Ekskluzivno: Crne zastave islamskog ekstremizma vijore se nad "oslobođenim" zonama u Siriji dok tvrdokorni fundamentalisti preuzimaju kontrolu nad ustankom. Ipak, službeni Washington nastavlja zahtijevati svrgavanje sekularnog Assadovog režima, umjesto da razmatra kompromis o podjeli vlasti, izvještava Robert Parry.
Robert Parry
Predsjednik Barack Obama već se nekoliko godina odupire zahtjevima neokonzervativaca, republikanaca i jastrebovih demokrata da vojno intervenira u Iranu i Siriji, ali također nije uspio ozbiljno pregovarati s te dvije vlade, čime je skretanje prema ratu postalo vjerojatnije.
Godine 2012. činilo se da postoji šansa za pomak u pregovorima s Iranom oko njegova nuklearnog programa i sa sirijskim Assadovim režimom oko dogovora o podjeli vlasti s nezadovoljnom sunitskom većinom u zemlji. Neki ljudi uključeni u te inicijative smatrali su da će nakon američkih izbora pobjednički Obama imati politički prostor za ustupke, ali i zahtjeve. Zatim, kad se ništa nije dogodilo, neki su mislili da čeka postavljanje novog tima za nacionalnu sigurnost i nisu htjeli riskirati da Senat opstruira njegova imenovanja.
Međutim, sada izgleda kao da se Obama jednostavno vratio na tradicionalniji (ili zadani) vanjskopolitički pristup bliskoistočnoj šatl diplomaciji državnog tajnika Johna Kerryja u vezi s palestinsko-izraelskim sukobom i pružanjem više vojne pomoći "saveznicima" preko ministra obrane Chucka Hagela.
Dakle, 2013. mogla bi predstavljati još jednu izgubljenu priliku, kada su Sjedinjene Države okrenule leđa kreativnim strategijama koje bi mogle donijeti mir i time riskirale skretanje prema ratu. Nešto slično dogodilo se 1989. godine kada je predsjednik George HW Bush odbio prijedlog sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova za dogovor o podjeli vlasti kako bi se okončao brutalni afganistanski građanski rat.
Umjesto da radi s Gorbačovom, Bush je slušao zamjenika savjetnika za nacionalnu sigurnost Roberta Gatesa i druge tvrdolinijaše koji su vjerovali, netočno, da će afganistanski mudžahedini koje podržava CIA brzo svrgnuti Najibullahov komunistički režim u Kabulu nakon što su Sovjeti povukli posljednje svoje trupe u veljači 1989. .
Najibullah je bio daleko od idealnog partnera u pregovorima, ali njegova je vlada bila sekularna, imala je funkcionalnu birokraciju i unapređivala je prava žena. Mudžahedini, iako ih je američka propaganda hvalila kao “borce za slobodu”, zapravo su predstavljali neke od najreakcionarnijih elemenata u Afganistanu, gurajući srednjovjekovnu verziju islama, sudjelujući u jezivom postupanju sa zarobljenicima i zahtijevajući okrutno pokoravanje žena.
Trijumfalistički izbor Busha i Gatesa, koji je inzistirao na jasnoj pobjedi Muja nad Najibullahom kojeg podržava Sovjetski Savez, pokazao se katastrofalnim na razne načine: prvo, mudžahedini nisu uspjeli pobijediti prema očekivanom Bush-Gatesovom rasporedu; drugo, njihova se stvar izrodila u bezumnu brutalnost; treće, kaos je otvorio vrata talibanima koji su preuzeli vlast 1996. (a zatim ubili Najibullaha); i četvrto, otvoren je put za Al-Qaidu da koristi Afganistan kao bazu za terorizam. [Za detalje, pogledajte Robert Parry's Američki ukradeni narativ.]
Obamina dilema
Obama se 2013. suočava sa sličnom dilemom, s neokonzervativcima i mnogim drugim stručnjacima koji su ga nagovarali da vojno intervenira kako bi srušio sekularni režim Bashara al-Assada, koji općenito predstavlja sirijske manjine, uključujući njegovu alavitsku religiju (ogranak šijitskog islama) i Kršćani iz armenske dijaspore.
Assadovi glavni protivnici su iz većinske sunitske zajednice u Siriji koja se buni zbog favoriziranja Alavita i drugih manjina. Međutim, kako je sunitski ustanak jačao u posljednje dvije godine, radikalne islamističke skupine postale su najučinkovitiji borci i sada dominiraju teritorijem pod kontrolom pobunjenika.
