Primjena zlatnog pravila za mir

Umjesto da poduzima ozbiljne napore u mirovnim nagodbama, predsjednik Obama kliza prema mogućem američkom angažmanu u još dva bliskoistočna rata, sa Sirijom i Iranom. A bivši potpredsjednik Cheney nimalo ne žali zbog rata u Iraku. Takvi stavovi zanemaruju temeljna načela svih velikih religija, piše Winslow Myers.

Winslow Myers

Prije šezdeset godina, psihoanalitičar Erik Erikson održao je govor u Indiji o Zlatnom pravilu, formulaciji koja se, uz neke varijacije, pojavljuje u svim većim religijama. Judaizam: "Što je tebi mrsko, ne čini bližnjemu." Islam: “Niko od vas nije vjernik dok svom bratu ne želi ono što želi sebi.” Kršćanstvo: "Čini drugima ono što želiš da oni čine tebi."

Eriksonova tema bila je kreativni potencijal uzajamnosti, između supružnika, roditelja i djece, liječnika i pacijenata, učitelja i učenika, čak i među nacijama. Uzajamnost je, ustvrdio je Erikson, odnos u kojem partneri ovise jedan o drugome radi jačanja svojih snaga. Znatiželja učenika od učitelja izaziva vještine prenošenja uzbuđenja učenja na način koji koristi i učitelju i učeniku.

Psihoanalitičar Erik Erikson.

U slučaju nacija, strah od hobbesovskog kaosa ako vođe popuste u svojoj uzaludnoj utrci prema vojnoj nadmoći otežava poticanje uzajamnosti. Nemilosrdni odnosi moći okreću životvorni duh uzajamnosti naglavce: nemojte ni pomisliti da me pokušate uništiti jer ako to učinite, uništit ću vas.

Ova paranoja racionalizira nesmanjenu proizvodnju sve destruktivnijeg oružja, bez obzira na razumne političke ciljeve, od strane sve moćnijih korporacija. Kako kaže vulgarizam izveden iz Zlatnog pravila, oni sa zlatom stvaraju pravila.

Erzatz američka ideja uzajamnosti (obožavaj nas, pokoravaj nam se, daj nam svoje ulje) često je rezultirala tragedijom ili tragičnom farsom, tj. bivši potpredsjednik Dick Cheney nedavno je izjavio u vezi s ratom u Iraku da kad bi mu se pružila prilika da sve ponovi, ne bi ništa promijenio.

Postoji li nešto što smo naučili o kontekstu međunarodnih odnosa u godinama otkako je Erikson održao svoj govor što bi njegovu paradigmu uzajamnosti moglo učiniti ne samo relevantnijom nego i realističnijom? Može li zlatno pravilo postati uvjerljivije od zlata?

Prvo, stratezi establišmenta školovani u nemilosrdnoj politici moći poput Henryja Kissingera došli su do nevoljkoga zaključka da nuklearno oružje ne može poslužiti kao koristan alat za promicanje bilo čijeg nacionalnog interesa. Kissingerov šef Richard Nixon htio ih je upotrijebiti protiv Sjevernog Vijetnama, ali su ga odvratili da ne bi bile uvučene druge nuklearne sile.

Srećom, bili smo dovoljno zreli da prihvatimo poraz, a ne samoubilačku eskalaciju, i ta suzdržanost se nastavila. To što je većina američkih ratova nakon Vijetnama, zapravo nakon Koreje, bila neuvjerljiva pat pozicija može biti znak da postupno sazrijevamo izvan ludosti rata.

Kad američki, izraelski i iranski diplomati ili njihovi opunomoćenici sjednu za stol da razgovaraju, prijete li jednostavno jedni drugima? Ili zajedno pretpostavljaju što će se neizbježno dogoditi u vremenskom toku ako ne uspiju uspostaviti osnovno povjerenje na kojem se može graditi uzajamnost?

