Glavni izazov s kojim se suočava današnji politički proces u SAD-u jest može li se odgovoriti na zastrašujuće prijetnje planetu i njegovim ljudima, odgovorno i u suradnji. Druga je nada da se u izgradnji ovih rješenja Amerika može osloboditi lanaca bezdušne prosječnosti, kako objašnjava Phil Rockstroh.
Autor: Phil Rockstroh
Posljedice naših djela konstrukti koje stvaramo traju i nakon raspada naših uvjerenja i želja. Naše djelovanje postoji kao živa arhitektura koja okružuje trenutak disanja. Buduće generacije živjet će u svijetu koji mi podignemo, misao po misao, djelo po djelo.
A što ako izgradimo arhitekturu izbjegavanja i prijevare? Kako izgleda takvo mjesto? Ako živite u današnjem SAD-u, proučite oko sebe.
Pogled iz zraka na širenje predgrađa. (Fotografija: SimonP preko Wikimedia Commons)
Zavirite u loše izgrađene, ružne, montažne, komercijalne strukture naše kulture, njezin arhipelag trgovačkih centara, lokala brze hrane, usranih stambenih naselja u predgrađima, od kitnjastih McMansionsa do staza s kolačićima. Bacite pogled na njegove korporativno-državne medije, samoodržavajuću, samoreferentnu dominiju posvećenu hypeu i gužvi 24 sata dnevno, sveobuhvatnu prodajnu ponudu osmišljenu da izazove neumjesni strah i maničnu prisilu potrebnu za stvaranje neupitne želje za konzumiranjem sve brojnijih nizova nepotrebnih, komercijalnih proizvoda, budući da su, cijelo vrijeme, njegovi kriteriji koji prkose duši internalizirani, a nusprodukt sustava klimatski kaos potresa zemlju, more i nebo našeg opkoljenog planeta.
Ovo je svijet koji smo stvorili. Skloni smo vjerovati da će naše današnje djelovanje otići u sjenu sjećanja, ali će ostati u svijetu kao sablasni arhitekti budućnosti.
A ovo je mjesto na kojem trenutno stojimo: migriramo kroz kulturni krajolik koji pokazuje značajne dokaze propadanja kolektivne, psihičke pustoši, definirane medijskim fatamorganama, političkom legerdemainom i ekološkom devastacijom. Nalazimo se u eri u kojoj su arogancija i pohlepa ustoličeni, dok istinitost srca luta u pustinji.
Trenutno se lukavstvo hvali kao vrlina, a nepokolebljivo suosjećanje smatra se slabošću. Naši preci bi našu nevolju smatrali katastrofalnim gubitkom duše, zbog čega bi bilo imperativ da se umire bogovi ili će trudovi slijediti trudove. Te odbačene i osvetoljubive bogove poznajemo kao otuđenje, kao potisnuti bijes, očajničku anomiju, kao kulturnu atomizaciju, inerciju i propadanje.
Najnovija elektronička naprava neće vam donijeti melem; tvoje oružje te neće sačuvati; i očito je da nam državna politička klasa neće pomoći. Kako izbjeći utapanje u glupost?
Unutarnje uvjerenje duboko ukorijenjeno znanje slično milosti postoji unutar kada je vaše mišljenje o nekoj stvari usklađeno sa stvarnošću. Često se moramo suprotstaviti rastućim strujama svjetovnog, pogrešnog mišljenja, kakofoničnoj poplavi glupih; bijesna bujica kolektivne patologije.
Tada vam vlastiti unutarnji idiot i manijak sklon zabludama može biti od koristi. Dakle, možete razmišljati kao vaši protivnici, npr. Pametni mogu zamisliti Glupog i Ludog, ali Glupi i Ludi ne mogu shvatiti što je inteligentno i zdravo. Stoga, dok se nadiruće plime gluposti obrušavaju na vas, možete disati, promjenjivošću poput vodozemaca, u prorijeđenom zraku duhovitosti i znanja, a možete disati, također, kada ste uronjeni ispod poplavnih voda nadirućeg glupog i preplavljujućeg ludila.
