Hit filmovi Miss Mideast Realities

Oskarovci bruje o dva filma koja prepričavaju stvarna poglavlja američke politike na Bliskom istoku, filmu o Get-bin-Ladenu “Zero Dark Thirty” i drami o bijegu iz Irana “Argo”. Ali niti jedan ne pruža dubinsko ispitivanje stvarnosti iza događaja, piše Winslow Myers.

Winslow Myers

Maya je ime odlučne protagonistice Zero Tamno Trideset koji progoni Osamu bin Ladena do smrti. Kontroverze koje je izazvao film uključuju je li mučenje bilo ključno za uspjeh izvorne misije, jesu li producenti dobili poseban pristup CIA-i i predstavlja li film propagandu koja opravdava ilegalne metode borbe protiv terorizma.

Redateljica Kathryn Bigelow optužena je da je željela da se na film gleda i kao na dokumentarac i kao na fikciju, što nije drugačije od načina na koji Rush Limbaugh želi da ga se vidi i kao posrednika u kulturi i pukog zabavljača.

Zero Dark Thirty, zajedno s filmom glumca i redatelja Bena Afflecka Argon, triler temeljen na zajedničkom CIA-inom i kanadskom spašavanju šest američkih diplomata tijekom iranske talačke krize 1979., može potaknuti neka korisna razmišljanja o američkim metodama za postizanje sigurnosti u opasnom svijetu.

Oba filma podržavaju grube stereotipe zlonamjernih, tamnoputih, bradatih džihadista. Oni pojačavaju paradigmu "mi i oni" koja prožima naše razmišljanje o regiji svijeta koja prolazi kroz paroksizmalne promjene.

Argo počinje kratkom montažom koja priznaje ulogu SAD-a u stvaranju modernog Irana. U filmu se spominje da je CIA poništila iranske izbore 1950-ih, svrgnula popularnog demokratski izabranog Mohammada Mosaddegha 1953. i postavila šaha, uzrokujući ozbiljan udarac. Doživjeli smo više povratnih udaraca kad je bin Laden bio s nama protiv Sovjeta (tijekom njihovog afganistanskog rata) prije nego što je bio protiv nas (što je dovelo do našeg afganistanskog rata).

Ironično, Argo'Svođenju Iranaca na brutalne siledžije suprotstavlja se krajnje suptilan i ljudski iranski film redatelja i pisca Asghara Farhadija iz 2011. Odvajanje, u kojem iranski par mora odlučiti hoće li se preseliti u drugu zemlju kako bi pružili mogućnosti za svoje dijete ili ostati u Iranu kako bi se brinuo o članu obitelji s Alzheimerom; djelo znatno veće kvalitete od oba Argo or Zero Dark Thirty.

Dva američka filma slave našu domišljatost, hrabrost i ustrajnost protiv protivnika, ali naš vlastiti integritet zahtijeva da dublje pogledamo dominantni narativ koji ih je proizveo.

Iako su ovo "samo" filmovi, Zero Tamno Trideset vraća nas na bolnost događaja iz kojih je proizašao, rasvjetljavajući pitanja: Kako i kada “rat protiv terorizma” može završiti i kako ćemo znati kada će doći? Na isti način, Argo pitanja kako spriječiti rat između nas, ili Izraela, i Irana, rat koji ništa ne bi riješio.

Bin Laden je očito bio motiviran da napadne Zapad iz osvete, drevne paradigme "oko za oko". U opsežnom pismu američkom narodu iz 2002., tiskanom u britanskoj publikaciji Promatrač, Bin Laden je iznio svoja konkretna opravdanja za užasno nasilje nad nedužnima.

Započeo je citirajući odlomke iz Kurana koji islamistima dopuštaju da se bore protiv “nevjernika”. Ovo odmah postavlja patološki kontekst, jer sadrži ono što filozofi nazivaju performativnom kontradikcijom:

Islam je proglasio univerzalnom religijom, ali je njegova vizija bila radikalno ekskluzivistička. Vjerovao je da je univerzalni Bog na strani čistog islama protiv nečistih ili neislamista. Religionisti mnogih vjera, uključujući kršćanstvo, povremeno su upali u ovu moralnu zamku.

Bin Laden je dalje rekao da se on i njegove kolege bore protiv SAD-a jer SAD podržava Izrael protiv Palestine. Bio je izričiti antisemit; za njega je stvaranje Izraela bilo zločin, što nije značilo spremnost da se prihvati inkluzivnija, multietnička vizija budućnosti regije.

Nisu sva bin Ladenova opravdanja za nasilje bila utemeljena na iracionalnim fantazijama o osveti. Pokrenuo je pitanja, poput smrti stotina tisuća djece u Iraku kao rezultat američkih sankcija, ili naših dvostrukih standarda o tome kome dopuštamo da ima nuklearno oružje, a kome ne, koja su također pokrenuli domoljubni i lojalni Amerikanci .

Kad sam prije nekoliko godina govorio u Rotary klubu, rekao sam da je važno čuti njegove racionalizacije i razumjeti njegov referentni okvir, koliko god bili užasni bin Ladenovi zločini. Bilo je važno razmotriti kakav je učinak naše vlastite akcije, poput stacioniranja trupa u bazama u Saudijskoj Arabiji, imale na ekstremiste, odnosno one koji bi mogli biti unovačeni u svoje redove među uvrijeđenim građanima, i bilo je važno izvesti ubojice pred suđenje kao obične zločince nego ih istrijebiti. Nekoliko slušatelja mog govora je ustalo i izašlo.

Naša odluka da ubijemo bin Ladena nije bila čin restorativne pravde. Njegovo ubojstvo ne bi vratilo u život one koji su stradali 9. rujna. Bio je to čin odmazde, svjesno odlučene, hladnokrvne osvete.

U pozornim očima naših šefova vlada dok su pratili akcije Navy Sealsa, očima među kojima je bio i dobitnik Nobelove nagrade za mir, bilo je moguće vidjeti kako oko za oko čini cijeli svijet slijepim.

U nuklearnom dobu ovaj nedostatak moralne imaginacije postaje mnogo važniji od pitanja koliko su holivudski proizvodi zabavni ili istiniti. Naša planetarna bijeda i strah nikada se neće smanjiti beskrajnim ciklusom osvete i protuosvete.

Patološka razina osvete ugrađena je u samo odvraćanje koje racionalizira posjedovanje golemih nuklearnih arsenala, majku svih performativnih proturječja: ciklus osvete koji bi nas sve mogao ubiti, kao što se zamalo dogodilo u Kubanskoj raketnoj krizi 1962.

Ne bi li svaki razuman narativ našeg odgovora na terorizam trebao uključivati ​​manje dronova koji stvaraju više terorista nego što ih ubijaju, i malo više inicijativa za pomirenje između Zapada i muslimanskih regija? Prošlo je vrijeme da od trilijuna koje trošimo na oružje i rat izdvojimo nekoliko milijuna za Odjel za mir.

Inače se zavaravamo premještajući ležaljke na Titanicu. “Maya” je sanskrtska riječ za iluziju.

Winslow Myers vodi seminare o izazovima osobnih i globalnih promjena, autor je knjige “Living Beyond War: A Citizen's Guide”, član je Savjetodavnog odbora Inicijative za prevenciju rata, član je Rotarijanske akcijske grupe za mir i piše za PeaceVoice.