Od društvenih previranja šezdesetih, američki establišment je pokušavao ograničiti kritičko razmišljanje raznim tehnikama, od propagande preko vladine tajnovitosti do proslavljenog neznanja Fox Newsa. Ali postoje i širi društveni pritisci, primjećuje Lawrence Davidson.
Autor Lawrence Davidson
Godine 2008. Rick Shenkman, glavni urednik časopisa History News Network, objavio je knjigu pod naslovom Koliko smo samo glupi? Suočavanje s istinom o američkom glasaču. U njemu je, među ostalim, pokazao da je većina Amerikanaca bila: (1) neupućena u glavne međunarodne događaje, (2) znala je malo o tome kako njihova vlastita vlada radi i tko je vodi, (3) unatoč tome bila je spremna prihvatiti vladine položaje i politikama iako je umjerena količina kritičke misli sugerirala da su loše za zemlju, i (4) bili su lako pod utjecajem stereotipa, pojednostavljenih rješenja, iracionalnih strahova i brbljanja u odnosima s javnošću.
Shenkman je potrošio 256 stranica dokumentirajući te tvrdnje, koristeći veliki broj anketa i anketa iz vrlo renomiranih izvora. Doista, u konačnici teško je raspravljati s njegovim podacima. Dakle, što možemo reći o ovome?
Sokratova smrt, kako je prikazana na slici Jacques-Louisa Davida iz 18. stoljeća.
Ono što se može reći je da ovo nije nenormalno stanje stvari. Kao što je sugerirano u prethodnim analizama, neznanje o nelokalnim stvarima (koje često dovodi do netočnih pretpostavki, pasivnog prihvaćanja autoriteta i nelogičnih radnji) zapravo je zadana pozicija za bilo koju populaciju.
Drugim riječima, većina stanovništva obraćat će malo ili nimalo pozornosti na vijesti ili radnje vlade za koje se ne čini da utječu na njihove živote ili živote bliskih suradnika. Ako se dogodi nešto nelokalno, a na što im mediji skrenu pažnju, pasivno će prihvatiti vladina objašnjenja i pojednostavljena rješenja.
Primarni problem je "utječe li to na moj život?" Ako se dogodi, ljudi će obratiti pozornost. Ako se čini da nije, neće obratiti pozornost. Na primjer, u Shenkmanovoj knjizi ponekad se prave nepovoljne usporedbe između Amerikanaca i Europljana. Za Amerikance se često kaže da mnogo više ne poznaju svjetsku geografiju nego za Europljane.
To bi moglo biti, ali to je, ironično, zbog geografske nezgode. Amerikanci zauzimaju veliki potkontinent izoliran s dva oceana. Europljani su nagurani u malim susjednim zemljama koje su donedavno neprestano napadale jedna drugu, kao i posjedovale prekomorske kolonije.
Pod ovim okolnostima, poznavanje geografije, kao i obraćanje pozornosti na ono što se događa s druge strane granice, ima neposredniju važnost za živote onih u Toulouseu ili Amsterdamu nego što je to slučaj za nekoga u Pittsburghu ili Topeki. Da su uvjeti obrnuti, Europljani bi poznavali manje zemljopis, a Amerikanci više.
Ideologija i birokracija
Gore navedeni lokalizam nije jedini razlog raširenog neznanja. Čvrsta privrženost ideologiji i rad unutar birokratskog okruženja također mogu uvelike suziti nečiji svjetonazor i osakatiti nečije kritičke sposobnosti.
U stvari, blisko privržena ideologiji postaje mentalni lokalitet s ograničenjima i granicama jednako stvarnima kao i zemljopisne. Zapravo, ako nacionalizam smatramo prožimajućom modernom ideologijom, postoji izravna veza između granica induciranih u umu i onih na terenu.
Nadalje, nije važno je li ideologija politički lijeva ili desna, odnosno je li svjetovna ili vjerska. Nečije kritičke sposobnosti bit će potisnute u korist standardiziranih, formuliranih odgovora koje daje ideologija. Samo tako posao obavljen unutar birokratskog okruženja.
