Obamin trodnevni osmijeh u Izraelu

Čini se da je predsjednik Obama odlučan zadržati osmijeh i ljubaznost tijekom svog trodnevnog putovanja u Izrael, ali optika zamagljuje dublje probleme u američko-izraelskim odnosima jer je Obama i dalje pod pritiskom da zaokruži američku politiku na načine koje preferira premijer Netanyahu, kao bivši -Objašnjava CIA-in analitičar Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Komentar koji tek treba napisati o posjetu predsjednika Baracka Obame Izraelu bez sumnje će biti prožet očitanjima mjerača kongenijalnosti, procjenama pokazuju li sastanci između predsjednika i izraelskog premijera ikakve dokaze o zagrijavanju američko-izraelskih odnosa.

Čini se da su konsenzusna očekivanja po ovom rezultatu prilično niska, ali to neće zaustaviti očitanje mjerača. Nema ništa loše u tome na prvi pogled. Međutim, ono što je pogrešno je prevladavajuća pretpostavka da je toplina u ovom slučaju nužno dobra, a nedostatak topline nužno loš. Toplina je dobra ako unapređuje ili štiti interese SAD-a, a ne ako ne.

Predsjednik Barack Obama razgovara s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom dok hodaju pistom u međunarodnoj zračnoj luci Ben Gurion u Tel Avivu, Izrael, 20. ožujka 2013. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)

U mnogim savezima i prijateljstvima među narodima ovo se može činiti gotovo kao razlika bez razlike. Može postojati rezervoar empatije, dobre volje i, što je najvažnije, širok skup zajedničkih ili paralelnih interesa koji isplaćuje dividende svakoj strani na načine koji ne moraju biti izričito povezani s bilo kojom akcijom ili bilo kojim sastankom na vrhu na kojem čelnici budi ljubazan jedni prema drugima.

Sa sigurnošću se može očekivati ​​da će održavanje rezervoara punim biti dugoročno dobro za interese vlastite nacije. To općenito karakterizira, na primjer, odnos koji Sjedinjene Države imaju s Britanijom ili Kanadom.

Ali odnos između Sjedinjenih Država i Izraela je izvanredan i vrlo različit od bilo kojeg drugog, toliko po svojoj prirodi i implikacijama da zaslužuje biti nazvan čudnim. Obilno pružanje potpore i izražavanja koje veća država usmjerava prema manjoj nije ukorijenjeno u zajedništvu interesa, već umjesto toga u unutarnjoj politici veće zemlje.

S obzirom na neobičnost odnosa, svaki tjedan se o tome rade i govore čudne stvari, posebice američki političari. Smatrati Primjer od predsjednika Odbora za vanjske poslove Senata, Roberta Menendeza, D-New Jersey, koji se također odnosi na nešto drugo ovog tjedna, desetogodišnjicu početka rata u Iraku, a proteže se i na pitanje suočavanja s Iran, koji je, kako ga politički tretiraju u Sjedinjenim Državama, pitanje Izraela barem jednako koliko i pitanje Irana.

Menendez započinje napomenom da se protivio ratu u Iraku, koji on ispravno naziva ratom po izboru. Dobro za njega. Zatim se vraća na raniji Zaljevski rat 1991. i podsjeća da je izraelska suzdržanost u neuzvraćanju udaraca za napade iračkih projektila Scud, jer je "znao da Amerika ima leđa", bila važan čimbenik u neuspjehu "Saddamovog očajničkog pokušaja da podijeli međunarodne koalicije.” I za to je u pravu.

Ali onda pogledajte implikacije koje on izvlači za trenutnu politiku prema Iranu. Kaže da je "naša sigurnost povećana kada Sjedinjene Države stoje uz Izrael", da je "kada je u pitanju iranski nuklearni program, jasno da ne može biti dnevnog svjetla između Sjedinjenih Država i Izraela", i "zato" Menendez i Senator Lindsey Graham, R-Južna Karolina, predstavio je rezoluciju koja bi dala zeleno svjetlo Izraelu za pokretanje rata protiv Irana i obećala da će podržati Izrael do kraja ako to učini.

Da raščistimo ovo. S obzirom na činjenicu da je bilo u interesu SAD-a da se Izrael drži podalje od jednog rata u Perzijskom zaljevu prije 22 godine, trebali bismo pozdraviti ne samo uključivanje Izraela u još jedan sukob, već i njegovo pokretanje i uvlačenje Sjedinjenih Država u rat koji bi ne inače se boriti?

S dobrim razlogom neki su Menendez-Grahamovu mjeru nazvali rezolucijom “stražnih vrata rata”. Kao što sam rekao, čudan odnos s Izraelom navodi američke političare da rade i govore čudne stvari.

Sami Izraelci smišljaju mnogo neobičnosti. Na primjer, čini se da imaju njuh za odabir američkih posjeta na visokoj razini kao dobrog trenutka da ubace još malo uloga u ono što je preostalo od nade za dvodržavno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba.

Prošlog vikenda novi izraelski ministar stanovanja rekao je da želi "mnogo, mnogo više" izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali i da "može postojati samo jedna država između rijeke Jordana i Sredozemnog mora, Izrael."

Također se kaže da Izraelci namjeravaju izvršiti pritisak na oslobađanje špijuna Jonathana Pollarda. Nije važno što je Pollard, počinitelj jednog od najvećih slučajeva veleprodajne prodaje tajni u američkoj povijesti, navodno špijunirao ne samo za Izrael, već je svoje usluge nudio i drugim zemljama (uključujući proizvođača prve islamske bombe, Pakistan) i bio je motiviran uglavnom novcem.

Obratite pažnju na oksimoronske komentare koji se čuju da je Pollard dovoljno kažnjen za nekoga tko je "špijunirao za saveznika". Špijunaža je neprijateljski čin; nije čin saveznika.

Hajdemo naprijed i izmjerimo temperaturu predsjednikovih sastanaka u Izraelu i izvucimo zaključke koje god želimo. Ali nemojmo brkati prividnu toplinu koju možemo otkriti s iskrenim prijateljstvom, zajedništvom interesa ili napredovanjem interesa SAD-a.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)