Dana 6. kolovoza 1945. svijet se promijenio. Iako je rat mučio čovječanstvo tisućljećima, američka atomska bomba na Hirošimu pokazala je kako bi sav život mogao završiti, prijetnja koja ostaje jer države s nuklearnim oružjem čuvaju svoje arsenale, stvarajući tako poticaje za nenuklearne države da se pridruže klubu sudnjeg dana, kao Peter G. Cohen primjećuje.
Peter G. Cohen
Sada znamo da bi nuklearna zima, uništavanje ozonskog omotača, smanjenje fitoplanktona i drugi učinci nuklearne razmjene uvelike utjecali na zdravlje i život posvuda na Zemlji. Kako možemo odgovoriti na nešto tako neodoljivo, tako ogromno, tako prijeteće da se nema gdje sakriti osim u poricanju? To pokušavamo gotovo 70 godina. Broj oružja je smanjen, njegova preciznost i ubojitost su porasli. Vrijeme je da isprobate nešto novo.
Nakon katastrofe u Fukushimi nekoliko je država, uključujući Njemačku, odustalo od nuklearne proizvodnje zbog opasnosti. Ali 13 nacija sada gradi nove reaktore. Problem je u tome što rafiniranje goriva za nuklearne reaktore, ako se nastavi dalje, postaje visoko obogaćeni uran za oružje. Rad nuklearnih postrojenja rezultira nusproizvodom plutonija, koji se također može koristiti za izradu bombe.
Od 1970. godine, Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT) uspio je usporiti širenje nuklearnog oružja. Izvorni je dogovor bio da će države s nuklearnim oružjem raditi na ukidanju svog oružja, dok će se države bez nuklearnog oružja suzdržati od nabave istog. Međutim, države bez oružja postaju sve nestrpljivije s tim sporazumom jer shvaćaju da su ugrožene i da države s nuklearnim oružjem malo napreduju prema ukidanju.

Od 9. rujna 11. Sjedinjene Države slijede politiku širenja svog utjecaja putem vojnih baza diljem svijeta, posebice u srednjoj Aziji, Africi i na Pacifiku. Ovaj proces je uvelike potpomognut prisutnošću naše goleme zalihe nuklearnih bojevih glava i dalekosežnih sustava isporuke, zastrašujućeg "odvraćanja" od bilo kakvog potencijalnog otpora.
U isto vrijeme, proizvodnja i održavanje nuklearnih bojevih glava te projektila, aviona i podmornica za njihovu isporuku bilo gdje u svijetu preraslo je u ogroman posao. S više od 50 milijardi dolara godišnje, ovaj posao, uključujući baze zračnih snaga, nuklearne laboratorije, proizvodne pogone i druge objekte, zapošljava ljude u gotovo svakom kongresnom okrugu, iako bi daleko više Amerikanaca moglo biti zaposleno na obnovi infrastrukture, podučavanju ili pružanju zdravstvene skrbi ako jednak iznos potrošen je za stvaranje tih radnih mjesta.
Korporacije koje proizvode i upravljaju ovim postrojenjima troše milijune godišnje na doprinose kampanjama i lobistima koji uvjeravaju naše predstavnike u Kongresu da ne režu proračun bilo kojem dijelu ovog ogromnog "obrambenog" konglomerata.
Za druge nacije Nuklearne devetorice, posjedovanje nuklearnog oružja nadopunjuje njihove ograničene konvencionalne snage u usporedbi s onima potencijalnog neprijatelja. Oduprijet će se odricanju svog nuklearnog oružja, osim ako ne dođe do smanjenja svih vojnih snaga. Ali može se upravljati.
Godine 1996. Međunarodni sud pravde razmatrao je nuklearno oružje i zaključio da je njegova uporaba nezakonita, osim kao posljednje sredstvo ugrožene nacije. Sada znamo da svaka uporaba ovog oružja prijeti životu na Zemlji. Bilo bi korisno kada bi države bez nuklearnog oružja mogle uvjeriti Sud da proizvodnju, održavanje, podršku i sve pripreme za uporabu nuklearnog oružja označi kriminalnim aktivnostima.
Čini se očitim da je svaka aktivnost koja prijeti neselektivnim spaljivanjem ili trovanjem ljudskih bića zločin protiv čovječnosti. Za milijune koji su uključeni u ovaj posao ili profitiraju od njega, krajnje je vrijeme da se suoče s kriminalnom prirodom svog zaposlenja, upravljanja, studija ili ulaganja. Ovo potencijalno samoubojstvo ljudske rase ne može se iz bilo kojeg razloga maskirati kao vojno odvraćanje, domoljubna dužnost ili prihvatljiva aktivnost. To je zločin preko svake mjere. Mora se zaustaviti!
Sada postoji nacrt konvencije za ukidanje nuklearnog oružja u Ujedinjenim narodima, sličan onima kojima je okončan kemijski i bakteriološki rat. Budući da je postupni proces razoružanja rezultirao trenutnom "modernizacijom" postojećeg oružja, vrijeme je da se prihvati drugačiji pristup. Više od 180 zemalja bez nuklearnog oružja treba pokrenuti finalizaciju ove konvencije sa ili bez sudjelovanja država s nuklearnim oružjem.
U konačnici, ako se nuklearne nacije nastave opirati ukidanju, mogle bi biti podvrgnute sankcijama država bez nuklearnog oružja.
Nema vremena za oklijevanje oko ukidanja ovog oružja. Kako sve više nacija bude dobivalo nuklearna postrojenja, rafinirano uranovo gorivo i osnovnu tehnologiju, Ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja gubit će na snazi, a broj nacija koje imaju nuklearno oružje će se povećavati.
Izbor je jasan. Ili ćemo se potruditi da postignemo i provedemo Konvenciju o ukidanju nuklearnog oružja, ili ćemo našoj djeci ostaviti strašnu mogućnost da će biti otrovana ispadima ili spaljena tim zločinačkim oružjem.
Peter G. Cohen, koji piše za PeaceVoice, bio je brucoš na U Chicagu kada je Fermi razvio lančanu reakciju, bio je na brodu za Japan kada je bomba detonirana iznad Hirošime i autor je web stranice www.nukefreeworld.com