Ova radikalizacija sunitskog ustanka može se pratiti do islamističkih tendencija njegovih glavnih dobročinitelja, posebno fundamentalističke sunitske monarhije Saudijske Arabije, koja je odigrala sličnu ulogu kada je usmjerila stotine milijuna dolara vojne pomoći, preko Pakistana, na krajnju desnu stranu. krilni elementi afganistanskih mudžahedina.
Danas Saudijci opskrbljuju oružjem tvrdokorne sirijske pobunjenike, preko Turske i Jordana, s usporedivim rezultatima, potičući borbu do smrti između Assadovih represivnih sekularista i ubojitih sunitskih fundamentalista. Ova stvarnost je bila istaknuo je New York Times u nedjelju, izvješćujući o širenju islamističke vladavine preko "oslobođenih" sektora Sirije.
“Širom Sirije, područja pod kontrolom pobunjenika prošarana su islamskim sudovima u kojima rade odvjetnici i svećenici, te borbenim brigadama koje vode ekstremisti”, napisao je dopisnik Timesa Ben Hubbard. “Čak je i Vrhovno vojno vijeće, krovna pobunjenička organizacija čijem se formiranju Zapad nadao da će stati na stranu radikalnih skupina, opskrbljeno zapovjednicima koji žele unijeti islamski zakon u buduću sirijsku vladu.
“Nigdje u Siriji koju kontroliraju pobunjenici nema sekularnih borbenih snaga o kojima bi se moglo govoriti.”
Uz crne zastave islamskog ekstremizma koje se vijore nad pobunjeničkim dijelovima Sirije i bez odgovarajuće militantnosti među anti-Asadovim sekularistima, Zapad može očekivati da će svrgavanje Assada dovesti ili do one vrste nasilnog kaosa kakav je obavio Libiju nakon svrgavanja ili i ubojstvo Muammara Gaddafija ili možda još gore ishod u afganistanskom stilu s islamistima povezanim s al-Qaidom u srcu Bliskog istoka.
S obzirom na te izglede, najbolje od loših rješenja moglo bi biti surađivati s Rusima, pa čak i Irancima, kako bi se pregovaralo o koaliciji podjele vlasti između Assadove skupine i umjerenijih sunitskih frakcija. To bi, međutim, moglo zahtijevati ustupke Obame i drugih zapadnih čelnika koji su zahtijevali Assadovu smjenu.
Obama se suočava sa žestokim protivljenjem službenog Washingtona bilo kakvim ustupcima po pitanju Sirije ili Irana. Stručnjaci od Fox Newsa do neokonzervativaca Washington Posta do nekih voditelja na liberalnom MSNBC-u traže akciju. Oni se žale da je Obama trebao vojno intervenirati mnogo ranije, a sada nakon izvješća da je Sirija možda upotrijebila kemijsko oružje u ograničenoj mjeri, Obama nema izbora nego poduzeti agresivnu akciju.
Gotovo nitko neće prihvatiti protupriču da je Obamina velika pogreška bila u tome što prije dvije godine nije vršio pritisak za dogovoreno rješenje. Tada je konvencionalna mudrost Washingtona bila da se sirijski ustanak mora podržati, da Assad mora otići i da se svaka ideja o kompromisu mora odbaciti. Kao i 1989. s Afganistanom, u Siriji je prevladao trijumfalizam.
Dakle, suočen s teškim ponovnim izborom 2012., Obama je dotjerao sirijsko pitanje. Ipak, čak i nakon što je osvojio drugi mandat, ostao je zaleđen u neaktivnosti. Sada izgleda kao da jednostavno odugovlači dok ga se gura i vuče prema još jednom katastrofalnom bliskoistočnom ratu.
Istraživački novinar Robert Parry objavio je mnoge priče o Iran-Contra za The Associated Press i Newsweek 1980-ih. Možete kupiti njegovu novu knjigu, Ukradena priča u Americi, bilo u ispišite ovdje ili kao e-knjiga (od Amazon i barnesandnoble.com).