Birokracija pozicionira radnika unutar strogo nadziranih odjela gdje se uspjeh izjednačava s obavljanjem određenog posla prema određenim pravilima. Unutar ovog ograničenog svijeta, čovjek uči ne razmišljati izvan okvira, pa se kritičko mišljenje obeshrabruje, osim u primjeni na nečiji zadatak, a nečiji se svjetonazor prilagođava svjetonazoru birokracije. Zato se birokrate tako često naziva zupčanicima u stroju.
Objašnjivo američko neznanje ne čini ga manje uznemirujućim. U najmanju ruku, to često dovodi do neugodnosti za manjinu koja nije neuka. Uzmimo za primjer činjenice koje pokazuju ankete više od polovice odraslih Amerikanaca ne zna koja je država bacila atomsku bombu na Hirošimu ili onih 30 posto ne zna što je bio holokaust.
Ovo bismo mogli objasniti kao rezultat pogrešnog obrazovanja; međutim, postoje i drugi, jednako neugodni trenuci koji uključuju dobro obrazovane. Uzmimo, na primjer, zaposlenike Fox Newsa. Lou Dobbs (koji je diplomirao na Sveučilištu Harvard) voditelj je talk showa Fox Business Network Lou Dobbs večeras. Govoreći 23. ožujka o kontroli oružja, on i Foxova politička analitičarka Angela McGlowan (diplomirala na Sveučilištu Mississippi) imali su sljedeća razmjena:
McGlowan: “Ono što me vraški plaši je to što imamo predsjednika . . . koji želi uzeti naše oružje, ali ipak želi napasti Iran i Siriju. Dakle, ako dođu i napadnu nas ovdje, nemamo pravo nositi oružje pod ovom Obaminom administracijom.”
Dobbs: “Domaća sigurnost nam je rekla da već postoje agenti Al Qaide koji rade u ovoj zemlji. Zašto se, za ime svijeta, ne biste htjeli uvjeriti da su svi američki građani naoružani i spremni?
Unatoč obrazovanju, neznanje plus ideologija koja vodi do gluposti ne dolazi u oštrijem obliku od ovog. Dovoljno je reći da ništa što je predsjednik predložio u pogledu kontrole oružja ne oduzima veliku većinu oružja koje posjeduju Amerikanci, da predsjednikovi postupci ukazuju na činjenicu da on ne želi napasti Siriju ili Iran, te da nijedna zemlja ima kapacitet "doći i napasti nas ovdje".
Konačno, iako postoji šačica Amerikanaca koji simpatiziraju Al Qaidu, oni se ne mogu točno opisati kao "agenti" neke središnje organizacije koja diktira njihove postupke.
Je li činjenica da su Dobbs i McGlowan govorili besmislice učinila neku razliku za većinu onih koji su ih slušali? Vjerojatno ne. Njihovi redoviti slušatelji možda su previše neupućeni da znaju da ova nadrealna epizoda nema temelja u stvarnosti. Njihovo neznanje će ih natjerati da ne provjere činjenice u Dobbsovim i McGlowanovim primjedbama. Mogli bi vrlo dobro racionalizirati proturječne činjenice ako slučajno naiđu na njih. I, čineći to, neka sve bude udobno jednostavno, što se računa više od neuredne, često komplicirane istine.
Nažalost, ovaj se scenarij može mnogo puta ponoviti. Postoje milijuni Amerikanaca, od kojih je većina prilično pismena, koji vjeruju Ujedinjeni narodi su zla organizacija koja želi uništiti suverenitet SAD-a. Doista, 2005. godine George W. Bush je zapravo imenovao jednog od njih, Johna Boltona (diplomirao na Sveučilištu Yale), za američkog veleposlanika u Ujedinjenim narodima.
Isto tako, toliko su paranoični zaljubljenici u oružje (čiji stupanj obrazovanja uvelike varira) da bi se svaki stvarno učinkovit vladin nadzor nad trgovinom oružjem u SAD-u smatrao ogromnim korakom prema diktaturi. Dakle, Nacionalna puškarska udruga, koja djeluje na Kongres, već godinama uspješno djeluje ograničio je Ured za alkohol, duhan, vatreno oružje i eksplozive od korištenja računala za stvaranje središnje baze podataka o transakcijama oružja.
