Dodjeljivanje nagrade za mir Europskoj uniji od strane Nobelovog odbora nekima bi moglo biti zbunjujuće, s obzirom na ljute ekonomske podjele kontinenta i ulogu NATO-a u nedavnim ratovima. Ali poanta je bila pohvaliti Europu jer je izbjegla ponavljanje dvaju svjetskih ratova, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Dodjela ovogodišnje Nobelove nagrade za mir Europskoj uniji prikladno je priznanje za jedan od najznačajnijih koraka u modernoj povijesti u promicanju cilja mira.
Dodjelu nagrade EU-u najbolje je vidjeti kao opću, dugoročnu vrstu priznanja. To je u skladu s dodjelom mnogih Nobelovih nagrada u znanstvenim kategorijama, koje često prepoznaju rad koji je obavljen desetljećima ranije, ali je imao značaj koji će se tek kasnije dokazati.
Povjerenstvo koje odlučuje o nagradi za mir posljednjih je godina pokazalo tendenciju korištenja nagrade za davanje izjava o pitanjima od aktualne važnosti. Možda je nešto od toga bilo iu odluci ove godine, s nagradom koja je trebala kompenzirati ono što bi čak i predani europejci morali priznati da nije bilo jedno od sretnijih razdoblja u EU. Ali to ne mora umanjiti veći značaj onoga što se priznaje.
Neki od početnih odgovora unutar Europe na odluku Nobelovog odbora bili su obojeni svim pritužbama koje ljudi iz Bruxellesa trenutno imaju. Ti su odgovori u skladu s nesretnom tendencijom u posljednje vrijeme da se o europskim integracijama razmišlja samo u smislu fiskalne i gospodarske krize u eurozoni.
Projekt zajedničke valute ne treba poistovjećivati s Europskom unijom. I premda su sljedeći koraci u tom projektu neizvjesni, treba imati na umu da je disharmonija sadržana u monetarnoj uniji koja prethodi fiskalnoj uniji vrsta kreativne napetosti koju su europski utemeljitelji imali na umu u korištenju ekonomije za poticanje političke integracije.
Ono što je još vrijednije prisjetiti se, a Nobelova nagrada služi kao koristan podsjetnik, središnja je ideja, temeljni koncept i najveći povijesni doprinos čitavog eksperimenta u europskim integracijama: prevladavanje podjela koje su, uz golemu cijenu, opetovano razdirale Kontinent odvojeno. To kidanje imalo je oblik runde za rundom ratovanja kroz stoljeća.
Ova duga, nasilna povijest uključivala je apsolutne monarhije, moderne diktature i demokracije podjednako, a kulminirala je multilateralnim krvoprolićima prve polovice dvadesetog stoljeća. Štetni utjecaj koji se proteže izvan Europe prikazan je našim spominjanjem ovih posljednjih sukoba kao "svjetskih ratova".
Projekt europske integracije uspio je premjestiti znatan dio kontinenta, u roku od samo nekoliko godina, od najvećeg i u nekim aspektima najdivljijeg krvoprolića do drugačijeg skupa identiteta koji je svaki novi rat između nekih nacija učinio nezamislivim. koji su bili glavni protagonisti u starim. Ne bismo smjeli zaboraviti koliko je to ogroman i prekrasan razvoj u ljudskoj povijesti.
Neka Europska unija ne samo da uživa u trajnom miru u svojim zemljama, nego neka posluži i kao nadahnuće u prevladavanju destruktivnih posljedica natjecateljskih nacionalizama drugdje. Čestitke na Nobelovoj nagradi, EU; zaslužio si.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
eurozona pomaže svom suradniku u pravo vrijeme
http://www.newsworldinside.com/
Bez obzira na razlike u tehničkim definicijama i mandatima EU-a i NATO-a, još uvijek je teško razumjeti kako ili zašto se uistinu može razlikovati ili odvojiti EU od NATO-a, gdje su sudionici ili dionici praktički isti (Turska i nekoliko drugih usprkos). Znači li to da bi nošenje jedne kape (EU) trebalo imunizirati dionika, tj. naciju, od snošenja odgovornosti za svoje postupke kada nosi kacigu sestrinske organizacije (NATO) koja vodi globalni rat? Štoviše, poanta FG Sanforda odjekuje kada promatramo iste nacije u svojstvu članica EU koje nameću sankcije nekima od tih istih islamskih nacija, naime Libiji (pod Kadafijem, Siriji i Iranu koje je napao NATO.
Ima li smisla dodjeljivati nagradu za “mir”, s “nadom” (ili smjelošću) da će se nagrada i elokventne riječi nagrađenog pretočiti u vizionarske politike mira, a zapravo je nagrada nemoćna utjecati na bilo što , i može se navesti da legitimizira ratnu politiku nagrađenog? Nobelov komitet je to već jednom učinio, s Obamom, i vidimo rezultate. Dakle, dok Europa nije bila u ratu sama sa sobom (iako bi neki to osporili u vezi s Jugoslavijom), NATO se upustio u niz ratova koji su jednaki globalnom ratu protiv velikog dijela islamskog svijeta, globalnom ratu koji, ne računajući Iransko-irački rat ili Prvi zaljevski rat, uzrokovao je najmanje jedan, a možda dva milijuna ili više gubitaka života, višestruko veći u broju izbjeglica i interno raseljenih osoba, i naravno, užasnu genetsku štete domorodačkom stanovništvu od uporabe radioaktivnih sredstava koja će trajati generacijama koje dolaze.
Nekima se nagrada Europi čini neumjesnom i nerealno nadajući se da će yin i yang Europe i njezino vodstvo promijeniti kurs i slijediti politiku mira s ostatkom svijeta. Čovjek ima osjećaj da neće sve dok se ne iscrpe i padnu s litice, a europskim narodima ne postane jasno da su ih napušili njihovi vođe i stvarne sile iza scene koje vuku konce.
Oprostite, ali ne slažem se. EU ima svojih dobrih strana, ali sada je prevelika i nezgrapna, a veliki momci nisu pravedno tretirali siromašnije zemlje. Ratovi su izbjegnuti unutar Unije, ali blizina SAD-a i sveprisutni opasni utjecaj NATO-a znači da to može biti samo strah u svakoj zemlji.
Carl von Clausewitz poznat je po svom opažanju: "Rat je politika drugim sredstvima". Pitam se tko će postati poznat po izjavi: "Financijski kapitalizam je rat drugim sredstvima". To neću biti ja, ali kako se zapadna gospodarstva raspadaju, netko s reputacijom vjerojatno će to zapažanje zadržati.