Obamina administracija odupire se pritisku da uđe u novi "protuteroristički" sukob u sjevernoj Africi, a neki dužnosnici kažu da bi pretjerana reakcija na nemire u Maliju i Alžiru mogla pogoršati stvari. Postoji i opasnost od pretjeranog tumačenja izoliranih događaja, piše bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Unatoč velikoj zabuni oko napada i uzimanja talaca u postrojenju prirodnog plina u udaljenom dijelu istočnog Alžira, nije bilo manjka trenutnih analiza o širem značenju incidenta. Tvrdnju da je napad bio odmazda za zapadnu intervenciju u Maliju neki su spremno prihvatili kao glavnu motivaciju, što je dovelo do priča o širenju požara u Sahelu i Sahari.
Suprotno stajalište izrazio je britanski ministar vanjskih poslova William Hague, budući da je morao priznati smrt najmanje jednog britanskog državljanina i držanje neodređenog broja drugih kao talaca, a također je morao odgovoriti na optužbe da su ti ljudi bili meta jer britanske pomoći francuskoj vojnoj intervenciji protiv pobunjenika u Maliju.
Američki ministar obrane Leon E. Panetta i britanski ministar obrane Philip Hammond održali su zajedničku konferenciju za novinare u Londonu, 19. siječnja 2013., navodeći potrebu da se utvrde detalji talačke krize u Alžiru. (fotografija Ministarstva obrane)
Ta se dva događaja ne mogu povezati, rekao je Hague. “To je zgodan izgovor,” rekao je, “ali obično operacije poput ove [teroristički napad u Alžiru] planiraju duže.”
Razumni argumenti mogu se iznijeti na obje strane ovog neslaganja. S jedne strane, postojala je eksplicitna tvrdnja o povezanosti sa situacijom u Maliju. Također je postojala uočljiva podudarnost vremena za incident koji je označio eskalaciju napada na postrojenja ugljikovodika u Alžiru.
S druge strane, uzimanje stranih talaca nije novost za lepezu radikalnih skupina koje djeluju na tom području, uključujući i onu upletenu u aktualni incident. Štoviše, incident se dogodio više od 600 milja od Malija, na mjestu mnogo bliže libijskoj granici.
Uobičajena je tendencija da se iz istaknutog pojedinačnog događaja pokušava izvući veće i šire implikacije nego što to sam događaj opravdava, čak i ako imamo savršene informacije o događaju, što rijetko činimo. Ova tendencija djelomično je proizvod pritiska na novinare i druge da izađu s takvom analizom, a djelomično posljedica općenitije ljudske sklonosti preranim zaključcima.
Za potvrdu uzorka ili trenda potrebno je više podatkovnih točaka od jednog incidenta. Unatoč tome, kada se dogodi neki diskutabilni incident kao što je ovaj, još uvijek možemo imati dobar razlog za zaključak o većem obrascu koji se djelomično temelji na drugim dokazima i na razumnim vezama koje možemo izvući. Bilo bi glupo poricati postojanje takvog obrasca samo zato što jedan jedini slučaj pred nama nije dovoljan dokaz.
Čak i ako netko dijeli skepticizam gospodina Haguea o incidentu u Alžiru, razumno je zaključiti da je ovo vrsta terorističkog ciljanja Zapadnjaka koja će vjerojatno proizaći iz vrste akcije Zapada koja se odvija u Maliju.
To je razuman zaključak zbog brojnih prethodnih dokaza o tome kako nasilna intervencija i okupacija, ili potpora tuđoj nasilnoj intervenciji ili okupaciji, izazivaju terorističke odmazde među ekstremnijima među onima koji se ljute zbog takvih stvari. U tom smislu valjana je trenutačna analiza koja povezuje Mali i Alžir, iako možda pretpostavlja previše o stvarima koje još uvijek ne znamo o posljednjem incidentu.
Sve je to povezano s načinom na koji bi nestabilna područja po kojima tumaraju skupine islamističkih radikala, kao što je ovaj dio Afrike, trebala biti dio strategije o borbi protiv terorizma. Dominantno i neopravdano stajalište SAD-a, koje obratio sam se ranije kao što se odnosi na Mali, je vidjeti svako takvo područje kao potencijalnu "bazu" za terorističke operacije protiv Sjedinjenih Država i vidjeti potrebu za sprječavanjem takve "baze".
Utješno je vidjeti unutra izvještavaju Mark Mazzetti i Eric Schmitt od New York Times da se ovo stajalište sada dovodi u pitanje unutar administracije. Neki sumnjaju da skupine u sjevernom Maliju predstavljaju prijetnju Sjedinjenim Državama i:
Štoviše, situacija s taocima u Alžiru samo je pojačala zabrinutost da bi zapadna vojna intervencija mogla transformirati militantne skupine koje su nekoć imale samo regionalni fokus u otvorene neprijatelje Sjedinjenih Država, drugim riječima, da bi reakcija na kraju mogla biti gora od prvobitne prijetnja.
Najbolji način na koji incident u Alžiru može dovesti do produktivnog političkog razmišljanja nije toliko zadržavanje na detaljima tog jednog događaja (i neka svi budemo pošteđeni bilo čega poput beskrajne fiksacije na incident prošle godine u Benghaziju). Umjesto toga, to je da se događaj koristi kao poticaj za ispitivanje širih pretpostavki o protuterorističkoj strategiji i o takvim stvarima kao što je reakcija koju mogu proizvesti vlastite akcije.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Sjeća li se itko: “Ooh! Bombardirajmo Kambodžu!”
Mislim da Sjevernoafrikanci ovoga puta znaju što učiniti s razbojnicima dalekih kolonizatorskih sila – ista stvar Washington, Adams, Jefferson, itd. al., znali su što učiniti nasilnicima daleke kolonijalizacijske sile svoga vremena.