I, posljednje, ali svakako ne najmanje važno, tu je beskrajni rat protiv podučavanja evolucije u američkim školama. Ovaj kršćanski fundamentalistički napor često uživa privremeni uspjeh u velikim dijelovima zemlje i na kraju je zadržan samo sudskim odlukama koje odražavaju (do danas) solidan osjećaj stvarnosti o ovoj temi. Inače, evolucija je znanstvena teorija koja ima isto toliko dokaza kao i gravitacija.
Podučavanje kritičkog razmišljanja?
Koliko god zabrinjavajući bio ovaj naizgled vječni problem neznanja, jednako je frustrirajuće slušati ponavljane sheme poučavanja kritičkom mišljenju kroz javne škole. Naravno, navika postavljanja kritičkih pitanja može se naučiti. Međutim, ako nemate bazu znanja iz koje biste mogli razmotriti situaciju, teško je kritički razmišljati o njoj.
Stoga neznanje često onemogućuje učinkovito kritičko razmišljanje čak i ako je tehnika stečena. U svakom slučaju, sustavi javnih škola uvijek su imali dvije osnovne svrhe, a kritičko mišljenje nije jedna od njih. Škole su osmišljene kako bi pripremile učenike za tržište i učinile ih lojalnim građanima.
Tržište je najčešće autoritarni svijet od vrha prema dolje, a lojalnost proizlazi iz stvaranja mitova i emocionalnih veza. U oba slučaja, stvarno učinkovito kritičko mišljenje moglo bi biti nekompatibilno sa željenim ciljem.
Nedavno je dat prijedlog da se zaboravi na škole kao mjesto učenja kritičkog mišljenja. Prema članku Dennisa Bartelsa “Kritičko razmišljanje najbolje se uči izvan učionice” koji se pojavljuje u Scientific American online, škole ne mogu podučavati kritičko razmišljanje jer su prezauzete podučavanjem standardiziranih testova.
Naravno, bilo je vrijeme kada škole nisu imale tako strogu obavezu poučavanja na ovaj način i nema dokaza da su u to vrijeme poučavale kritičko mišljenje. U svakom slučaju, Bartels vjeruje da ljudi uče kritičko mišljenje u neformalnim okruženjima kao što su muzeji i gledajući Dnevna emisija s Jonom Stewartom.
Zaključuje da “ljudi tu vještinu moraju steći negdje. Naše društvo ovisi o njihovoj sposobnosti donošenja kritičnih odluka.” Kad bi to bilo točno, ovaj bi problem bio lakši za rješavanje.
Vrlo je moguće da se (svjesno ili nesvjesno) društva organiziraju tako da kritičko mišljenje svedu na minimum. To znači tolerirati ga do razine koja je potrebna da se prođe kroz svakodnevnu egzistenciju i da se pozabavi onim aspektima svoje profesije koji bi mogli zahtijevati usko usmjereno kritičko mišljenje.
Ali izvan toga, ulazimo u opasne, destabilizirajuće vode. Društva, bila ona demokratska ili ne, neće poticati kritičko razmišljanje o prevladavajućim ideologijama ili vladinim politikama. I, ako je slučaj da većina ljudi ni o čemu kritički ne razmišlja osim ako to ne spada u tu lokalnu arenu u kojoj žive njihove živote, tim bolje.
U takvim se uvjetima može računati na ljude da će ostati pasivni u pogledu događaja izvan njihovog lokalnog mjesta sve dok vlada ne odluči da je vrijeme da ih probudi na neki propagandistički način.
Istina je da ljudi koji su dosljedno aktivni kao kritički mislioci neće biti popularni, ni kod vlade ni kod svojih susjeda. Zovu se gadflies. Znate, ljudi poput Sokrata, koji je vjerojatno najpoznatiji kritički mislilac u zapadnoj povijesti. A, barem oni dobro obrazovani među nama znaju što mu se dogodilo.
Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.
Izvanredan komad!
Govoreći o ideologijama, nije li ekonomist Robert Heilbroner (Behind the Veil of Economics) prvi ustvrdio, i gotovo dokazao, da je kapitalizam zapravo _ideologija_?
Ne tvrdi li dalje Noam Chomsky u svojoj _Godini 501: Osvajanje se nastavlja_ da kapitalizam pronalazi i otvara tržišta u ograničenom svijetu prvo sa šakom zrnaca, a zatim na nišanu pištolja kada se domoroci opiru?
