Uvlačenje Obame u građanski rat u Siriji

Nakon što je sirijska vlada pristala prisustvovati mirovnim pregovorima, a pobunjenici su to odbili osim ako im se ne da američko oružje, predsjednik Obama je podlegao i pristao isporučiti oružje, što je pristup koji favoriziraju neokonzervativci i koji će vjerojatno uzrokovati više krvoprolića, a ne manje, kako kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar objašnjava.

Paul R. Pillar

Ponekad dijete može natjerati roditelja da učini nešto što roditelj možda ne želi učiniti, recimo, odvesti dijete u zabavni park, kroz proces od dva koraka. Prvi korak je stalno i uporno prigovaranje o odlasku u park. Roditelj, ne želeći se zamarati takvim poslom, pokušava kupiti vrijeme i umiriti dijete rekavši mu da ne ide sada u park, ali da će ići kad se pojavi pogodan dan.

Nakon što prođe neko vrijeme, a putovanje u zabavni park još nije obavljeno, djetetova tema postaje: “Ali ti obećan.” Pitanje se više ne postavlja samo u smislu prednosti i mana odlaska u zabavni park, već i u smislu vjerodostojnosti roditelja. Roditelj, zabrinut za održavanje vjerodostojnosti i obećanja i prijetnji o drugim mogućim stvarima, popušta.

Sirijski predsjednik Bashar al-Assad. (Fotografija: C-Span)

Sličan se proces događa s nekima od onih koji bi, iz bilo kojeg loše zamišljenog razloga, pozdravili rat s Iranom. S nekima od istih ljudi to se događa i s bližim pitanjem intervencije u građanskom ratu u Siriji.

U svakom slučaju, prvi korak je agitacija u korist prijetnje upotrebom vojne sile. Drugi korak je tvrditi da će vjerodostojnost SAD-a biti oštećena ako se prijetnja ne ostvari. Slično djetetu koje želi ići u lunapark, iste osobe čiji su nas poticaji naveli da uđemo u kutiju koja smanjuje mogućnosti, onda laprdaju o šteti koja nastaje boravkom u toj kutiji, osim ako iz nje ne izađemo na određeno vrijeme. onako kako žele.

Što se tiče Irana, teško je točno znati kako predsjednik Barack Obama, u svojim najskrivenijim mislima, gleda na nuklearne aktivnosti Islamske Republike Iran. Pošteno je pretpostaviti da se on ne slaže s više puta izraženom idejom da te aktivnosti predstavljaju najveću prijetnju čovječanstvu u našem vremenu. On očito ne želi rat s Iranom.

Ali on je suočen s opetovanim, ustrajnim prigovaranjem o tome od strane izraelske vlade, a time i od onih u Sjedinjenim Državama koji podržavaju tu vladu, a time i sa svim američkim političkim implikacijama koje to podrazumijeva. Ne želeći da njegovo predsjedništvo ostane potpuno po strani zbog takvih stvari, on pokušava kupiti vrijeme i umiriti nasilnike govoreći da bi iransko nuklearno oružje bilo neprihvatljivo i da su sve mogućnosti na stolu da se to spriječi.

Njegove su izjave već povod za mnoga upozorenja o tome koliko bi vjerodostojnost SAD-a navodno bila narušena ako ne ispuni obećanje koje je, čini se, dao. Neki od najglasnijih glasova u tim upozorenjima su oni koji su ga gnjavili natjerali da da obećanje.

Što se tiče Sirije, čini se da je gospodin Obama dopustio da ga se gurne u sličnu kutiju, s ranijim izjavama o tome kako predsjednik Assad mora otići i novijim izjavama o korištenju kemijskog oružja kao "crvene linije". Neki od pritisaka na koje je on odgovarao uključuju istu vrstu taktike u dva koraka koja se koristi protiv Irana.

Eklatantan primjer iznio je ovog tjedna Michael Singh iz Washingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku. U an mišljenje komad pod naslovom "Kako uspjeti diplomaciju u Siriji", Singh tvrdi da Sjedinjene Države "moraju vjerodostojno staviti na stol opciju vojne intervencije", uključujući izravne operacije američkih snaga, a ne samo naoružavanje sirijskih pobunjenika.

U zasebni komad objavljeno istog dana pod naslovom “Vjerodostojnost SAD-a o Iranu na kocki u Siriji”, Singh govori u istom dahu kada spominje “vojnu opciju” da “Washingtonov neuspjeh da odbije iransku agresiju u Siriji” potkopava “vjerodostojnost Zapadna upozorenja.” Nastavlja zlokobnijim jezikom o "začaranom krugu" izgubljenog utjecaja u kojem je "ne samo za Teheran", već i drugdje u regiji, "američki utjecaj posvuda smanjen".

Kakav slasno konstruiran lanac zamke: počevši od nevinog cilja potpore diplomaciji u Siriji, dovedeni smo do prijetnji vojnom silom, zatim do stvarne uporabe sile, a zatim do velike nagrade sukoba s Iranom.

Ima mnogo stvari koje nisu u redu s ovim, previše ih je da ih sve spomenem. Ono što Singh kaže, na primjer, o utjecaju prijetnji američke vojne intervencije na sirijsku diplomaciju nije dosljedno kada se uzme u obzir utjecaj na način razmišljanja sirijskog režima i njegovih podupiratelja, s jedne strane, i pobunjenika i njihovih podupiratelja, s jedne strane. drugo.

Tvrdnje koje se često čuju o tome kako bi prijetnje vojnom silom trebale pomoći nuklearnim pregovorima s Iranom naivno previđaju kako je vjerojatnije da će takve prijetnje imati kontraproduktivne učinke na iranske percepcije i poticaje, dajući vjerodostojnost uvjerenju da Washington samo želi promjenu režima i bilo kakvih argumenata unutar iranskog režima da treba nuklearno odvraćanje.

Razgovor o tome kako bi radnje u jednom kazalištu trebale oblikovati percepciju vjerodostojnosti SAD-a negdje drugdje također nije u skladu sa stvarnim dosijeom kako vlade procjenjuju vjerodostojnost drugih vlada.

Možda je najuvredljivija stvar u vezi s ovim pristupom manipulacija koja je uključena u prvo guranje nas i naših vođa u tešku poziciju, a zatim nas tjera da činimo još štetnije stvari kako bismo izašli iz te iste pozicije. Općenito gledano, ovo se odnosi ne samo na klinca koji gnjavi roditelje da odu u zabavni park, već i na klinca koji je ubio svoje roditelje, a zatim tražio milost jer je bio siroče.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)