Mali i mamac intervencije

Djelomično kao rezultat svrgavanja libijskog Moamera Gadafija uz podršku SAD-a, naoružani islamisti uspostavili su kontrolu nad rijetko naseljenim sjevernim Malijem, zbog čega je Francuska poslala svoje vojnike u regiju. Ali utječe li ovaj novi sukob na interese SAD-a, pita bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Evo nas opet, još jedne nestabilne zemlje s muslimanskom većinom razorene nasiljem i ekscesima islamskih ekstremista, i još jedne runde tjeskobe oko toga što Sjedinjene Države mogu učiniti da spriječi ekstremiste da zauzmu još više.

Kroz ovo smo prošli, ili još uvijek prolazimo, u Afganistanu, na sjeverozapadu Pakistana i u Jemenu. I to uz mjesta gdje su slična pitanja bila umotana u borbu za svrgavanje sekularnog diktatora, kao u Libiji i Siriji. Najnovija islamska ekstremistička prijetnja mjeseca je u Maliju.

Povijesna džamija Sankore u Timbuktuu, jednom od gradova u sjevernom Maliju pod kontrolom islamističkih ekstremista. (Fotografija: Senani P, Wikimedia Commons)

Ove situacije pogađaju naša srca ili naše intervencionističke impulse na nekoliko načina, uključujući razumljivo zgražanje nad onim što uključeni ekstremistički elementi mogu smatrati svojom idejom striktne provedbe šerijata, ali nama više izgledaju kao zloupotreba ljudskih prava ili čak zvjerstva.

U razmišljanju o tome što, ako išta, učiniti u vezi s takvom situacijom, potreban nam je jasan, bezbolan koncept o tome koji su interesi SAD-a uključeni, ako ih uopće ima. Jednako važno, moramo pažljivo ispitati izvedivost i cijenu onoga što se može učiniti prije nego što podlegnemo porivu da nešto učinimo.

Što se tiče Malija, Sjedinjene Države imaju luksuz, barem za sada, prepustiti svom savezniku Francuskoj da obavi teške poslove. To je prikladno i u skladu s načinom na koji je Francuska s vremena na vrijeme koristila vojnu silu u svojim bivšim afričkim kolonijama kad god bi netko od njezinih klijenata tamo upao u probleme.

Ali bilo koja daljnja rasprava o tome što bi još Sjedinjene Države mogle učiniti treba kritičnije sagledati jednu od najčešće izgovaranih predodžbi koja se primjenjuje na takve situacije i koja se u posljednje vrijeme često primjenjuje na Mali: ideju da Sjedinjene Države imaju velika potreba da se spriječi da zemlja postane a “lansirna rampa za terorizam,” ili, kako je rekao američki ministar obrane, da Sjedinjene Države imaju “odgovornost osigurati da al-Qaeda tamo ne uspostavi bazu za operacije”. Postoji nekoliko problema s tim pojmom.

Jedan je da pogrešno tretira terorističke prijetnje Sjedinjenim Državama kao da su proizvod neke osvajačke imperijalne sile koja se proteže po kontinentima poput Zlatne Horde. Ili, budući da se nalazimo u blizini sjeverne Afrike, to je način razmišljanja koji je bio razumljiv odgovor na njemačku invaziju na tu regiju u Drugom svjetskom ratu, viđenu kao prijetnju Egiptu i komunikacijskim linijama Britanskog Carstva s južnom Azijom .

Istu vrstu razmišljanja neprimjereno primjenjujemo na terorizam, koji je taktika, a ne carstvo, dijelom zbog opće sklonosti razmišljanja u prostornim okvirima. Uobičajena i labava upotreba oznake "al-Qaeda" također reificira jednu globalnu terorističku organizaciju koja zapravo ne postoji, za razliku od skupova skupina koje su prihvatile ime al-Qaeda ili dijelove njezine ideologije.

Tu je i pitanje kako se Sjedinjene Države pojavljuju u ovome kao teroristička meta. Bez sumnje, skupine uključene u ova mjesta su protiv SAD-a, a također su nasilne i nemilosrdne. Ali njihovi glavni ciljevi vezani su uz lokalne uvjete i ambicije.

Tajnik Panetta umanjio je ovu stvarnost kada je ovaj tjedan rekao da, iako islamističke skupine u sjevernom Maliju možda ne predstavljaju neposrednu prijetnju Sjedinjenim Državama, "u konačnici to ostaje njihov cilj".

Jednostavno nema temelja za tvrdnju da je krajnji cilj bandi fanatika koji brutalno nameću svoju volju udaljenom dijelu Sahela usredotočen na Sjedinjene Države. To nije vrijedilo čak ni za ideološki simbol transnacionalnog islamističkog terorizma, samog Osamu bin Ladena, za kojeg je napad na dalekog neprijatelja Sjedinjenih Država bio samo sredstvo da se dokopa bliskih neprijatelja na Bliskom istoku.

Još jedan problem sugerira serijska priroda ovih problematičnih islamističkih točaka, koja dolaze jedna za drugom. Ili, kako je rekao državni tajnik Panetta, Sjedinjene Države "imaju odgovornost krenuti za al-Qaidom gdje god se nalazile", uključujući Pakistan, Jemen, Somaliju i Sjevernu Afriku.

Počevši od Afganistana, svako mjesto je trebalo predstavljati jedinstvenu opasnost kao potencijalna baza za transnacionalne teroriste. Ali sama činjenica da postoji nekoliko takvih mjesta znači da nijedno od njih nije jedinstveno. Ako teroristima stvarno treba geografska baza, ona ne mora biti u Maliju ili bilo kojem drugom određenom mjestu.

Tu je i pitanje koliko kontrola nad bilo kojim komadom udaljenih nekretnina ima veze sa stupnjem terorističke prijetnje koju skupina predstavlja za Sjedinjene Države. Dosadašnja priprema prethodnih terorističkih napada govori da je to jedan od manje važnih čimbenika.

Nadalje, čak i ako se teroristička skupina oslanjala na nešto tako dobro uspostavljeno kao što je kamp za obuku, postavlja se daljnje pitanje kako se takva fizička prisutnost odnosi na političku kontrolu nad širim teritorijem na kojem se nalazi. U mnogim se komentarima ističe koliko je velik i rijetko naseljen sjeverni dio Malija u kojem djeluje najnovija skupina ekstremista, dva puta veći od Njemačke bila je jedna usporedba.

Ima li neka grupa kamp negdje u tom prostranstvu, malo je vjerojatno da ovisi o tome tko je suveren nad tim teritorijem.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post  na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)