Usred pojačanih sankcija protiv Irana, europske vlasti prekidaju pristup europskim satelitima za iransku PressTV i druge postaje, sprječavajući tako Europljane da čuju iransko stajalište. Danny Schechter ovaj potez vidi kao licemjeran napad na slobodu govora i slobodu tiska.
Autor: Danny Schechter
Davnih 1960-ih, britanski pjesnik Adrian Mitchell, jedan od velikih bardova tog doba, napisao je pjesmu koja je kasnije postala pozornica na West Endu u Londonu. Zvao se “Pričaj mi laži o Vijetnamu” i predstavljao je jedan glas među milijunima u svijetu koji su se tada protivili tom ratu.
Upućena je "Kome se to tiče" i započinjala je riječima koje su postale njen refren:
Iranski premijer Mohammad Mossadegh na fotografiji za koju se vjeruje da je snimljena 1951. Njegova nacionalistička vlada svrgnuta je 1953. u državnom udaru koji su organizirale Sjedinjene Države i Velika Britanija, ponovno postavljajući šaha za vladara Irana.
"Jednog dana me pregazila istina
Od nesreće hodam ovuda
Zalijepi mi noge u gips
Reci mi laži o Vijetnamu"
Godinama kasnije, prije svoje smrti (a ja sam bio na komemoraciji u Londonu) stalno je prepisivao zadnji odlomak u ono što je nazivao remiksom. Pjesma je dobila globalniji izraz
Taj stih bio je igra dječje pjesme:
"Stavili ste svoje bombardere, izbacili ste svoju savjest
Uzmete ljudsko biće i sve to izvrnete.”
I onda ovaj redak:
“Pričaj mi laži o
Irak, Burma, Afganistan, BAE Systems. Izrael, Iran"
Dobro je razumio da je Iran jedna od zemalja o kojoj njegova zemlja i drugi na Zapadu (i njihovi ulizički mediji) govore laži.
Ova pjesma mi je pala na pamet u danima nakon što su članovi Odbora za dodjelu Nobelove nagrade, iz razloga koji su samo njima poznati, odlučili ukaljati svoju nagradu za mir dajući je Europskoj uniji, entitetu koji jako navija za predratni protiv Irana s vlastitim drakonskim sankcijama.
Bili su to isti oni ljudi koji su, iz jednako neshvatljivih razloga, dali nagradu Baracku Obami u nadi da će ga ona staviti na put mira. Nije!
Dan kasnije, dok su promišljeniji umovi razmišljali o izboru bloka nacija koji je nadahnuo prosvjede u cijeloj regiji zbog svojih brutalnih programa štednje, EU je poduzela svoj prvi čin mirotvorca s cenzurom medija.
Blokirao je sposobnost Irana da komunicira s Europljanima, iako svatko tko išta zna o tome kako se sklapa mir zna da je dvosmjerna komunikacija ključna. Sve strane u sukobu moraju znati što one druge misle, moraju znati kako gledaju na svijet.
Unatoč činjenici da su zapadni mediji dostupni u Iranu, a zapadni novinari često izvještavaju ili, kako mnogi Iranci vjeruju, "iskrivljuju" vijesti odande, Zapad sada želi zatvoriti više od iranske nafte. Zapadni dužnosnici žele sankcionirati iranske ideje i spriječiti vlastiti narod da čuje i vidi ono što iranski TV kanali smatraju važnim. Ukratko, ovi dužnosnici samo žele da ljudi Zapada čuju svoje vlastite glasove, a ne glasove Irana. To je sama bit propagandnog sustava koji se predstavlja kao predanost slobodnom tisku.
Iranski PressTV ranije je izbačen s britanske televizije pod najnevjerojatnijim izgovorom, a sada mu je, uz nesumnjivo dopuštenje vlade Njezina Veličanstva, zabranjen pristup europskim satelitima, zajedno s 18 drugih iranskih kanala.
Evo odredbe: “Europska satelitska kompanija Eutelsat kaže da je ugasila nekoliko iranskih satelitskih kanala nakon naloga Europske komisije. Eutelsat je za Press TV rekao da je zatražio od tvrtke za medijske usluge — Arqiva, da u ponedjeljak ukloni iranske satelitske kanale s jedne od svojih frekvencija Hot-Bird. Arqiva je u zasebnoj izjavi poslanoj e-poštom Press TV-u rekla da je odluku donijelo Vijeće EU-a.
“Kanali uključuju Press TV, Al-Alam, Jaam-e-Jam One and Two, Sahar One and Two, Islamic Republic of Iran News Network, Qur'an TV i al-Kawthar. Europske satelitske tvrtke ometale su iranske kanale mjesecima prije objave odluke. Iranski informativni kanal na arapskom jeziku, Al-Alam, svakodnevno je ometan dok je emitirao program o Bahreinu. Tehnički stručnjaci kažu da su ometanje izveli britanski tehničari. Promatrači kažu da ometanja i sadašnja zabrana pokazuju da Europska unija ne poštuje slobodu govora i pokušava ušutkati glas alternativnih medija.”
Dakle, kada ometanje nije dovoljno od strane zemalja koje prve najglasnije viču kada su im signali blokirani, one pribjegavaju izravnom potiskivanju, zapravo koristeći svoju moć nad "prekidačem" da ga isključe, i ne dopuste svojim ljudi to vide.
