Pretjerana reakcija na Bostonski maraton

Intenzivna reakcija na bombaške napade na Bostonskom maratonu, uključujući vladino zatvaranje gradskog Bostona i histerično nacionalno izvještavanje vijesti, poslalo je zabrinjavajuće poruke, kako o građanskim slobodama, tako i o osjetljivosti SAD-a na poremećaje inspirirane terorizmom, kaže Ivan Eland iz Nezavisnog instituta.

Autor Ivan Eland

Bombaški napad na nedužne civile i kasnija pucnjava na dvojicu službenika za provođenje zakona bio je teroristički čin vrijedan osude, ali zasićenost medijskog izvještavanja i rezultirajuće društveno ludilo je neopravdano i zapravo štetno. Navodno, jedini preživjeli terorist, Dzhokhar Tsarnaev, rekao je FBI-u, prije nego što je primio obavijest o svojim Miranda pravima, da su on i njegov brat djelovali sami i da nije bilo nikakve druge zavjere.

Da je ovo bio napad "vuka samotnjaka" (u ovom slučaju vukova) koji nije imao vanjsku potporu velike terorističke skupine, postalo je vjerojatno mnogo prije nego što je mlađi Tsarnaev to priznao. Prvi trag bila je sirova priroda bombi, koje su bile cijevne bombe ili su koristile običan barut u kombinaciji s ekspres loncem i jednostavnim mjeračima vremena. Bombaši su možda naučili kako ih napraviti gledajući džihadističke web stranice na internetu.

Drugo, nesretni teroristi nisu imali plan bijega s maratona i očito su ostali gledati pokolj, nesvjesni mnoštva sigurnosnih i medijskih kamera usmjerenih na ciljnu liniju. Sljedećih dana bombaši ne samo da su ostali u okolici Bostona, već su umjesto da se pritajili, krenuli za policijom. Konačno, amaterski teroristi oteli su vozilo, očito rekli vlasniku svoje buduće planove za izazivanje haosa u New Yorku, a nakon što je vlasnik pobjegao policija ih je pratila s GPS-a u mobitelu.

Iako tijela za provođenje zakona to ne žele priznati, jer to potkopava njihove napore da promiču terorističku prijetnju kako bi dobili više novca i osoblja, teroristi “vukovi samotnjaci” predstavljaju mnogo manju prijetnju od visoko obučenih organiziranih terorističkih skupina, poput al-Qaide i Hezbollah. Da, čak i moroni mogu ubiti četvero ljudi, i vjerojatno smo sretni što nije bilo više, ali učinkoviti napadi s masovnim žrtvama, poput onih 9. rujna, zahtijevaju više obuke, vještina, podrške i, pa, sreće da se izvedu .

Zato je senzacionalno medijsko izvještavanje o incidentu u Bostonu bilo neopravdano. Slučajna eksplozija u tvornici gnojiva u Teksasu koja se dogodila otprilike u isto vrijeme ubila je više ljudi, a ipak je bila priča sa zadnje stranice. Da obratite pozornost, američki mediji i javnost očito trebaju đavolskog zlikovca na američkom tlu.

Također na zadnjim stranicama u isto vrijeme bilo je 185 Nigerijaca ubijenih u incidentu koji je uključivao organiziranu islamističku terorističku skupinu, Boko Haram, i otkrivanje organizirane al-Qaedine zavjere da iskoči iz tračnica vlak u Kanadi. Ovi ozbiljniji incidenti nisu bili dovoljno izvještavani jer su američki mediji, odražavajući potražnju Amerikanaca za vijestima, shvaćali da ih nije previše briga ako nema američkih žrtava (isto vrijedi i za strane ratove, poput Iraka i Afganistana, gdje su Amerikanci javnost i mediji inzistiraju na pedantnom prebrojavanju i prikazivanju fotografija američkih mrtvih u ratu, ali ne vrše pritisak na američku vojsku da objasni mnogo brojnije domorodačke žrtve).

