Prije deset godina, predsjednik George W. Bush i njegovi suradnici neokonzervativaca bili su uvjereni da visokotehnološko američko oružje u "jednopolarnom svijetu" znači da SAD može preoblikovati Bliski istok nasiljem. Bio je to trenutak oholosti koji je ignorirao lekcije iz povijesti i Hladnog rata, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Richard Betts nudi karakteristično proziran esej u najnovijem Vanjski poslovi o tome što se dogodilo s američkom uporabom, ili neupotrebom, ili zlouporabom odvraćanja u godinama nakon Hladnog rata. Njegovo opće zapažanje je da se čini da Sjedinjene Države nisu naučile neke od lekcija koje su uspješno primijenile tijekom Hladnog rata.
Koristila je mehanizme odvraćanja u situacijama u kojima je ta uporaba nepotrebno pogoršavala odnose s očitom metom odvraćanja; suočavanje Rusije s proširenim NATO-om vodeći je primjer koji Betts analizira.

Američki diplomat George F. Kennan koji je zaslužan za osmišljavanje strategije odvraćanja od Sovjetskog Saveza nakon Drugog svjetskog rata. (Službena fotografija američkog veleposlanstva u Moskvi)
S druge strane, Sjedinjene Države nisu upotrijebile odvraćanje u situacijama u kojima su to trebale učiniti. Ovdje je eklatantan primjer to što je administracija Georgea W. Busha pokrenula rat protiv Iraka, umjesto da se oslanja na odvraćanje kako bi Saddama Husseina zadržala tamo gdje je državni tajnik Colin Powell rekao da je bio od svibnja 2001.: "u kutiji".
Uz pitanja NATO-a i odnosa s Rusijom, Betts povlači političke implikacije u vezi s postupanjem s Iranom. Pregledava razloge, koji bi trebali biti lako razumljivi, ali mnogima se čini da nisu, zašto je odvraćanje čak i nuklearno naoružanog Irana daleko bolje od pokretanja rata protiv Irana.
Također kritizira način na koji se odvraćanje pojavljuje u američkom pristupu Kini i Dalekom istoku kao ponekad zbrkan i nedosljedan, poprište hladnoratovskog neuspjeha da se odvraćanje koristi ispravno, u Koreji 1950. Čini se da Betts preferira jasan ili/ili pristup odvraćanje, u kojem nepogrešivim činimo mjesta na kojima smo spremni snažno odgovoriti, a da pritom ne navodimo druge da povjeruju da mi prijetimo odvraćanjem na drugim mjestima.
Ova preferencija vodi do jedne točke na kojoj se Bettsova analiza može osporiti, budući da se odnosi na hladnoratovsko odvraćanje SSSR-a. U onoj mjeri u kojoj je američko nuklearno oružje figuriralo u odvraćanju sovjetske invazije na zapadnu Europu, nužno je postojala određena nejasnoća.
Zapad nikada nije došao do dobrog odgovora na pitanje bi li i zašto Sjedinjene Države riskirale spaljivanje New Yorka radi spašavanja Hamburga. Ali to uključuje nerazrješivu točku povijesne rasprave. Što se tiče pitanja od trenutne političke važnosti, Bettsova su zapažanja oštroumna.
Betts se zapravo ne obraća zašto lekcije nisu bile naučene, a korištenje temeljnog strateškog koncepta kao što je odvraćanje od strane iste nacije bilo je mnogo manje vješto u proteklih nekoliko desetljeća nego što je to bilo u većini od četiri desetljeća prije toga. Dopustite mi da ponudim dva objašnjenja.
Jedan je da je to još jedan pokazatelj tendencije, koju posebno pokazuju Amerikanci, da precjenjuju novost stvari, posebno kada se prelazi iz jednog prepoznatljivog razdoblja u drugo. Drastično promijenjen svijet bio je uobičajeni način gledanja na kraj Hladnog rata.
Smatralo se da je priroda prijetnji postala potpuno drugačija od prije, pa su se stoga morale koristiti potpuno drugačije strategije. Takvi pogledi bili su značajna pretjerivanja stvarne promjene. No to je ipak značilo da su mnoge lekcije hladnog rata odbačene ne samo zato što je jedna generacija naslijedila drugu, već i zato što su lekcije pogrešno smatrane zastarjelima.
Drugo objašnjenje uključuje oholost unipolarnog trenutka nakon pobjede nakon hladnog rata. Neki, uključujući neke koji su došli na položaje da oblikuju politiku, mislili su da više ne moramo toliko razmišljati o odvraćanju jer Sjedinjene Države sada imaju slobodu i moć postići mnogo više izravno kroz primjenu vojne sile, i učinite to preuzimanjem inicijative umjesto da čekate da odgovorite na tuđi prijestup.
