Neokonzervativci koji su igrali ključne uloge u ratu u Iraku poput Douglasa Feitha i Stephena Hadleya koriste desetu obljetnicu da nastave lagati o tome zašto je invazija uopće naređena. Stoga još uvijek izbjegavaju ispitati kako je SAD posrnuo u katastrofu, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Dokumentarci, komentari i tribine povodom desetogodišnjice početka rata u Iraku toliko su brojni da su već postali zamorni, iako je stvarna obljetnica invazije tek sljedeći utorak. Ponavljanje bi ipak bilo vrijedno ako bi pomoglo u usađivanju i učvršćivanju lekcija koje bi mogle smanjiti mogućnost da se debakl usporediv s ratom u Iraku ponovi.
Možda će se takvo pozitivno pojačanje dogoditi, ali problem je u tome što obljetničke retrospektive također daju ponovno izlaganje onima koji su promicali rat i imaju veliki udio u promicanju ideje da nisu bili odgovorni za nametanje naciji ekspedicije koja je bila tako golemu štetu američkim interesima.
Ranije ovog tjedna sudjelovao sam u jednom događaju obljetnice: labavo strukturiranoj zapisničkoj raspravi koju su organizirali Rand Corporation i izdavači Vanjska politika, koji uključuje oko 20 ljudi koji su imali veze s ratom u Iraku, bilo da su ga započinjali, borili se protiv njega ili pisali o njemu.
Sjednica je imala divljenja vrijedan iskazani cilj izvlačenja lekcija za budućnost, a ne pukog ponavljanja starih rasprava iz prošlosti. Ali jasan obrazac kroz cijeli događaj bio je da deset godina nije razrijedilo kućnu liniju onih koji su bili najizravnije uključeni u promicanje rata, uključujući među ostalima tadašnjeg zamjenika savjetnika za nacionalnu sigurnost Stephena Hadleyja i Douglasa Feitha, koji je kao podtajnik obrane bio jedan od najbjesnijih promicatelja rata.
Ne samo da nisu dali naslutiti da je ovaj rat po izboru (a Hadley je odbio prihvatiti čak i tu karakterizaciju) bio jedna od najgorih i najneoprostivijih grešaka u povijesti američke vanjske politike. Također su se držali linije da ako je bilo ikakvih pogrešaka u nastanku rata to je bila isključivo stvar "loše obavještajne službe" i da je jedina "lekcija" koju treba naučiti bila više ne vjerovati obavještajnim podacima ili postavljati oštrija pitanja o njima.
Obavještajne službe nisu donijele niti usmjerile odluku o invaziji na Irak, ni na duge staze, usprkos tome što je Busheva administracija agresivno koristila probrane fragmente obavještajnih izvješća u svojoj kampanji javne prodaje za rat. Višestruke stvarnosti potvrđuju ovo opažanje. Detaljno sam ih obradio na drugom mjestu, no bilo bi korisno ukratko spomenuti glavne.
Neokonzervativni prvaci rata javno su se zalagali za upotrebu vojne sile za svrgavanje Saddama Husseina čak i 1990-ih, kada su bili izvan vlasti. Nakon što su bili na vlasti u Bushevoj administraciji, obavještajna zajednica nije im govorila ništa o iračkim programima naoružanja što je bilo iole blizu izrazu zabrinutosti zbog takvih programa, a još manje razlogu za rat.
U svojim javnim procjenama i (kao što su izvijestili istraživački novinari poput Boba Woodwarda) iu zatvorenim procjenama, George Tenet i zajednica jedva da su i spomenuli temu kao vrijednu pažnje kreatora politike. U skladu s takvim procjenama, državni tajnik Colin Powell je u prvoj godini Bushove administracije javno govorio da je Sadam Husein dobro obuzdavan i da što god pokušavao učiniti s nekonvencionalnim oružjem, nije imao previše uspjeha.
