“Tough-guy-ism” službenog Washingtona koji izbjegava diplomaciju u korist vojne sile bacio je Sjedinjene Države u niz vanjskopolitičkih katastrofa, poput rata u Iraku. Ali ključni promotori i dalje osuđuju svakoga tko je za manje agresije kao "izolacionista", kako objašnjava bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Bivši senatori Joseph Lieberman i Jon Kyl, identificirani kao supredsjedatelji Projekta američkog internacionalizma na American Enterprise Institute, ponudio neki dan izjavu onoga što oni podrazumijevaju pod američkim internacionalizmom. Njihov nas članak potiče da se odupremo “pozivima demokrata i republikanaca na neoizolacionističku politiku” i umjesto toga da “prihvatimo i teret i dobrobiti snažnog internacionalizma”.
Imidž dvostranačja očito je važan republikancu Kylu i demokratskom neovisnom Liebermanu, od kojih je potonji, dok je još bio u Senatu, bio jedan od trojice prijatelja zajedno s Johnom McCainom i Lindsey Graham.
Bivši senator Joe Lieberman iz Connecticuta.
Retorika Liebermana i Kyla o nepovlačenju iz svijeta zvuči dobro dokle god ide, ali ne ide daleko. Njihov jednodimenzionalni tretman njihove teme, u kojem se sve svodi na jednostavan, ali veliki izbor da Sjedinjene Države igraju ili ne igraju glavnu ulogu u svjetskim poslovima, odvojen je od stvarnih političkih izbora s kojima se nacija suočava i od svake razlike među različite alate politike koji su joj dostupni.
Avet prošlosti na koju upozoravaju, izolacionizam koji je činio značajnu i utjecajnu struju mišljenja u Sjedinjenim Državama između dva svjetska rata u XX. stoljeću, danas je manje avet nego slamka.
To bi značilo favorizirati ozbiljna smanjenja vojnih sposobnosti poput onih koja su se dogodila nakon Prvog svjetskog rata i povlačenje iz globalne diplomacije koje podsjeća na ostanak izvan Lige naroda i autarkične ekonomske politike koje podsjećaju na Smoot-Hawleyjevu tarifu. Tko god danas zastupa ovu kombinaciju stavova, taj je, u dobru i zlu, na margini.
Možda je kompresija potrebna da se misli uklope u op-ed čimbenik, ali argumentirati u jednom dahu, kao što to čine Lieberman i Kyl, protiv i "diplomatskog smanjenja" i "rezanja vojnog proračuna" znači činiti se nesvjesnim glavnih linija sukoba u političkim raspravama o vrućim temama dana kao što su Sirija, Iran i mnoge druge.
Neke od najistaknutijih podjela mišljenja sukobljavaju one koji bi istaknuli diplomatski alat protiv onih koji bi se oslonili na vojni. Nijedna strana nije izolacionistička; pitanje je o tome koji je najbolji način da budete internacionalist.
Lieberman i Kyl ne ulaze u takve trenutne političke izbore. Ostaje se zapitati hoće li, kada se zalažu protiv diplomatskog smanjenja i zalažu se za "snažnu međunarodnu gospodarsku i političku prisutnost", favorizirati, recimo, onu vrstu američkog diplomatskog i političkog napora potrebnog za postizanje sveobuhvatnog izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma i stvaranje palestinske države. Čovjek bi imao razloga sumnjati u to. Ili što kažete na energičnu diplomaciju koju predvode SAD usmjerenu na političko rješenje sirijskog građanskog rata? Također postoji razlog za sumnju da bi oni to favorizirali.
Njihova pojednostavljena verzija internacionalizma koja spaja više dimenzija i instrumenata vanjske politike u jedan dovodi do onoga što se može opisati samo kao loša analiza. Govoriti s prijekorom o "rezanju" izdataka za obranu nakon raspada Sovjetskog Saveza prije napada 11. rujna "podsjetilo nas je na rizike pretpostavke da će mir uvijek prevladati" sugerira da bi hladnoratovsku supersilu i terorističku skupinu trebale dočekati istu razinu i vrstu vojnih sposobnosti.
Čine sličnu pogrešku kritizirajući "predložena smanjenja pomoći i vojne snage" i "mali otisak" u svijetu koji negativno utječu na "našu sposobnost odvraćanja prijetnji koje predstavljaju Iran, Sjeverna Koreja, Sirija, odlučnija Kina, al-Qaede i drugih terorističkih organizacija i pojedinaca.” Kod nekih od tih protivnika veliki otisak bio je više provokacija nego sredstvo odvraćanja, au slučaju al-Qaide čak je bio i cilj protivnika.
Ovakav govor Liebermana i Kyla je, u najmanju ruku, beskoristan za javno razumijevanje stvarnih izbora i stvarnih vanjskopolitičkih problema. No oni mogu imati daljnji plan, u kojem njihov govor nije samo traljava i pretjerano pojednostavljena analiza, već za njih služi specifičnijoj svrsi.
Svrha bi se mogla naslutiti iz nekih stajališta koja su ranije zauzeli bivši senatori i Tri Amigosa, koji se čini da nikada nisu susreli rat koji im se nije sviđao. Ako je njihova glavna svrha gurati više, a ne manje vojne izdatke i više, a ne manje korištenje američke vojske, korisno je tvrditi da su protivnici njihovih pozicija “izolacionisti” skloni ponavljanju grešaka iz prošlosti.
