Nakon terorističkog napada poput Benghazija ili Bostonskog maratona, tisak, poljoprivreda i veći dio javnosti osuđuju neuspjeh u sprječavanju nasilja, ali raspoloženje se mijenja usred otkrivanja intruzivnih sredstava za suzbijanje prijetnji. Ova ambivalentnost može staviti vladine dužnosnike u nemoguću situaciju, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Od Paua
Pečat Agencije za nacionalnu sigurnost
l R. Stup
Bruha oko nekih aktivnosti prikupljanja Agencije za nacionalnu sigurnost najnoviji je primjer tendencije javnosti, tiska i Kongresa da tretiraju određena kontroverzna pitanja javne politike kao da su problemi s određenim vladinim institucijama čak i kada stvarno nisu.
Naravno, državne institucije, kao i druge institucije, često imaju problema, bilo zbog neučinkovitosti, neučinkovitosti ili čak malverzacija. Ali ono na što umjesto toga mislim su politike i programi koji, iako ih provodi određeni odjel ili agencija, postoje iz razloga koji se nalaze drugdje, a samo postojanje politike ili programa, više od načina na koji se provode, predstavlja glavnu stvar kontroverzi.
Ovaj se fenomen može pojaviti s bilo kojom vladinom komponentom, ali čini se da su obavještajne agencije posebno sklone promatrati na ovaj pogrešan način. Scott Shane iz New York Timesa primjećuje da su američke obavještajne agencije "ušle u razdoblje širokog javnog nadzora i skepticizma", navodeći kontroverze oko ispitivanja i napada bespilotnim letjelicama, kao i nedavnu pozornost posvećenu elektroničkom nadzoru.
Činjenica da te agencije, po misiji i statutu, ne kreiraju politiku znači da je vrlo vjerojatno netočna bilo kakva percepcija da su one pokretači politike koja je predmet kontroverzi. Tajnovitost koja okružuje te agencije i pridonosi neznanju o njima još je jedan čimbenik, iako povremeno novinari bacaju korektivno svjetlo na tu temu, kao što je Walter Pincus iz Washington Posta učinio u vezi s određenim programima elektroničkog prikupljanja koje provodi NSA koji su na središte najnovijih kontroverzi.
Ti programi ne postoje jer je netko u NSA-i mislio da bi bilo zgodno proširiti djelovanje agencije radeći tako nešto. Oni postoje zato što je američka javnost, sa svojim željama i zahtjevima izraženim kroz političke ogranke vlasti, željela snažne obavještajne napore u ime protuterorizma i zato što je tehnologija takva da je elektronsko prikupljanje velikih razmjera jedan od načina koji najviše obećavaju nastojanja.
NSA provodi programe jer je to komponenta koja slučajno ima misiju i sposobnost za takve stvari. Svrha, opći parametri i ograničenja programa postavljeni su izvan agencije. Specifični operativni dizajni djelo su NSA-e, ali svaki dizajn koji nije bio intenzivan i opsežan ne bi dao očekivanu snagu.
Središnja obavještajna agencija učestvovala je čak i češće nego NSA u takvim pogrešno usmjerenim kontroverzama. Iako su se nedavno pojavila pitanja koja uključuju postupanje sa pritvorenicima, niz tajnih akcija koje su kasnije izašle na vidjelo godinama su ilustrirale popularno spajanje kontroverznih politika s agencijom zaduženom za njihovu provedbu.
Pravni okvir za tajne akcije koji je na snazi od 1970-ih prisiljava na izravnu uključenost najviših kreatora politike, uključujući predsjednika i čelnike Kongresa. Što agencija koja provodi provedbu može, a što ne može učiniti, pažljivo je detaljno i ograničeno.
CIA se često uključuje u provedbu jer je slučajno agencija s najviše mogućnosti tajno obavljati stvari u inozemstvu. Ali ima isto toliko smisla nazivati operaciju "tajnom akcijom CIA-e" kao što bi imalo smisla pozivati se na "rat Ministarstva obrane u Iraku".
Jedan od razloga za spajanje institucija s politikama, i za projekciju kontroverzi o potonjima na prve, jest taj što ovo daje zadovoljavajuću konkretnost onome što bi inače moglo biti prilično početno i teško razumljivo pitanje. Bolje je usmjeriti svoje nezadovoljstvo na poznatu, imenovanu instituciju s poznatim inicijalima nego usmjeriti ga protiv političkog procesa u kojem je možda bilo mnogo ruku.
Izvlačenje dužnosnika iz tih institucija pred kongresne odbore u javnim raspravama čini stvari još konkretnijima i naizgled povodljivima primjenom specifičnih imena i lica na temu.
Drugi razlog za tretiranje kontroverzi na ovaj način je taj što pomaže javnosti i političkim vođama da izbjegnu otvoreno suočavanje s ulogom koju su javnost i politički lideri sami odigrali u stvaranju onoga što je postalo kontroverzno. To olakšava previđanje nedosljednosti njihovih vlastitih promjena raspoloženja, njihovih promjenjivih zahtjeva i njihove prijašnje podrške onome što se kasnije počelo smatrati greškama ili skandalima.
Ovaj nedostatak samosuočavanja javnosti i političke klase (a često i tiska) dovodi do najveće cijene krivo usmjerenog miješanja institucija s problemima. Onemogućuje ispravljanje nacionalnih pogrešaka.
Smanjenje mogućnosti pogreške ili skandala u budućnosti zahtijeva punu raspravu i razumijevanje svega što je dovelo do grešaka i skandala u prošlosti. Jednostavno okarakterizirati nešto kao problem s agencijom XYZ to se ne čini.
