Službeni Washington voli se pretvarati da je "nalet" rata u Iraku potaknut neokonzervativcima osigurao "pobjedu", umjesto da se suoči s dokazima višestrukog neuspjeha. Ali vijest o iračkom sporazumu s Moskvom o naoružanju naglašava opseg katastrofe američke politike, primjećuje bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Davnih 1950-ih i 1960-ih, prodaja streljiva bila je glavni instrument koji je Sovjetski Savez koristio, najočiglednije na Bliskom istoku, za kultiviranje utjecaja i bliskih veza s drugim režimima. Takva je prodaja također imala očite koristi za sovjetsku industriju oružja.
Uz takve klijente kao što su Egipat i Sirija, Irak je postao glavni kupac nakon što je vojni udar 1958. godine pod vodstvom generala Abdela Karima Kassema okončao iračku monarhiju. Kassem je ukinuo zabranu iračke Komunističke partije, prekinuo sigurnosne veze Iraka sa Zapadom (što je uključivalo članstvo u Bagdadskom paktu) i okrenuo se SSSR-u kao svom glavnom sigurnosnom pokrovitelju i dobavljaču oružja.
Irački premijer Nouri al-Maliki na sastanku s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u srijedu. (Službena fotografija iračke vlade)
Kassem je izgubio moć i život kada ga je 1963. Baathistički udar svrgnuo s vlasti. Sjedinjene Države imale su dobre informacije o zavjeri za državni udar i očito su joj se nasmiješile, zabrinute zbog rastućeg komunističkog utjecaja pod Kassemom.
Uslijedilo je nekoliko godina nestabilnosti i kratkotrajnih režima u Iraku sve dok stranka Baath nije ponovno preuzela kontrolu i Sadam Husein izašao iz nje da uspostavi svoju diktaturu. Sovjeti su pod Baathistima Iraku prodali mnogo više oružja, bez obzira na to čemu su se američki dužnosnici nadali 1958.
Moskovsko tržište oružja u Iraku je poremećeno kada je američka invazija svrgnula Saddama. Ali sada trenutna iračka vlada Nurija al-Malikija je sklopio ugovor kupiti rusko oružje u vrijednosti većoj od 4.2 milijarde dolara, navodi se u zajedničkoj izjavi objavljenoj nakon pregovora između Malikija i ruskog premijera Dmitrija Medvedeva. Ugovor uključuje jurišne helikoptere i raketne sustave zemlja-zrak.
Daljnji razgovori koji se vode između Rusije i Iraka imaju za cilj dodatnu prodaju oružja koja bi uključivala lovce MiG-29, više helikoptera i drugog teškog naoružanja. Današnji Rusi, kao ni Sovjeti iz prošlosti, ne izgledaju kao da imaju grižnju savjesti, koji se ponekad pojavljuju u američkim raspravama o izvozu oružja, uključujući i Irak, o stanju ljudskih prava primatelja ili drugim političkim uvjetima u zemlji primatelja. Nije isključeno da Rusija u dogledno vrijeme zamijeni SAD kao najveći dobavljač oružja za Irak.
Iz ove vijesti možemo izvući nekoliko implikacija. Jedan je da dodatno popunjava sliku o nasljeđu koje je u Iraku ostavio američki rat koji je svrgnuo Saddama. Režim koji je izronio iz ruševina nije samo sve autoritarniji i usko sektaški i nije samo prijateljski raspoložen s Iranom; također postaje klijent Moskve. Trifecta neuspjeha.
Druga lekcija odnosi se na ideju da je davanje vojne potpore novom režimu u nastajanju ključno za dobar odnos s njim i da bi ga se smatralo prijateljem, a ne protivnikom kada takav režim dođe na vlast. Ova se ideja sve češće čuje kao argument za to da se učini više kako bi se pomoglo pobunjenicima u Siriji.
Moramo ući u prizemlje s novom grupom i prihvatiti rizike i angažirati velike resurse, kako se kaže, kako bismo bili naklonjeni bilo kojem režimu koji proizađe iz jer je ruševine. Ali Sjedinjene Države više su puta ulazile u parter u Iraku, s baathistima 1958. i s nasljednicima Sadama nakon što je svrgnut. U potonjem slučaju to je učinio uz utrošak golemih sredstava. I pogledajte koliko je to prijateljstva i utjecaja kupilo.
Konačno, činjenica da najnoviji zaokret Iraka podsjeća na ono što se dogodilo kasnih 1950-ih sugerira da strelica vremena na Bliskom istoku ne pokazuje toliko u jednom smjeru koliko mnogi misle da jest. Razvoj tamošnjih događaja, čak i uz poticaje ili vodstvo Sjedinjenih Država, ne mora nužno ići u smjeru više političkih sloboda, više slobodnog poduzetništva ili bilo čega drugog.
Možda nam u razmišljanju o tome mogu pomoći ne monoteističke religije Bliskog istoka, već religije južne Azije, one koje zamišljaju kotač života na kojem se stalno vrtimo. Budisti bi rekli da je moguće u određenom smislu sići s kotača, ali samo kroz samoprosvjetljenje, a ne kroz guranje od nekog drugog.
To je ono što Thomas Friedman izgleda želi reći u njegova kolumna u srijedu kada piše: “Bliski istok izmami osmijeh na lice samo kada promjena započne s njima [tj. s Bliskim istokom], a ne s nama.”