Argument zamagljuje činjenicu da mnogi od tih protivnika imaju barem jednako snažnu internacionalističku perspektivu kao Lieberman i Kyl, iako imaju različite ideje o tome gdje i kako koristiti različite instrumente vanjske politike.
Moramo biti oprezni ne toliko prema novom izolacionizmu koliko prema argumentima koji koriste oznaku izolacionizam da bi zbunili i zamaglili.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Moramo li više slušati o ovoj dvojici okrutnih ljudi kao "predstavnicima" američke politike?
Kako netko može reći da SAD nije bio intervencionist tijekom Korejskog rata, Vijetnamskog rata i svih opakih intervencija u Latinskoj Americi od Drugog svjetskog rata??
A:
Sjetite se predsjednika Eisenhowera, Čuvajte se vojno-industrijskog kompleksa
B:
Rehmat uopće ne reagira na temu.
Umjesto toga, mora izraziti svoju uobičajenu oštru kritiku protiv Izraela.
Religiozni dječji umovi poput ortodoksnog Židova Joea Liebermana nesposobni su vidjeti osnovne stvarnosti i zaslijepljeni su onim što nazivaju vjerom.
.
Joe Lieberman je zapravo ratni zločinac koji je promovirao invaziju i uništenje Iraka i nastavlja promicati sličan program za Iran.
.
Njegova politika ubijanja "tamo" rezultirala je s preko 2 milijuna mrtvih muslimana i uništenjem Iraka, Afganistana, Libije, Palestine, Sirije itd.
.
http://www.gilad.co.uk/writings/gilad-atzmon-the-apocalyptic-rabbi.html
Borat i karta “antisemitizma†ne mogu oprati istinu.
.
http://viewzone.com/dualcitizen.html
.
Naša nefunkcionalna vanjska politika temelji se na jednostavnoj zabludi koju su prihvatili naši fatalno neuki i pogrešno informirani političari: ili a) vojno intervenirati ili b) ispasti slabi. Ovo se prodaje masama i ugađa korporatokraciji. Većinu vremena je nepraktično intervenirati, pa se činimo slabima. Tko bi mogao tvrditi da je Kim Jung Un pobijedio u posljednjem krugu? Predvidio sam neposredno prije incidenta u Bostonu da ćemo slijediti strategiju slabosti i održati "status quo". Kad interveniramo, to je uvijek katastrofa, ali kao što smo vidjeli prošli tjedan na posvećenju Bush Lie-Buryja, mediji su uvijek voljni zaboraviti stvarnost i slikati nostalgičnu sliku svijeta, "Bolje bez Saddama" . Ostatak svijeta naše intervencije ne vidi kao korisne niti naše nedjelovanje kao prepreku. Više nas vide kao pijanog ujaka koji gotovo uvijek napravi ponižavajuću scenu na vjenčanjima i sprovodima. Ali nitko si ne može priuštiti ili pristati strpati ga u stražnji dio karavana i maknuti njegovu gnusnu guzicu s posla.
U šezdesetima su u američkom Senatu bili glasni antiintervencionisti. Sada ih nema, dok se u medijima vječito pojavljuje nekoliko glasnih intervencionista. Pitam se zašto je to tako. Zašto niti jedan senator, koliko ja znam, nije glasno i očito za stav koji se pokazao izrazito razumnim i ispravnim. Treba se pozabaviti time.
Naravno, možemo samo nagađati. Jedna je spekulacija da smo doista ušli u način "duopola", iz bilo kojih razloga, gdje nema mjesta za prilagođavanje mnogo izvan konvencionalne "sredine", koja je u najboljem slučaju desni centar. Drugi je povezan sa sveprisutnošću straha, igrajući ulogu u činjenici da kada su ljudi uplašeni ili se osjećaju ugroženo, njihov primarni instinkt je agresija.
I, naravno, to može imati veze s činjenicom da postoje moćni interesi koji profitiraju od rata, a to su isti interesi koji čine onih 1% koji sada drže i bogatstvo i moć u ovoj zemlji.
Naravno, sve te stvari rade zajedno na sinergijski način.
Kao što je Gil Scott-Heron rekao: "Problem s mirom je što od njega ne možete zaraditi novac." – Rad za mir
Lieberman i Kyl prepuštaju se prostodušnosti dualističkog razmišljanja, kao da je jedini izbor između rata i diplomacije. Lako je tvrditi da su neiskreni i da pritom skrivaju činjenicu da postoji širok raspon alternativa između kojih možete birati. Ako je to slučaj, njihova je analiza ciničan, ali lukav pokušaj manipuliranja mišljenjem onih koji nisu dovoljno sofisticirani da vide dalje od svog nepoštenja.
Pa što bi bilo gore? Njihov dualizam ili njihovo nepoštenje?
Izvrstan članak, ali rekao bih ga otvorenije – tj. za urotu da se nacija uvede u agresorske ratove koji su prouzročili toliko razaranja, tražio bih kazneni progon i osudu ovih ratnih zločinaca.