Postoji drugi, manji, ali još uvijek značajan trošak koji se tiče utjecaja konflacije na same institucije i ljude koji u njima rade. Ljudi u obavještajnim agencijama uglavnom su navikli na takve galame i prilično su dobri u vojnicima bez obzira na to što ih se obara oko kontroverzi koje nisu sami stvorili.
Ali udarite ljude dovoljno puta i sigurno će imati nekog učinka na koncentraciju i moral. Opasnost je povećana činjenicom da su ti ljudi dio veće savezne radne snage koja je također bila izložena drugim oblicima zlostavljanja. Ako nastavimo postupati s ljudima na takve načine, vjerojatno ćemo vidjeti kako se razvijaju pravi institucionalni problemi.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao post na blogu na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Čitajući članak postoji jedna točka za koju moram reći da je izvučen pogrešan zaključak. Pretpostavka da je javnost zahtijevala snažniji način otkrivanja prijetnji našoj sigurnosti nije baš ono po čemu se sjećam reakcije javnosti nakon 9. rujna. Informacija koja je u to vrijeme izašla na vidjelo je da su različite agencije imale informacije koje bi, da su bile podijeljene, mogle spriječiti napad. Problem u to vrijeme je bio da različite agencije nisu dijelile informacije zbog sukoba oko teritorije ili pogrešne politike. Ono što je javnost željela je da organizacije zadužene za otkrivanje prijetnji rade zajedno kako bi osigurale da ništa nije propušteno niti invazivniji sustav. Nevjerojatno mi je kako ljudi ponovno izmišljaju povijest koja i nije tako stara.
Slažem se s FGS-om iznad – – – teško je prikazati operativce NSA-e ili CIA-e kao 'obične kuhare u vojsci' (kao što su mnogi Nijemci navodno 'priznali' da su bili zarobljeni u Drugom svjetskom ratu). Da, kao i sve velike organizacije, očito ljudi u nižim rangovima ne određuju politiku, ali sa 16 američkih obavještajnih agencija* koje se bore za 'ograničeni' proračun (od 'samo' 54 milijarde dolara godišnje) nemoguće mi je povjerovati da odgovarajući čelnici mnogih od ovih agencija ne sjede okolo i sanjaju o novim prijedlozima/idejama/popisima želja za svoju određenu agenciju, kako bi opravdali, ovjekovječili i poboljšali svoje postojanje. Ne možete biti na čelu bilo kojeg velikog poduzeća, agencije, nevladine organizacije, itd. osim ako STE jedan od vodećih zagovornika/poticatelja te organizacije, pa zašto bi netko očekivao da je šef CIA-e ili NSA-e krotak, prilagođavanje pojedinca?
* http://en.wikipedia.org/wiki/United_States_Intelligence_Community
Molim te, ostavi me na miru. Čuli smo kako senatori i zastupnici uvijek iznova inzistiraju na tome da su ti programi ograničeni strogim ograničenjima, nadzorom i regulativom. I opet i opet se ispostavlja da ograničenja ne postoje – – a ispada da ti isti zakonodavci nisu imali pojma o pravom opsegu programa. NSA slučajno ima misiju i sposobnost: drugim riječima, oni to rade jer mogu. I oh, ti jadni, pretučeni pojedinci pogođeni kontroverzama koje nisu sami stvorili! Dakle, drugim riječima, kad je James Clapper lagao Kongresu, bio je žrtva i netko ga je NAtjerao da to učini? Za koga biste htjeli da vjerujemo da je to bio? Tko ga je na to natjerao?
Mora da je bio zlostavljan kao dio te veće federalne radne snage. Jadnik, morao se ispričati Kongresu zbog davanja "pogrešnog" odgovora. Sada postoji neki orvelovski dvostruki govor ako sam ga ikada čuo. Pretpostavimo da postoji špijunka u ženskom zahodu u Kongresu. Pretpostavljam da bi po toj logici dečki koji to gledaju bili na "stražarskoj dužnosti". Naravno, neke stvari koje bi vidjeli bile bi manje privlačne. Njihov moral bi patio i razvili bi se "institucionalni problemi". Tko zna. Mogli bi izvući slamku ili morati dobiti "opasnu plaću", ovisno o tome koja je neprivlačna kongresnica bila prisutna.
Ali pogledajmo još jednom tu riječ, "pogrešno". Moja učiteljica u četvrtom razredu, čedna, razborita i neprivlačna stara usidjelica, stalno je koristila tu riječ. Imajte na umu, bila je učinkovita učiteljica. Kad god bi neko dijete dalo glup odgovor, smiješan izgovor ili čistu laž, ona bi rekla da je to "pogrešno". Pretpostavljam da nije željela da trpi moral ili da se razviju institucionalni problemi. Bio je to lijep način da se kaže glup, glup ili lažov. Po istom principu, da je neki klinac uhvaćen pokušavajući viriti u WC za djevojke, nazvala bi ga perverznjakom. Nazvati ga "zločestim" bilo bi pogrešno.
Nažalost, dok razmišljamo o nagodbi slobode za sigurnost koju nam nude naše vlade, naši su ljudski mozgovi povezani da naprave užasnu pogrešnu procjenu: "Ovo je vaš mozak o terorizmu" http://bit.ly/162DtWE
Stavljanje u tešku poziciju BILA JE cijena za senatski i zastupnički položaj; sada uzmiču od odgovornosti i neprestano trče za reËlection.
Autor zaboravlja da je uloga Kongresa nadgledati zaštitnike građana; sada smo svjedoci neznanja naših izabranih predstavnika i oholosti naših takozvanih zaštitnika.
Stop The Wars!