Nije li nam kum odnosa s javnošću, legendarni Edward Bernays, u svom prekrasnom i iskrenom klasiku, _Propaganda_, rekao kako rat učiniti ukusnim, pa čak i poželjnim američkoj javnosti?
Čini se da indoktrinacija, potpuna uronjenost, ideološka i geografska izolacija doista osuđuju na propast one koji nisu zainteresirani za “stvari” za koje smatraju da nemaju utjecaja na njih. I naši bolji ne bi drugačije.
Na nekoj razini plačem što provokativni članci koji izazivaju rasprave kao što je ovaj ostaju marginalizirani u dalekim dubinama cyber prostora kada bi se u boljem svijetu pojavili kao komentari u nedjeljnom izdanju glavnog metro dnevnika...
Prava je šteta da američka javnost ne poznaje povijest. Ozbiljno je to što su izvrsni u trivijalnim poslovima, ali ne poznaju američki sustav vlasti (osnovna građanska prava).
Možda je razumljivo da ne poznaju geografiju i strane kulture. Mrzio sam geografiju u nižoj srednjoj školi, a strane kulture često su predstavljene kao nerazvijeni seljani na TV-u. To samo po sebi ne bi bio preveliki problem.
Međutim, činjenica da američka vlada ima između 700 i 1000 vojnih baza diljem svijeta čini ovo ogromnim problemom ZA OSTATAK SVIJETA. Naša uniformirana klasa obučena je da na ostatak svijeta gleda kao na neamerikance, a ne samo kao neamerikance. Ciljnik za pušku postaje njihovo gledište za druge kulture. Neamerikanac postaje podljudski. Azijati se pretvaraju u žuke. Arape u krpene glave. Latinoamerikanci u wetbacks. Muslimane u teroriste.
Populacija koja ne zna za svijet, koja nekritički podržava ono gdje šaljemo svoje neuke vojnike, sigurno će ispasti loše za sve.
Nije potreban moždani kirurg da bi se shvatilo da je neukim ljudima lakše manipulirati nego informiranima. Stanje američkog obrazovanja nije slučajno.
Neznanje je Snaga
Amerikanci ignoriraju jer smo tako naučeni. Upravo kao što Lawrence ilustrira, naš obrazovni sustav uči nas da se pokoravamo, bojimo se i ovisimo o Autoritetu koji određuje naše sudbine.
John Taylor Gatto napisao je esej koji je zauvijek uništio moju ideju o američkom obrazovnom sustavu, Učiteljica od šest lekcija.
http://www.cantrip.org/gatto.html
A to je bilo prije više od 20 godina, današnja teksaška dominacija industrijom školskih udžbenika čini proizvod ispranog mozga od bilo koje prethodne američke generacije.
Još jedna ilustracija učinka neznanja na našu moguću budućnost je kinematografsko djelo koje nikada nije stiglo na velika platna, Idiokracija.
http://en.wikipedia.org/wiki/Idiocracy
Ali onda, možda smo već stigli.
Postoji toliko mnogo načina da se omami stanovništvo, a siguran sam da američka vlada i milijarderi i korporacije koje ga iznajmljuju na četverogodišnji najam znaju sve. Jedan od tih mnogih načina je osigurati da "kritičko mišljenje" ostane dio retorike, ali definitivno ne i prakse. Autorovo mišljenje o učiteljima koji su previše zauzeti podučavanjem standardiziranih testova da bi podučavali kritičku misao dobro je prihvaćeno.
No zaprepaštenje je nešto što se prenosi s generacije na generaciju, i ako postoji nešto poput učitelja koji, sam ili sama, može kritički razmišljati, malo je vjerojatno da će izabrati učiteljstvo kao profesiju - barem ne u SAD-u. A ako netko ipak uleti u sustav, naposljetku će ostati bez posla — izbačeni iz sustava od zapanjenih roditelja, koji ne žele da njihova djeca znaju više od njih, ili od prestravljenih administratora, koji se boje izgubiti i posao.
Kad svojim studentima kažem da je moja odgovornost potaknuti ih da razmišljaju dalje od svega što sam ja sposoban misliti - to je, uostalom, kako znanje napreduje - gledaju me glupo, ili nesposobni razumjeti što mislim, ili skandalizirano takvim "radikalizmom".