Rat u Iraku pokazao je nešto od toga što nije u redu s tim načinom razmišljanja. Ali neke lekcije ne samo da se zaborave; u nekim krajevima se čini da se uopće ne nauče.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Rusija još uvijek postoji, i to je vrlo velika i moćna nacija. Rusija, Kina i Indija predstavljaju ozbiljnu prijetnju hegemoniji SAD/NATO-a, a monopolarna fantazija trajat će još samo nekoliko godina. Slažem se da je moglo trajati dulje da nije nedovoljno obrazovane kabale neokonzervativaca koja je krojila vanjsku politiku u posljednja dva desetljeća.
nije istina
Uzajamno nuklearno odvraćanje (MND) je civilno odvraćanje, civilizirano odvraćanje, civilizirajuće odvraćanje.
MND civilizira neprijateljske vlade jedne prema drugima.
Nijedna nacija ne želi niti treba nuklearno oružje osim za odvraćanje sociopatskih ratobornih vlada od napada.
Nekoliko nuklearnih bombi može odvratiti mnoge nuklearne bombe.
MND dovodi do dobrovoljnog smanjenja naoružanja i dobrovoljnog razoružanja.
Pokušaj prisiliti druge nacije da se odreknu svog prava na oružje za odvraćanje, prisiljava ih da traže civiliziranu sigurnost i sigurnost koju pruža Uzajamno nuklearno odvraćanje.
Ako je nacija slobodna od nuklearnog oružja, ne smije postojati strane zaraćene vlade koje vrijeđaju, prijete nasiljem, sankcijama, izolacijom, isključenjem ili bilo čime! Nacija koja ne treba oružje za odvraćanje dobrovoljno će razoružati svoje nuklearne bombe jer je tako sigurnije. Ali ta nacija i svaka nacija ima pravo proizvesti nuklearno oružje za odvraćanje kad god im prijete sociopatske ratoborne vlade.
Civilno odvraćanje je dobra stvar.
ne mislim da je objašnjenje "odvraćanje" kakvo poznajemo. Mislim da naša politika nije bila napadati, "odvraćati" one zemlje koje su imale nuklearno oružje. kao primjer napadamo Irak ali koristimo diplomaciju sa Sjevernom Korejom. IRan je to shvatio i kako bi spriječio zapadne sile da ih napadnu, odlučio je proizvesti nuklearnu bombu. čini se razumnim gledajući oko svijeta. oni s nuklearnim oružjem nisu napadnuti, oni bez, primjer Irak, su napadnuti.
Moje je mišljenje da ako je odvraćanje bilo dovoljno dobro za Sovjetski Savez onda je trebalo biti dovoljno dobro i za Sadamove iračke neokonzervativce i njihove fantazije o “diplomaciji topovnjača” proklete!
Frotir
Odvraćanje i MAD bili su uspješni sve dok SAD nisu OPET prijetile korištenjem nuklearnih bombi. Kad su se sve "službene" nuklearne sile složile da neće biti prve korisnice nuklearnog oružja ili da će nuklearkom gađati silu koja nije nuklearna, svijet je bio sigurniji unatoč ogromnom rasipanju resursa. George W Bush uvelike je pridonio nestabilnosti time što je krenuo protiv međunarodnih ugovora. “9.rujan” je bio samo povod za sve ostale njegove drakonske “reakcije”.
Kad bi Iran doista dobio jedno nuklearno oružje, samo bi potpuna budala ili nepošteni političar (a SAD ih je pun) smatrao da je to prijetnja SAD-u ili čak dragom malom nedužnom miroljubivom Izraelu.
Nije MAD (Mutual Assured Destruction) stvorio odvraćanje, nego je MND (Mutual Nuclear Deterrence) stvorio odvraćanje.
MAD je bio pretjerivanje i laž, koja je "opravdavala" trošenje mnogo više novca nego što je bilo/potrebno.
Nekoliko nuklearki može odvratiti mnoge nuklearke.
Nekoliko nuklearnih bombi može odvratiti cijelu američku vojsku.
MND je civilno odvraćanje
Odvraćanje funkcionira jer je u biti prijedlog quid pro quo. Ne ide kad znaš da ćeš biti sjeban bez obzira na to što radiš. Saddam i Muammar su naučili na teži način. Prije ili kasnije, nastavi li se naša diplomacija "bik u porculanskoj radnji", ponovno ćemo naučiti sve o tome na prijemnoj strani. Naš dug i naši petrodolari čine nas prijemčivima za razum čim grupa nacija preuzme inicijativu da to postane problem.