Tek nakon što je teroristički napad 9. rujna drastično promijenio raspoloženje američke javnosti i time po prvi put stvorio domaću političku bazu za neokonzervativce da ostvare svoj san o promjeni režima, administracija je pretvorila iračke programe naoružanja u rat. opravdavajući obrazloženje.
U rijetkim nesmotrenim komentarima pojedini promotori rata su se izjalovili da tako koriste temu. Feith i Paul Wolfowitz kasnije su priznali da je pitanje oružja za masovno uništenje bilo zgodno javno prodajno mjesto, a ne razlog zašto je rat uopće pokrenut.
Tvorci politike u administraciji nisu uopće pokazali zanimanje za prosudbe obavještajne zajednice o Iraku, u vezi s programima naoružanja ili bilo čime drugim, unatoč marljivosti s kojom su iskorištavali fragmente izvješća koji su mogli biti utkani u njihovu kampanju javne prodaje. Administracija nije tražila neslavno pogrešnu obavještajnu procjenu o iračkim programima nekonvencionalnog oružja, demokrati u Kongresu su to učinili.
Čak ni ta procjena nije poduprla tezu o ratovanju. Između ostalog, sadržavala je prosudbu da, ako Saddam ima bilo koje od oružja za masovno uništenje od kojeg se strahuje, nije vjerojatno da će ga upotrijebiti protiv američkih interesa ili da će ga dati teroristima, osim u ekstremnom slučaju u kojem je njegova zemlja napadnuta i njegov režim pred svrgavanjem.
Ako je ova presuda imala implikaciju na politiku, bila je ne pokrenuti rat. Presuda je izravno proturječila, ali nije usporila stalni tok zastrašujuće retorike administracije o tome kako bi u nedostatku rata Saddam mogao dati oružje za masovno uništenje terorističkim skupinama.
Čak i da je sve u obavještajnim procjenama o iračkom oružju istinito, to ne bi predstavljalo razlog za pokretanje ofenzivnog rata ništa više nego što bi to bilo s Kinom, Sjevernom Korejom, Pakistanom, Sovjetskim Savezom ili bilo kojom drugom zemljom koja je razvila nuklearno oružje oružje. Na to ukazuje i činjenica da su se čak i mnogi ljudi, kako u SAD tako iu inozemstvu, koji su prihvatili uvjerenje o iračkom oružju za masovno uništenje, ipak protivili ratu.
Obavještajne procjene o drugim aspektima Iraka bile su još manje razlog za rat. Zapravo, neke od najvažnijih obavještajnih prosudbi bile su toliko suprotne proratnom stavu administracije da su promicatelji rata, daleko od toga da su vođeni tim prosudbama, uložili znatne napore u pokušaju da sram ih. (O tome se sastojao trud u uredu potpredsjednika koji je doveo do kaznenog postupka protiv Lewisa Libbyja.)
To se posebno odnosilo na prosudbe obavještajne zajednice o vezama s teroristima, koje su bile u suprotnosti s fantazmagoričnim tvrdnjama administracije o “savezu” između Sadamova režima i al-Qaide. To je također vrijedilo za prosudbe zajednice, za koje se pokazalo da su puno relevantnije za bolno iskustvo koje je rat u Iraku postao od bilo kojih prosudbi o oružju za masovno uništenje, o političkom, sigurnosnom i gospodarskom neredu u Iraku koji će vjerojatno slijedi svrgavanje režima.
Priča o ulasku Sjedinjenih Država u rat u Iraku, naravno, nije bila samo jedno od onoga što je navelo promotore rata da traže rat, već i kako su uspjeli pridobiti dovoljno drugih Amerikanaca da im se pridruže. No unatoč tome koliko je onih drugih Amerikanaca, uključujući one u Kongresu koji su glasali za rat, reklo da svoj stav ovise o prosudbama o iračkom oružju, obavještajne službe nisu pokretale niti usmjeravale ni taj dio procesa.