Rehmat, ovaj razgovor je samo gomila oholosti i bruke od strane izraelskog neokonskog elementa. Ako nuklearna postrojenja u Iranu budu napadnuta, Dimona će biti napadnuta kao odgovor, a ne gradovi. Grube procjene pokazuju da se unutar jezgre reaktora i okolnih područja kao što su bazeni za hlađenje nalazi između pet tisuća i petnaest tisuća tona prirodnih i umjetnih fisijskih proizvoda. Ovoj konzervativnoj brojci dodajte pet tisuća funti čistog plutonija i starije nuklearno oružje pohranjeno za ponovnu proizvodnju, možda za održavanje ili skladištenje novijih? Udaljenosti pronađene preko pustinje Negev blijede u usporedbi s udaljenostima koje je priješla černobilska katastrofa. Japanci su imali nesretnu sreću da su bili pošteđeni većine taljenja u Fukushimi kada je većina sadržaja reaktora otišla u ocean. Izrael neće imati ocean ili velike udaljenosti od Rusije da bi ravnomjernije rasporedio svoju radioaktivnu katastrofu. Izraelski građani morat će se boriti s budućim užasima sličnim onima koji se nalaze u južnom Iraku, novorođenčadi, izloženi takozvanom osiromašenom uranu. Ako te grafičke slike ljudske deformacije ne uspiju sve nas otrijezniti, ništa neće nikada. Osim dugoročnih bioloških, postoje političke posljedice za izraelsku agresiju. Radioaktivni tlo koji je prekrivao Grčku, Libanon, Siriju, Tursku (opet) stvarno su bili pogođeni kontaminacijom Černobila, ribarstvom Sredozemnog mora, Malte, Cipra i radioaktivnih "vrućih točaka" u zemljama GCC-a. Da, u konačnici, svi ćemo se morati nekako snaći i s obzirom na ovako ružno sutra, nije li granica iz '67. vrijedna povlačenja? i dopustiti Jeruzalemu da se razvije u međunacionalni grad?
Čini se da SAD priželjkuje/nada se rješenju koje ne postoji, tj. da se u Siriji pojavi sekularna demokratska vlada zapadnog tipa. S obzirom na kulturnu tradiciju Bliskog istoka i njegov odnos sa Zapadom počevši od križarskih ratova, vrlo je malo vjerojatno da bi se takva vlada mogla uspostaviti u Siriji. Međutim, islamistička vlada ne mora biti autokratska ili ekstremno vjerske prirode. Postoje mnoge muslimanske vlade koje su demokratske i umjerene. Čak i Iran ima neke elemente demokracije i predviđa zastupljenost manjina (u određenom malom stupnju) u svom zakonodavnom tijelu. Također je racionalan glumac iako to ne biste znali od MSM-a. Dakle, ne bi li SAD trebale prestati pokušavati ugurati kvadratni klin u okruglu rupu? SAD surađuje s kineskom vladom i drugim represivnim režimima, pa zašto ne isprobati taj model umjesto pokušaja sekularizacije duboko religioznog društva?
U vanjskoj politici, kao i u gospodarskoj, čini se da ono što bismo trebali, ne možemo, a suprotno od onoga što bismo trebali je ono što možemo. Kao što je Thomas Friedman jednom rekao: "Napali smo Irak jer smo mogli".
Ne razumijem razloge onih koji propagiraju podršku pobunjenicima. Ako imate sekularnu vladu koja poštuje manjine, biste li željeli da kršćani i druga uvjerenja budu marginalizirana nakon rata?
Ako Obama podupre ili se pridruži borbi na strani pobunjenika, požalit će zbog toga kao neuspjeh svih jer nije uspio obraniti vlastitu vjeru.
Bolje je imati đavla kojeg poznaješ nego ono što ne poznaješ. Ne dajmo se zavarati tvrdolinijašima koji žele primjenu šerijata nego demokratskih vrijednosti.
Misli Obama misli.
bok svima! blaženo sam apatičan zbog svog ovog smeća! Hvala vam! zabavi se! nerviraj se i mikroanaliziraj i za mene! u redu?
Žao mi je, samo se nerviram i mikroanaliziram za sebe.
Nakon bombaškog napada na bostonskom maratonu, između Rusa i Washingtona sklopljen je neki zakulisni dogovor. Možda je zapad dobio zeleno svjetlo da radi što god želi u Siriji u zamjenu za povlačenje našeg Intela i njegovih povezanih huškača iz Čečenije.
Obama je kreten za neokonzervativce, samo pod drugom krinkom. Među njegovim najvećim financijskim potporama od 2003. godine bile su obitelji Lester Crown & Pritzker iz Chicaga, obje obitelji su cionisti, što je njihovo pravo, ali iz nekog razloga g. Obami se daje propusnica kada je u pitanju njegov rat, rat, i više ratnih politika.
Tko, dovraga, usmjerava sve ovo oružje u opoziciju? Vlade imaju urođeno pravo braniti se od pobune i pobune. Trebali bismo to ostaviti na miru.