne ankete i izborni rezultati pokazuju da je Rouhani (jedini klerikalni kandidat) pobijedio s dobrim razlogom: vodio je učinkovitu kampanju, dobro prošao u tri televizijske (i naširoko gledane) debate i proširio svoju bazu vještim politikantstvom.

Rouhanijeva inauguracija također bi mogla podsjetiti zapadnjake na nešto što bi već trebali znati: iranski predsjednici nisu ni svemoćni ni nemoćni. Predsjedništvo je važno središte moći u sustavu koji uravnotežuje više centara moći, npr. vrhovnog vođu, kao i parlament i pravosuđe, jedne protiv drugih. Amerika i njezini partneri trebali bi prestati pokušavati igrati iransku javnost protiv njegove vlade, ili jedan centar moći protiv drugih, i umjesto toga angažirati Islamsku Republiku kao sustav.

Ovo je posebno važno u nuklearnim pitanjima, jer se u Teheranu uvjeti prihvatljivog nuklearnog sporazuma postavljaju konsenzusom između vođe, predsjednika i drugih centara moći. Nakon što Rouhani postane predsjednik, taj će konsenzus i dalje isključivati ​​odricanje iranskog prava na zaštićeno bogaćenje; Zapadne će sile ipak morati prihvatiti ovo pravo kao temelj za sporazum.

Baš kao što nespremnost da se postupa s Islamskom Republikom kao sustavom iskrivljuje zapadnu diplomaciju s Iranom, ona također potkopava poziciju Zapada na Bliskom istoku šire. Jer poticajna ideja ovog sustava, integracija islamističkog upravljanja i participativne politike, privlači ne samo Iran, već i muslimanska društva diljem regije. Iran je jedino mjesto gdje je ova ideja imala održiv, konkretan izraz, ali to je ono što bliskoistočni muslimani biraju svaki put kada im je dopušteno glasati o svojoj političkoj budućnosti.

Amerika i njezini europski partneri preziru se pomiriti s ovom realnošću, u Iranu i drugdje. Bez obzira na neiskrenu retoriku, Washington još uvijek preferira sekularni autoritarizam, kao što je njegova potpora egipatskom državnom udaru, goli pokušaj da se obnovi mubarakizam bez Mubaraka.

Alternativno, Sjedinjene Države rade sa Saudijskom Arabijom na promicanju antiiranskih, i, na kraju, antiameričkih) takfeeri militanata, kao u Libiji i Siriji, nesvjesno zanemarujući neizbježno negativne posljedice za vlastitu sigurnost. U svakom slučaju, američka politika sustavno potkopava izglede za pojavu umjerenog i popularno legitimnog političkog islamizma u arapskim državama sa sunitskom većinom.

Danas, kada je bliskoistočna javnost sve više mobilizirana i kada su njihova mišljenja važnija nego ikad, ovo je ravno strateškom samoubojstvu za Ameriku i njezine saveznike. Kako bi počeo oporavljati svoju regionalnu poziciju, Washington se mora pomiriti s težnjama bliskoistočnih muslimana za sudioničkim islamističkim upravljanjem. A to može započeti samo prihvaćanjem jedinstveno islamističkog i žestoko neovisnog sustava ostavljenog u naslijeđe iranskom revolucijom 1979., čiji je legitimitet snažno potvrđen Rouhanijevim pristupanjem.

Flynt Leverett služio je kao stručnjak za Bliski istok u osoblju Vijeća za nacionalnu sigurnost Georgea W. Busha do rata u Iraku, a prethodno je radio u State Departmentu i Središnjoj obavještajnoj agenciji. Hillary Mann Leverett bila je NSC stručnjakinja za Iran i od 2001. do 2003. bila je jedna od samo nekoliko američkih diplomata ovlaštenih za pregovore s Irancima o Afganistanu, Al-Qaidi i Iraku. Oni su autori nove knjige Going to Teheran. [Ovaj se članak izvorno pojavio na AlJazeera.com.]