Samo se vrlo malo članova Kongresa potrudilo pogledati zloglasnu obavještajnu procjenu o toj temi. Jedan od rijetkih koji je to učinio, Bob Graham, tadašnji predsjednik Senatskog odbora za obavještajne poslove, kasnije je rekao da mu je njegovo čitanje pokazalo da prosudbe obavještajnih službi uopće nisu bile iste kao ono što je administracija govorila u svojoj prodajnoj kampanji. Ta je nedosljednost bila jedan od razloga zašto je glasao protiv ratne rezolucije.
Također se može izvesti misaoni eksperiment zamišljajući kako bi događaji mogli ili ne bi bili drugačiji da je obavještajni rad na ovoj temi bio apsolutno savršen. (To je daleko izvan dosega čak i najveličanstvenije obavještajne službe, ali može poslužiti kao imaginarna referentna točka.)
"Savršeno" u ovom slučaju moglo bi se izjednačiti s onim što je bilo u iscrpnom izvješću nakon invazije koje je kasnije sastavljeno na temelju iskorištavanja svih dokaza s terena koji nisu bili dostupni analitičarima prije rata. Taj proizvod, poznat kao Duelferovo izvješće po časniku koji je bio zadužen za veći dio njegove pripreme, zaključio je da Sadam namjerava ponovno aktivirati svoj program nuklearnog i drugog nekonvencionalnog oružja nakon što se izvuče ispod ionako sve slabijih međunarodnih sankcija.
Da su predratne obavještajne procjene govorile iste stvari kao Duelferovo izvješće, administracija bi morala promijeniti nekoliko redaka u svojoj retorici i možda bi izgubila nekoliko glasova članova u Kongresu, ali inače bi prodajna kampanja, koja se mnogo više odnosila na Sadamove namjere i ono što je on “mogao” učiniti u odnosu na postojeće oružane sustave, bile bi nepromijenjene. Administracija bi ipak dobila svoj rat. Čak je i Dick Cheney kasnije citirao stvarni Duelferov izvještaj kao potporu proratnom stavu administracije.
Pa ipak, usprkos opsežnom zapisu da loša obavještajna služba nije razlog zašto su Sjedinjene Države ušle u rat u Iraku, mit da jest i dalje postoji djelomično zato što promicatelji rata također nastavljaju promicati mit.
Događaj u kojem sam sudjelovao ovoga tjedna pokazuje tu opasnost događanja desetogodišnjice. Rano pisanje događaja ispravno primjećuje da je bilo "oštrih razmjena" o ovom i drugim pitanjima, ali o ovom pitanju samo citira stranu razmjene koja je došla od Hadleya i Feitha.
Ako netko želi naučiti valjane lekcije iz onoga što se dogodilo prije deset godina, tada je proces bio toliko patološki da se iz njega mogu izvući mnoge specifične lekcije o tome što treba izbjegavati u budućnosti. Mnoge od tih lekcija mogle bi se sažeti u jedno zapažanje: koliko god se neobično činilo, bilo je Ne politički proces uopće, bez papira s opcijama, bez sastanka u sobi za situaciju u Bijeloj kući ili bilo čega drugoga, što se bavilo je li rat protiv Iraka dobra ideja.
Dakle, nije samo obavještajna zajednica, već i drugi izvori informacija i uvida, unutar i izvan vlade, bili isključeni iz bilo kakvog utjecaja na odluku o pokretanju rata. Hadley je zanijekao i ovo opažanje, promrmljavši nešto o potrebi da se stvari drže blizu kako se ne bi ugrozio "diplomatski proces".
To samo otvara još jedan mit, da je administracija pokušavala riješiti problem diplomacijom prije nego što je pribjegla sili, što je također opovrgnuto značajnim podacima, koji su doveli do posljednjih dana u kojima su Sjedinjene Države izbacile međunarodne inspektore za oružje iz Iraka i zapravo rekao "bez obzira što nismo dobili još jednu rezoluciju UN-a, ionako idemo u rat."
Ono što se pretvaralo da je interes za diplomaciju bila je šarada namijenjena uglavnom smirivanju Colina Powella i Britanaca.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Vezano uz 10. godišnjicu invazije na Irak: odgovorni nisu odgovarali.