Postoje trenuci kada zaslijepljeni idiot može poslužiti kao uzor, jer se zna prepustiti radostima svog srca. Ali, budući da nisi idiot, nema potrebe da se predaješ idiotizmu. To izaziva pitanje: Čemu bih se trebao prepustiti s idiotskom predanošću?
Postoji ogromna razlika između ležanja pred svojim tlačiteljima i predaje golemom, neizrecivom poretku srca stvaranja. Zadatak je trajan i naporan, čak ponekad i zastrašujući.
To uključuje utapanje, svojevrsno krštenje, ali poetske (ne fundamentalističke) vrste, ispiranje kalcificirane navike i ponovno rođenje uranjanjem u sveobuhvatne vode šireg reda koji nije definiran prisilom za dominacijom nad stvari svijeta koje ne možemo kontrolirati.
“Cilj umjetnosti nije prikazati vanjski izgled stvari, već njihov unutarnji značaj.” ― Aristotel
Podvrgnuti status quo politici kasne faze kapitalizma, našli smo se nasukani u eri Velike tuge. Budući da mali kadar elitističkih elemenata posjeduje sredstva za proizvodnju i kontrolu slika i priče, teško je zamisliti epsku dramu svojstvenu našim okolnostima.
Kao primjer, sudbina zemljine biosfere i njezina sposobnost održavanja ljudskog života izložena je sve većoj, očajničkoj kampanji, koja je štetna u svojim namjerama, opsegu i nuspojavama, od strane elite arogantnog naloga da zadrži svoje stisak privilegija i moći. Propagandom i prisilom, oni nastavljaju, s kultnim uvjerenjem, putem katastrofalne ludosti koja uključuje utrku za osiguranjem i iskorištavanjem preostalih resursa našeg ekološki oporezovanog planeta (jedinog planeta koji nam je dostupan). Ako njihovi planovi ostanu nekontrolirani, biosfera će biti nesposobna za našu vrstu.
U eri urbanog otuđenja, atomizacije predgrađa, korporativno-državne dominacije javnim područjem i elektroničko-medijske zasićenosti ljudske psihe, u eri u kojoj je želja definirana potrošačkom impulzivnošću, individualna sloboda ograničena dugom, a sloboda nadzirana od strane dehumanizirajućeg aparata državnog panoptikuma nacionalne sigurnosti, čuje se jadikovka Ne znam ni kako da utjelovim istine svoga srca. Kako da uopće počnem kliziti stazom peludi svoje duše?
Prvo se zapitajte koliko snažno u vama živi čežnja? Plamti li tvojom krvlju? Daruje li ljubav prema samom životu? Pruža li vam toliko snažnu ljubav da vam omogućuje čak i da volite prepreke na svom putu? Volite li svoje protivnike poput Delta bluesmana koji jadikuje o izdaji prljavog, niskog izdajnika?
Primijetite ovo: prepreke na vašem putu su te koje su dale poticaj nadahnuću. Protuotrov je sadržan u otrovnom ugrizu zmaja. Put strasti vijuga kroz čudovište svijeta.
“Osjećam prekrasno, kucajuće Božje srce u čudovištu svijeta.” — Federico GarcÃa Lorca
Što ste očekivali neprestano klizanje po vječnim bazenima blaženstva dok se izležavate na nekoj vrsti kozmičke igračke za bazen? Na takvu bi glazbu bio samo zveckanje; bilo bi lišeno otkucaja srca zemljanog dna vitalne ritamske sekcije srca čudovišta.
Ovdje na raskrižju Vječnosti i Živog Trenutka, i u blizini zadnje izlazne rampe Empire's Enda, atrakcije uz cestu postale su više nego pomalo prazne i blještave, tj. Bačva praska bezdanih žudnji koja prati marketing krivotvorenih želja.
“Ono što govorimo postaje kuća u kojoj živimo.” — hafiz
Je li onda ikakvo čudo, u SAD-u, koji jesmo upleteni u potrošačku paradigmu kasnog kapitalizma, da postojimo unutar Krajolika Nade koji odražava unutarnju Arhitekturu Nigdje? Sterilne trgovačke centre i ružne trgovačke centre, veleprodajne trgovine, lokale brze hrane, trgovine i podpodjele lišene agore, ove slabašne, banalne strukture, prizvali smo u postojanje našim šupljim čarolijama lišenim poezije.
