Pronalaženje izgovora za mučenje

Unatoč stoljećima dokazima da mučenje ne uspijeva izvući pouzdane informacije i da je kriminalno, kao i apologete Georgea W. Busha i filmova poput Zero Tamno Trideset nastavljaju održavati mit da je mučenje nužno zlo, barem kada Amerikanci muče, kako piše Lawrence Davidson.

Autor Lawrence Davidson

Godine 2005. napisao sam esej, objavljen u časopisu Logos, pod naslovom “Mučenje u našem vremenu.” U njemu sam iznio povijesne dokaze za zaključak da mučenje rijetko djeluje. Ovo stajalište seže barem do prosvjetiteljstva kada je Cesare Beccaria napisao poznati pamflet, “ O zločinima i kaznama” (1764.) u kojem je primijetio očito:

“Dojam boli, dakle, može porasti do te mjere da će, potpuno okupirajući um, natjerati oboljelog da upotrijebi najkraći način da se oslobodi muke. ... Optuživat će sebe za zločine za koje je nevin tako da će sama sredstva koja se koriste za razlikovanje nevinih od krivaca najučinkovitije uništiti sve razlike među njima.”

Uz lažna priznanja krivnje, oni pod mučenjem svom će mučitelju reći baš sve, bez obzira na istinu i točnost. Moderni istraživači, pa čak i moderni praktičari ispitivanja, znaju da je to tako. Došli su do istog zaključka kao i Beccaria. Mučenje proizvodi više lažnih i izmišljenih informacija nego ne.

Na primjer, Darius Rejali u svojoj knjizi Mučenje i demokracija (2009), govori nam da su “dostupni dokazi [protiv učinkovitosti mučenja] uvjerljivi” i aludira na činjenicu da već 250 godina kriminolozi i psiholozi na to ukazuju.

Bivši obavještajac, pukovnik John Rothrock, koji je bio na čelu borbenog tima za ispitivanje u Vijetnamu, rekao je Washington Postu 2005. da, s obzirom na iskustvo iz Vijetnama, “ne poznaje nijednog profesionalnog obavještajca moje generacije koji bi smatrao da je ovo [mučenje] dobra ideja'” čak u takozvanom scenariju "ticking bombe".

Uključivanje "moje generacije" u Rothrockovu izjavu implicira da svaka generacija mora naučiti istinu o mučenju iznova, preko olupina tek slomljenih tijela.

Nedavno, u prosincu 2012., Senatski odbor za obavještajne poslove odobrio je izvješće koji na nekih 6,000 stranica zaključuje da “oštre mjere ispitivanja koje je koristila CIA [odnosno tehnike mučenja koje je dopustila administracija Georgea W. Busha] nisu proizvele značajne obavještajne pomake.”

Ovo posebno uključuje proizvodnju inteligencije koja vodi do otkriće Osame bin Ladena. Doista, izvješće kaže da je mučenje zapravo postalo "kontraproduktivno u široj kampanji protiv al-Qaide". Sve je to navelo senatoricu Dianne Feinstein, D-California, predsjednicu Senatskog odbora za obavještajne poslove, da tajne zatvore CIA-e Busha mlađeg i korištenje mučenja nazove "užasnim pogreškama".

Vječni skeptici

Za određeni dio stanovništva (i to ne samo u SAD-u) ove istine nisu važne. Ovaj podskup čini modernu ratničku kastu i njihove sljedbenike. Američki uzorak uključuje mnoge (ali ne sve) neokonzervativce, klasične žestoke momke koji su postali političari, lažne realiste, vojne profesionalce i uvijek prisutan mali broj ljudi koji jednostavno vole povrijediti i poniziti druge i pronaći svoj put do profesija koje dopustiti im da to učine (često stvarni mučitelji).

Za sve te ljude dokazi protiv mučenja čine se kontraintuitivnim i jednostavno se ne čine "ispravnim". Stoga, intuitivno, ti se skeptici osjećaju ugodnije s drugom izjavom, koja bi mogla biti suprotstavljena Beccaria-inoj gornjoj. Ovo je napisao savjetnik Bijele kuće Alberto R. Gonzales, u memorandumu za predsjednika Busha 25. siječnja 2002.:

“Priroda novog rata stavlja visoku premiju na ... sposobnost brzog dobivanja informacija od zarobljenih terorista kako bi se izbjegla daljnja zvjerstva protiv američkih civila. Po mom sudu, ova nova paradigma čini zastarjelim Ženevska [Ženevska konvencija protiv mučenja] stroga ograničenja ispitivanja neprijateljskih zarobljenika.”