Ovo podsjeća na uvodnu riječ američkog tužitelja Roberta Jacksona na suđenju u Nürnbergu 1945.-46. njemačkim vođama koji su započeli Drugi svjetski rat:
“Ovi optuženici bili su ljudi na položaju i rangu koji ne prlja vlastite ruke krvlju. Bili su to ljudi koji su znali kako koristiti niže ljude kao oruđe. Želimo doprijeti do planera i dizajnera, huškača i vođa bez čije zle arhitekture svijet ne bi bio tako dugo bičevan nasiljem i bezakonjem, mučen mukama i trzajima ovog užasnog rata. …Ovdje imamo preživjele vrhunske političare, militariste, financijere, diplomate, administratore i propagandiste… Tko je odgovoran za te zločine ako nisu oni?«
Feith je lažljiva guzica CARSTVA.
Svi visoki dužnosnici Bushove administracije odgovorni za ovaj nezakoniti "agresorski rat" trebali bi biti procesuirani po najvećoj mogućoj razini zakona i danas biti pred sudom u Haagu! — a Obama bi također trebao biti procesuiran za međunarodne ratne zločine i zločine protiv čovječnosti zbog svojih atentata dronovima (bez da je objavljeni rat bio na snazi), zbog njegovog lažnog zataškavanja ratnih zločina Bushove administracije o "pokretanju agresivnog rata" (i svi potonji ratni zločini iz tog rata), te posebno suđenje po optužnici bezobrazne gluposti za svakog tobožnjeg ustavnog pravnika koji kaže “gledajmo naprijed umjesto nazad”.
Kakav je golem i izdajnički 'alat' IMPERIJA, Obama.
“Carstvo u inozemstvu za sobom povlači tiraniju kod kuće” Hannah Arendt
U maskiranju Carstva, dvije Vichyjeve stranke bolje su od jedne.
Ako vas vaša zemlja tretira kao govno i bombardira u inozemstvu, pažljivo pogledajte — to možda nije vaša zemlja, već Globalno carstvo koje se predstavlja samo kao vaša bivša zemlja.
"To je Carstvo, glupane"
Rak Carstva u našoj 'politici tijela' (kao i stvarni rak) koristi se prerušavanjem kao najboljim oružjem za izbjegavanje dijagnoze.
Kao što Zygmunt Bauman jezivo kaže, "U slučaju bolesnog društvenog poretka, nedostatak odgovarajuće dijagnoze... ključan je, možda odlučujući, dio bolesti." [od Berman, Morris. »Mračno doba
Amerika: Posljednja faza Carstva†]
Pridružite se brzo rastućem 'Occupy the Empire'
pokret protiv ovog lažljivog CARSTVA, koje se ne može tako lako identificirati kao da nosi Crvene kapute, Crvene zvijezde, ili smiješno izgledajuće nacističke kacige - još uvijek!
Puno sreće i ljubavi brzo rastućem obrazovnom i revolucionarnom pokretu 'Occupy the Empire' protiv ovog lažljivog, lukavog, prikrivenog CARSTVA, koje se ne može tako lako identificirati kao nositelj crvenih kaputa, crvenih zvijezda ili smiješnih nacističkih kaciga — sasvim još!
Sloboda, demokracija, pravda i jednakost
Nad
Nasilno/'Vichy' Rel 2.0
Carstvo,
Alan MacDonald
Sanford, Maine
Mi SAMO nemamo; problem oružja/straha, ili problem 'fiskalne litice', 'zapljene' i 'ograničenja duga', ili problem ratova koji se šire, ili problem 'ubojstava dronovima', ili veliki problem nejednakosti prihoda i bogatstva, ili zid Problem ulične 'pljačke', ili problem globalnog zatopljenja i ekološke spirale smrti, ili problem špijuniranja domaće tiranije NDAA FISA, ili, ili, ili, ili …. ad nauseum — imamo skriveni kancerogeni tumor EMPIRE koji je glavni UZROK svih ovih 'problema sa simptomima'.