Prenapeto, danonoćno medijsko izvještavanje (ili potencijal za to) o događajima kao što je bombaški napad na Bostonskom maratonu navodi lokalne, državne i federalne dužnosnike da pretjerano reagiraju u svom odgovoru. Vlasti su potpuno zatvorile grad Boston i neka predgrađa, zahtijevajući od ljudi da ostanu unutra. Međutim, tijekom sličnih snajperskih napada "vukova samotnjaka" u predgrađima Washingtona, DC 2002. godine, vlasti se nisu potrudile zatvoriti ta predgrađa ili grad.

Moglo bi se reći da u Washingtonu nije bilo bombaških napada, dok u Bostonu jest, ali vlasti u području Washingtona nisu znale da snajperisti, barem jedan s vidljivom vojnom obukom, nemaju i to u rukavu. Također, tijekom napada 9. rujna, po redu veličine, najozbiljnijeg i najsmrtonosnijeg terorističkog napada male grupe u povijesti, ubivši gotovo 11 ljudi, Washington i New York nisu bili zatvoreni i ljudi nisu bili ograničeni na što je kućni pritvor.

Zapravo, ovaj je autor šetao gradom duhova u središtu Washingtona dajući intervjue za medije stavljajući napade u perspektivu, dok se dim dizao iz Pentagona. Čovjek se pita koliko je ljudi umrlo u području Bostona zato što su se osjećali obeshrabreni da odu vani u bolnice kako bi liječili ono što se pokazalo opasnim po život medicinskim problemima prirodnih uzroka, vjerojatno mnogo više od petero ubijenih u bombaškim napadima i kasnijim pucnjavama (računajući jedno od osumnjičenih, Tamerlan Tsarnaev).

Zahtijevanje od svih ljudi da ostanu u svojim domovima kada su im šanse da ih terorist ubije još uvijek malene ne samo da bi moglo ugroziti njihovu dobrobit ili živote, već također prijeti njihovim slobodama i upravo je ono što teroristi žele.

Thomas Menino, gradonačelnik Bostona, priznao je da je cilj bombaša maratonaca, kao i kod većine terorista, bio poremećaj. Tako je zatvaranje grada pomoglo teroristima da postignu jedan od svojih ciljeva. Intenzivna medijska pokrivenost pomaže im da postignu još jedan, publicitet. Takav pretjerani publicitet često dovodi do kopiranja terorista, koji traže centar pozornosti, i pokazuje opasnijim, organiziranim terorističkim skupinama da je američko društvo ranjivo na poremećaje.

U takvim se krizama mediji i javnost često ugledaju na vladine službenike. Napuhavanje prijetnje od besprizornih terorista i drakonski odgovori, poput zatvaranja glavnog gradskog područja, od strane dužnosnika dovode do histeričnih odgovora od strane medija i javnosti.

Ipak, dužnosnici, koji obično žele pokazati da poduzimaju nešto odlučno u vezi s problemom i kako bi dobili više ovlasti i resursa, imaju malo poticaja staviti prijetnju u perspektivu i poduzeti odmjerene odgovore koji minimaliziraju ograničavanje građanskih sloboda. Uostalom, prosječni Amerikanac ima približno iste šanse da ga ubije terorist kao da ga ubije asteroid koji udari u Zemlju (i manje nego da ga ubije munja). U Bostonu su izgledi možda bili malo veći, ali ne puno.

Ivan Eland je direktor Centar za mir i slobodu u Nezavisnom institutu. Dr. Eland proveo je 15 godina radeći za Kongres na pitanjima nacionalne sigurnosti, uključujući i rad kao istražitelj Odbora za vanjske poslove Predstavničkog doma i glavni analitičar za obranu u Uredu za proračun Kongresa. Njegove knjige uključuju Podjela za mir: Izlazna strategija za Irak Carstvo nema odjeće: razotkrivena vanjska politika SAD-ai Vraćanje “obrane” u američku obrambenu politiku.