Razmišljajući o ovom napadu na globalne komunikacije, čovjek se podsjeti na rat o kojem je prvi pisao Adrian Mitchell. Tih je dana Radio Hanoi bio blokiran. Kad sam bio u Vijetnamu, 1974., intervjuirao sam tamošnjeg radijskog emitera kojeg su stalno prozivali da poziva američke vojnike da se odupru ratu, možda zato što su mnogi to učinili. Ismijavali su je kao "Hanoi Hannah". Ona je pak mene intervjuirala. Američki špijunski sateliti pratili su emisiju koja se bavila kulturnim temama. Kasnije su me pozvali u američko veleposlanstvo u tadašnjem Saigonu i oštro me optužili da sam razgovarao s "neprijateljem".
Godinama kasnije, američka vlada je bila ta koja je razgovarala s neprijateljem i tražila mir. Dobitnici Nobelove nagrade za mir potom su svoj dragocjeni žeton dali američkom državnom tajniku Henryju Kissingeru i glavnom vijetnamskom pregovaraču Le Duc Thou za njihovu ulogu u mirovnim pregovorima u Parizu. Le Duc Tho bio je ogorčen ovim pokušajem "ravnoteže" između žrtve i viktimizatora i odbio je nagradu! Stajao je pri svojim istinama. (I ja sam ga upoznao!) Danas su SAD i Vijetnam nesigurni saveznici i trgovinski partneri.
Zabrana PressTV-a je čin rata protiv ideja, pogrešan manevar koji neće riješiti bilo kakve sukobe, neće promicati mir i neće dovesti do većeg poštivanja zapadnih ideja o "slobodi govora i tiska". Naprotiv, to će potaknuti više polarizacije i napetosti i optužbi za licemjerje. To se također događa uoči novih pregovora između Irana i drugih nacija, nesumnjivo kako bi se dodatno kaznio Iran.
Pitanje je: hoće li mi se novinari na Zapadu pridružiti u osudi ove najnovije "sankcije" protiv vrijednosti za koje Zapad kaže da ih podržava. Članak 19. Deklaracije o ljudskim pravima podupire pravo na primanje i širenje informacija. Ovo zamračenje također može kršiti druge zakone i ugovore.
Ovo je također bio tjedan kada je triler o taocima Bena Afflecka “Argo” počeo prikazivati u kinima diljem Amerike. Dok film kritizira šahovu brutalnost, koju su omogućile SAD i Britanija svrgnuvši nacionalističku Mosaddeghovu vladu 1953., također glamurizira ulogu koju je CIA odigrala u oslobađanju šest talaca koji su pobjegli iz američkog veleposlanstva i potražili utočište u kanadskom veleposlaničkom domu. Dom.
Film govori o neobičnoj zavjeri da se napravi imaginarni znanstvenofantastični ep u Iranu kao izgovor za bijeg. Vrlo je zabavno osuditi Hollywood više nego imperijalizam, ali, u isto vrijeme, pojačava svaki stereotip o brutalnim i robotiziranim iranskim revolucionarima, što je slika koja i danas mobilizira podršku američkoj intervenciji.
CIA to mora voljeti, baš kao što želi da odbacimo optužbe o CIA-inom špijuniranju u Iranu tih godina. Posjetio sam bivše američko veleposlanstvo u Teheranu i mogu potvrditi da je to bio centar za špijunažu koji je podržavao despotskog šaha. Iranci nisu mrzili Amerikance zbog toga što jesmo, već zbog onoga što je naša vlada učinila. Tu priču nećete naći u detaljima u “Argu”.
Recimo posljednju riječ pokojnom Adrianu Mitchellu čija je strast bila da nas sve probudi.
“Gdje ste bili u vrijeme zločina?
Dolje kod Kenotafa, pije sluz
Zato mi okovi jezik viskijem
Natrpam nos češnjakom
Premazati mi oči maslacem
Napuni mi uši srebrom
Zalijepi mi noge u gips
Reci mi laži o Vijetnamu"
I onda, možemo li dodati, "Reci mi laži o Iranu i nama?"
News Dissector Danny Schechter bloguje na Newsdissector.net. Njegove najnovije knjige su Occupy: Seciranje Occupy Wall Streeta i Blogothon. He hosts a show on Progressive Radio Network (PRN.fm), Comments to dissector@mediachannel.org
Rehmatov komentar je jedini koji ima smisla. Tko su bor, moron i borat? Tri idiota? Ne mogu ih razlikovati.
Vas troje: zašto se truditi objavljivati ovdje? Pogrešno mjesto za tebe.
G. Atkins, ponovno pročitajte komentar. Namjera je bila pokazati nepovezanost između navodne svrhe nagrade i tko su bili dobitnici - posljednja je bila EU sa svojim jadnim proratnim iskustvom.
Još jedno antisemitsko sranje od gomile m…f – zašto ne uzmeš svoju sablju i gurneš je u svoju ne tako nježnu znaš gdje.
Rehmat, zaboravio si da će sljedeće godine Nobelovu nagradu za mir dobiti Netanyahu, Barak i Peres kao ekipa, ali tek nakon što budemo usred vrućeg rata koji su pokrenuli protiv Irana, au koji su nas uvukli. , NATO i…. nesretna Turska. Oni će sasvim sigurno moći ukazati na svoje bombe s fosforom i osiromašenim uranom kao tehnološki napredak u odnosu na primitivne eksplozive koje je proizveo Alfred Nobel, pa čak i tvrditi da su ih bacali u svrhe medicinskog istraživanja - npr., kako bi odredili opseg trajne genetske štete koja bi mogla nastati ako bi ih drugi manje odgovorno koristili na civilnom stanovništvu. Naravno, djeca bi bila primarni fokus i cilj u ovom programu, bolje je omogućiti dugoročno testiranje kao nastavak.