Consortiumnews.com, Counterpunch.com, Commondreams.com, Truthout.com, The Nation,In These Times, The Progressive, The Progressive Populist, Democracy Now i mnogi drugi liberalni izvori informacija neprestano doprinose "Zašto američkog neznanja". Niti jedan od ovih izvora informacija neće ozbiljno smatrati 9. rujna činom države (američke vlade), a ne arapskom zavjerom. Iako je službena verzija onoga što se dogodilo zgradama Svjetskog trgovačkog centra u suprotnosti s Newtonovim zakonima gibanja i zakonima termodinamike.
Izvrstan članak. Drugi primjer svakodnevnog odbacivanja 'kritičkog mišljenja' je prihvaćanje religije i vjere u sveznajuće/svemoćno biće. Racionalno ispitati to i brzo se dolazi do ateističkog zaključka, koji pojedinca čini 'manje popularnim od terorista' (kao što je anketa prije nekoliko godina primijetila).
Ono što sam smatrao posebno osvježavajućim i rezonantnim u ovom članku je da inteligentni/liberalni pisci često pišu s prešutnom pretpostavkom da 'kad bi SAMO ljudi znali ISTINU, reformirali bi XXXX' (unesite bilo koju liberalnu/lijevu/inteligentnu temu koju želite). Kako starim, postajem sve uvjereniji da značajna manjina (možda i većina) biračkog tijela (koji bi u konačnici mogli promijeniti politički krajolik u bilo kojoj demokraciji AKO bi glasali u skladu s tim) nije samo slučajno neupućena , oni su namjerno takvi i odbacit će sve pokušaje da se ta situacija popravi. Kako ja to vidim, SAMO kada postoji neka politička trauma stvari će biti podložne značajnim promjenama, a tada ljudi teže prema zadanom vjerovanju u autoritete (kao većina društvenih/čoporskih životinja).
Nije li 9. rujna 11. dovoljna “politička trauma”? Ili što kažete na to da Sjeverna Koreja prijeti nuklearnim ratom? Nisu li hidrogenske bombe bačene na Japan bile dovoljna politička trauma?
Ljudi će ostati u neznanju sve dok im se osobno ne prijeti. Ne znam zašto se u ovom trenutku ne osjećaju ugroženo zbog NDAA-e, gospodarstva, banaka i financijskih institucija koje su prevelike da bi propale, porasta siromaštva u SAD-u, gubitka domova za milijune obitelji u cijeloj zemlji.
Bojim se da će kad se ljudi konačno probude biti puno prekasno, jer možda već jest.
Jedno je jednostavno neznanje. Neistinite pretpostavke navedene u ovom članku (koje ponavljaju McGlowan i Dobbs) su dezinformacije, tj. loši podaci koji se stvaraju i šire kako bi proizveli određene rezultate. Držeći ljude u strahu od oduzimanja oružja i od terorista (oboje su vrlo udaljene prijetnje), propagandisti mogu manipulirati ovom sugestibilnom demografijom na druge načine. Naivno je sve to predstavljati kao blaženo neznanje.
Odličan odgovor! FOX, kao i svi korporativni mediji, ima plan za propagandu. Slaba je utjeha činjenica da gledanost programa “Vijesti” FOX-a nešto pada, jer SVI korporativni mediji promoviraju Imperij, izravno (NCIS, itd.) i neizravno (reklame koje veličaju pretjerano potrošački, neodrživi američki način života). Međutim, za razliku od posljedica neznanja o evoluciji i američkoj vladi, posljedice masovnog neznanja i pasivnosti kada je u pitanju klimatska katastrofa su strašne i izuzetno prijeteće svima nama, jer Wall Street i Fosilne budale nastavljaju podmićivati političare da ne poduzmu ništa katastrofalni klimatski kaos.
Hvala bogu za MSNBC....
Još jedan glupi ignorant libtard zašto vi ljudi jednostavno ne umrete!
Upravo ste postali dokaz činjenice da škole ne podučavaju kritičko mišljenje. Ponašanju i uljuđenosti treba se učiti kod kuće, ali očito vam je to promaklo.