Trenutno je Republikanska stranka ta koja podržava mnoge skeptike koji dijele ovo mišljenje o učinkovitosti mučenja i "zastarjeloj" prirodi ugovora (ratificiranih od strane Sjedinjenih Država) koji ga zabranjuju.

Neki republikanci u obavještajnom odboru Senata koji je objavio najnovije izvješće koje dokazuje beskorisnost mučenja čak su odbili sudjelovati u istražnom procesu izvješća. Za njih je to mogao biti rezultat pokoravanja diktatu svoje stranke da ostanu lojalni diskreditiranoj Bushevoj administraciji.

Međutim, za druge je to bila lojalnost plus njihovo uvjerenje (usprkos svim dokazima koji govore suprotno) da je Bush bio u pravu što je poslao CIA-u u svijet da uzrokuje nepodnošljivu bol i patnju. Vjeruju da je takvo ponašanje materijalno pridonijelo tome da "Amerika bude sigurna".

Stvaranje slučaja mučenja u kinu

Nažalost, postoji opća tendencija od strane Amerikanaca da se slože sa skepticima. I taj će se trend uskoro ojačati. Sada postoji film, Zero Tamno Trideset (rad Oscarom nagrađene redateljice Kathryn Bigelow) u američkim kinima koji će učvrstiti pogrešno mišljenje da mučenje djeluje.

Zero Tamno Trideset nastoji ispričati priču, temeljenu na "pričama iz prve ruke", o lovu i ubojstvu Osame Bin Ladena. Prema ovom filmu, mučenje je činilo "kritični aspekt procesa prikupljanja obavještajnih podataka". Postoje dobri dokazi da američka vlada pomogao u izradi film, ako ne i stvarno pisanje scenarija.

Bilo bi lijepo kada bi neki talentirani redatelj mogao snimiti film, temeljen na “svjedočanstvima iz prve ruke” o nastajanju senatskog izvješća o mučenju iz Bushove ere. Ali takav film neće biti snimljen jer si Washington nema želju vezati ruke po tom pitanju. Niti će istinski točni dokumentarci (vidi dolje) koji postoje o zarobljeničkom logoru u zaljevu Guantanamo, ili sada nepostojećoj paklenoj rupi koja je bila Abu Ghraib, dobiti nacionalnu distribuciju.

Međutim, možemo očekivati ​​još puno sličnih filmova Zero Tamno Trideset. To je zato što je nedavni Zakon o autorizaciji nacionalne obrane (NDAA) iz 2013. potpisao predsjednik Barack Obama čini legalnim izravno državno financiranje propagande usmjerene prema američkom stanovništvu. Možda se američka vlada sprema kupiti svoju zaostalu parcelu u Hollywoodu.

Postoji priča o Abrahamu Lincolnu koja tvrdi da je svaki put kad bi se suočio s nekim tko veliča dobrobiti ropstva, imao želju da ga (ropstvo) isproba na onome tko ga brani. Mučenju se može pristupiti na isti način.

Smatraju li predsjednik Bush mlađi i bivši savjetnik Alberto Gonzales da je to vitalni dio američke obrane? Imaju li oni republikanci u obavještajnom odboru Senata toliko vjere u mučenje da mogu odmah odbaciti 6,000 stranica suprotnih dokaza?

U REDU. Pogledajmo kako se mučenje isprobava na ovim momcima i zapazimo hoće li priznati lažne izvještaje o, recimo, svom seksualnom životu.

Samo pusta želja. Mučitelji o kojima govorimo su svi bivši ili sadašnji moćni državni dužnosnici i njihovi pristaše. Većina njih će umrijeti u krevetu i možda će jednog dana njihovo lice biti stavljeno na poštansku marku. Njihova užasna djela, već opravdana, uskoro će biti zaboravljena.

Jer ono što su zločini kada ih počini prosječna osoba, to su samo poroci kada ih počine moćni (tako je rekao Benjamin Disraeli). Konačno, odavno je poznato da, kako kaže stara latinska izreka, "za vrijeme rata zakoni utihnu".

Napomena: Evo tri dobra dokumentarca koja se dotiču američke prakse mučenja: Alex Gibney, “Taxi to the Dark Side”; Rory Kennedy, “Duhovi Abu Ghraiba”; Annie Sunberg i Ricki Stern, “Kraj Amerike”.

Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.