Je li moguće da jedni drugima pomognu vidjeti mogućnost zajedničkih ciljeva preživljavanja unatoč ponoru različitih motiva i priča? Mogu li priznati kako su druge nacije već prošle kroz uzaludan proces naoružavanja do te mjere da su bile u stanju rušiti jedna drugu, samo da bi, nekoliko mjeseci prije Eriksonovog davnog govora, došle do Kubanske raketne krize?

Dijele li jedni s drugima stvarnost da detonacija samo nekoliko nuklearnih oružja ima potencijal izazvati nuklearnu zimu, ugrožavajući ne samo određene strane u sukobu, već i planet u cjelini?

Druga osnova za uzajamnost čak i među neprijateljima, nakon spoznaje da bilo što drugo dovodi do nuklearnog izumiranja, je model uzajamnosti koji se nalazi u prirodi, pritisnut svim ekološkim otkrićima i izazovima koji su se pojavili otkako je Erikson govorio.

Ljudi postoje samo kroz međusobni odnos sa zrakom koji udišu i hranom koju konzumiraju, sa suncem koje pokreće fotosintezu, oceanskim strujama, vjetrom i kišom. Uzajamnost, neovisno o tome odlučimo li to učiniti svojim svjesnim ciljem ili ne, naš je osnovni uvjet.

Protivnici imaju mogućnost izgraditi uzajamnost na ova dva načela: prvo, rat u nuklearnom dobu ne rješava ništa i postao je zastario, i drugo, na svakoj razini od osobne do međunarodne, sada znamo koliko su svi ljudi duboko međuovisni i međusobno povezani jedni s drugima i svojim sustavom za održavanje života.

Ove dvije stvarnosti su nam sišle tisuću puta otkad je Erikson postavio uzajamnost kao etički kamen, obnavljajući i produbljujući implikacije univerzalnog Zlatnog pravila. Ove stvarnosti mogu pomoći da se suvremeni diplomati iz svih zemalja vode kroz dileme koje sirova vojna moć ne može riješiti.

Prijetnje postaju manje učinkovite od pokretanja razmjene među ljudima ili davanja "neprijatelju" potpuno opremljenih bolnica, gesta dobre volje koja umanjuje strah i gradi odnos. Cijena takvih inicijativa eksponencijalno je niža od samog rata.

Kao što je Erikson rekao: “Nacije su danas po definiciji jedinice različitih stupnjeva političke, tehnološke i ekonomske transformacije . . . u onoj mjeri u kojoj nacija o sebi razmišlja kao o kolektivnom pojedincu, tada bi mogla naučiti vizualizirati svoju zadaću kao zadaću održavanja uzajamnosti u međunarodnim odnosima. Čini se da je jedina alternativa oružanom natjecanju nastojanje da se u povijesnom partneru aktivira ono što će ga ojačati u njegovom povijesnom razvoju, jednako kao što jača aktera u njegovom vlastitom razvoju, prema zajedničkom budućem identitetu.”

Konačno, Eriksonov “zajednički budući identitet”, nakon što shvatimo da smo prije svega jedna vrsta prije nego što postanemo Perzijanci ili Židovi, muslimani ili kršćani, zahtijeva priznavanje daljnje uzajamnosti, uzajamnosti odnosa između zemlje i čovjeka.

Sam naš opstanak, a kamoli naš procvat, ovisi o suradnji u jačanju živih sustava iz kojih smo proizašli, kako bismo ojačali sami sebe. Zlatno pravilo, neprocjenjivo više od zlata, poziva nas da se zakunemo životima naših unuka ne samo da ćemo postupati s našim neprijateljima onako kako bismo željeli da se postupa s nama, nego i sa samom zemljom.

Winslow Myers vodi seminare o izazovima osobnih i globalnih promjena. Autor je knjige “Living Beyond War: A Citizen's Guide”. Član je Savjetodavnog odbora Inicijative za prevenciju rata, član je Rotarijanske akcijske grupe za mir i piše za Peacevoice.