Hmmm
Ljudi koji su uključeni u laganje Americi i Kongresu kako bi nas prevarom uveli u rat trebali bi biti izvedeni pred sud za izdaju, osuđeni i s obzirom na rezultirajući gubitak života obješeni za svoje zločine.
Ono što najviše otkriva u cijeloj "velikoj laži" je da tijekom invazije nitko nije razbio "MOPP" opremu. Usprkos svim pričama o užasima kemijskog oružja, nijedan američki vojnik koliko ja znam nikada nije stavio gas masku. Razlog zašto nisu je taj što smo znali da nema kemijskog oružja. Rumsfeld, Cheney i ostali pretpostavili su da će to biti cake-walk jer su imali obavještajne podatke da ne postoji oružje s kojim bi Saddam mogao postaviti vjerodostojnu obranu. Zaista smiješan dio je da je američka vojna nesposobnost sada javna tajna. Na kraju su nas razbili zastarjelim ruskim puškama i improviziranim eksplozivnim napravama. Sposobni smo pobijediti samo ako MI pribjegnemo “oružju za masovno uništenje”.
Obavještajni podaci prikupljeni uoči invazije na Irak bili su vjerojatno najopsežniji, najpravovremeniji i najtočniji prijeratni obavještajni podaci ikada prikupljeni u povijesti modernog ratovanja.
Imali smo bezbroj inspektora za oružje na terenu. Imali smo više špijunskih zrakoplova iznad nas. Imali smo helikoptere koji su se nenajavljeno spuštali s neba. Imali smo buldožere koji su iskopavali desetljećima stara nalazišta oružja. Imali smo nevjerojatnu količinu internih državnih dokumenata u rukama. Imali smo ljude doslovno unutar predsjedničkih palača Sadama Huseina.
Svaka rasprava o “lošoj inteligenciji” je apsurdna do razine uvredljivosti.
Ovi dečki još uvijek primaju honorare od prestižnih institucija i plaćaju ih velikim novcem da daju svoju verziju
velika laž (čak i ako se s vremena na vrijeme mora revidirati). Ono što ne shvaćaju, a nitko ne smije zaboraviti (uključujući institucije koje nagrađuju njihov kriminal), jest da za ubojstvo nema zastare.
Sinoć (15. ožujka 2013.) na U stvarnom vremenu s Billom Maherom, bivši republikanski kongresnik Tom Davis još je izbacivao besmislice da su "svi bili prevareni" pogrešnim obavještajnim podacima o Iraku. Rachel Maddow, druga gošća, počela je opovrgavati tu potpuno lažnu izjavu, ali g. Maher je raspravu prebacio na drugu temu.
Ipak, u to vrijeme, svatko tko je odvojio vrijeme da pročita izvještaje i pisanje Davida Cornwella, ili priče koje dolaze iz McClatchyjevog biroa u Washingtonu, ili Guardian, ili web stranica Downing Streeta, ili dr. Juan Cole, saznali bi da je Busheva administracija lagala kroz zube kako bi opravdala ilegalni rat protiv zemlje koja je preslaba i osakaćena sankcijama da predstavlja prijetnju bilo kome, a kamoli Sjedinjenim Državama .
Nažalost, malo ih je to učinilo – u Kongresu ili izvan zemlje – i tako je Amerika ubila ili ranila nekih pola milijuna Iračana, učinila Iran snažnom političkom silom u regiji sa simpatičnim režimom na svojim granicama, i koštala nas bilijune dolara u izravni i neizravni troškovi.
Ipak, nitko od neokonzervativaca nije rekao: “Upa! Moja greška!" Umjesto toga, oni se zalažu za još jedan rat, protiv Irana, zemlje koju su učinili moćnom svojom ilegalnom invazijom na Irak.
Zašto ljudi poput Douglasa Feitha ne čame u zatvoru zbog svojih zločina protiv čovječnosti umjesto da se od njih traži da se pojave na panelima?