Pustoš unutar. Postojeća pustoš. Riječ i krajolik su jedno.
Dakle, koji je Gral koji će suhom, sterilnom krajoliku vratiti plodnost? A kome Gral služi? I gdje se može nalaziti? Pitanje se odnosi i na to gdje i na koga. U pitanju ste vi. A gdje je: živi krajolik tvog čvrstog srca. Prvi korak u dopuštanju pustoši da procvjeta je obnavljanje empatije i prihvaćanje mašte. U protivnom, sve što vam je drago bit će pretvoreno u prah i pepeo i naći će turobnu vlast u ravnodušnim vjetrovima sudbine.
“Umjetnost priziva misterij bez kojeg svijet ne bi postojao.” – Rene Magritte
Moramo opjevati svijet natrag u vitalno i živo postojanje. Srce će se probuditi kada zadatak započne. Umjetnost daje meso fantomima; glazba vrti odjeću za preporođeno tijelo.
“Glazba je moralni zakon. Daje dušu svemiru, krila umu, polet mašti, šarm i veselje životu i svemu.” — Platon
Mašta je šarmantna zavodnica, čarobnica surovih Istina. Baudelaire je tvrdio da smo, kada volimo, pronašli način da živimo od esencije nevidljivog cvijeća. Zavladava uzvišeno zaboravljanje i ponovno učenje dok se ljubavnici nastanjuju u mirisnom zraku.
Čin gledanja na svijet kao da je to lice vaše voljene može poslužiti podizanju životnih tereta preko sumornih krajolika, poput Chagallovih ljubavnika koji lebde preko turobnih, svakodnevnih krovova, ispod kojih čuči kompulzivna ludost glupo ozbiljnih ljudi.
Okončajte Carstvo beskrajnih hamburgera dajući glas inspiraciji. Srušite zidove bezzračnih, zatvorenih odjeljaka uma uz odjekujući zvučni krajolik srca. Bez vašeg glasa ništa nije moguće i nigdje niste vezani. Stoga, jedini zvučni izbor postaje … stići pjevajući.
Riječi, izrazi, rečenice više su od običnih verbalnih konstrukcija. Oni su živa bića potomci sjedinjenja duše zemlje i mora koja je zasađena slikama i blještavih, neljudskih obasjanja Duha Svetoga. Znamo ih kao ples afiniteta koji prati rituale parenja erosa i logosa koji su Riječ i Tijelo učinili jedno.
Na kraju paradigme, udareni i uzdrmani, a ipak opčinjeni vrtlogom golemog i sveobuhvatnog opsega nerješivih vladinih/kulturnih sila, osjećamo gravitaciju koja je slična ljubavi. Žudimo za nekim lijekom, poput ljubavnika čija plamteća ljubav prijeti da spali sva njihova sidrišta i sruši sve što znaju.
Stoga, radujte se ovome: Postoji ponovno rođenje, prebivanje duboko, u nepopravljivom problemu koji poznajemo kao svijet. Pronađite utjehu u spoznaji da su pjesnici (koje ne treba zamišljati kao elitistički savez odabranih, već onih koji su svoja srca odlučili iskoristiti za umjetnost življenja na poetski način) sada vani: ranjeni ljepotom; uvezan u logotipe.
Čak i kada istražuju našu današnju divljinu otuđenja, pjesnici se trude ocrtati psihičku kartu njezinog terena užasa i ljepote. Svi koji žive prolaze kroz ovaj krajolik pun duše. Znajte ovo: iluzija je da ste ikada bili sami, čak i unutar nadascapea koji čini The Great Dismal sadašnje ere.
“Prava velikodušnost prema budućnosti leži u davanju svega sadašnjosti.” — Albert Camus:
Phil Rockstroh je pjesnik, tekstopisac i filozof koji živi u New Yorku. Može ga se kontaktirati na: [e-pošta zaštićena] Posjetite Philovu web stranicu http://philrockstroh.com / I na Facebooku: http://www.facebook.com/phil.rockstroh