Razmislite o tome kad sljedeći put netko bude govorio o tome kako bi nam se Bliski istok više sviđao kada bi Sjedinjene Države tamo bile samo odlučnije.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Izraelsku neokonzervativnu strategiju za Irak i Siriju iznijeli su prije mnogo godina ljudi poput Odeda Yinona i neokonzervativaca.
Promicanje (preko izraelske marionetske američke administracije) građanskog rata u Siriji, uklanjanje Assada i pretvaranje Sirije u zbrku naoružanih milicija i ostavljajući slobodan put izraelskim zrakoplovima da napadnu Iran i bilo gdje drugdje po želji.
Najveći prosvjed u povijesti dogodio se 15. veljače 2003. kada je više od 15 milijuna ljudi marširalo protiv rata u Iraku, u više od 800 gradova diljem svijeta, ali nije uspjelo privući pažnju MSM-a.
Bankari u londonskom Cityju i Federalne rezerve SAD-a dali su dopuštenje i tiskano je 3-4 trilijuna američkih dolara da se to plati.
http://cosmos.ucc.ie/cs1064/jabowen/IPSC/articles/article0005345.html
Kako ne očekivati da će Irak tražiti zaštitu od Rusije, pogotovo ako smo nju i njene saveznike već toliko puta prisiljavali bez opravdanog razloga ili obavijesti. Irak nije iracionalan kada nastoji kupiti vojnu opremu od Rusa i dobiti ekonomsku pomoć od Kine. Pokrenuli smo neizazvani rat protiv Iraka i stvorili trajno razaranje, nametnuli smo novi poredak, balkanizirali smo zemlju- i čak je sada nastojimo dalje balkanizirati, npr. uspostavom vojne prisutnosti izravno i preko našeg posrednika, Izraela, i davanjem zeleno svjetlo Exxon Mobilu da potpiše naftne ugovore s pokrajinom Kurdistan bez ovlaštenja središnje iračke vlade - a mi pokušavamo uništiti iračke saveznike, Siriju i Iran, u neizazvanim i neobjavljenim ratovima. Ne smijemo zaboraviti ni da je približno milijun iračkih izbjeglica iz rata u Iraku primila Sirija, te da ih ponovno raseljavaju našim naporima da stvorimo građanski rat u Siriji. Dakle, sada, nakon što smo forsirali problem, moramo se suočiti s posljedicama, čak i ako naš državni tajnik može izjaviti da ne zna zašto je došlo do povratnog udarca.
U međuvremenu, administraciji i Romneyevom timu nedostaje koherentna politika za regiju i općenito su još uvijek zatvoreni u agendi neokonzervativaca, s izuzetkom Obamine hibridne agende za Iran, koja, iako sadrži sjeme rješenja, također sadrži klice veliki rat. Previše toga što administracija radi osmišljeno je da skrene domaću politiku, zadrži imidž moći, a premalo da zadovolji dugoročne temeljne interese SAD-a, Iraka i drugih zemalja i naroda u regiji. U međuvremenu, prilike za sklapanje mira i poslovanje i dalje se traće.
Republikanci žele poslati još jednu nesposobnu ekipu u Bijelu kuću da opet ponovi iračku zbrku.
Cheney/Bush planirao je napasti Irak zbog njegove nafte prije datuma inauguracije. Bili su toliko nesposobni da ne samo da su američki porezni obveznici platili za invaziju i neuspjelu okupaciju, nego je Cheney/Bush na kraju dao svu buduću naftu ruskim i kineskim tvrtkama. Krajnji rezultat? Ništa za prosječnog Amerikanca osim duga za novac plaćen vojno-industrijskom kompleksu.
Rusi i Kinezi trebali bi zahvaliti američkim poreznim obveznicima što su im osigurali njihovu buduću zalihu nafte. Već znamo da od velikih korporativnih militarista ne možemo očekivati ništa osim neprestanih ratova.
Nije iznenađujuće. To uključuje naftne poslove s Kinom, zašto? Zato što Bagdad prima naredbe od Teherana i to je savršen način da se razljute Sjedinjene Države zbog osovine Washington-London koja maltretira Irance zbog njihovog nuklearnog programa bez dokaza da je on posebno dizajniran za izradu bombi.
Jesu li vezani? SAD razmatra ljudska prava i političke uvjete prije prodaje oružja? Citiram Friedmana?
Bože moj, autoru i komentatoru, zar ste zaboravili da u Iraku vodimo rat od 1991., s privremenim, ali ništa manje smrtonosnim, “ekonomskim sankcijama” od 12 godina.
Rekao bih da 2 milijuna mrtvih i 5 milijuna raseljenih predstavlja "povezane veze", ali bez prodaje oružja. Ne postoji mogućnost ljudskih prava za one koje smo ubili i pravo je čudo da Irak nije u potpunom političkom kaosu nakon onoga što smo mu učinili.
Što se tiče Friedmana, George Bush je bio stručnjak za terorizam – 12. rujna. Hvala ni na čemu, Tome, poanta je da je ono što kažeš istina za SVE zemlje koje smo maltretirali i/ili uništavali i što je bolno vidljivo od otprilike na pola puta kroz Vijetnam za moju generaciju. Vi to ne shvaćate, naša vlada to ne shvaća i stoga motivacija za terorizam eskalira.
G. Pillar, pozivanje na Friedmana ne čini ništa pozitivno za vaše vjerodajnice!!!
Pretpostavljam da nikada niste čuli stand-up komediju Billa Hicksa. P: “Kako znamo da Sadam ima kemijsko oružje?” O: “Pa, upravo je ovdje, na prodajnom računu.” Zaboravljaju li svi novinske fotografije Don Rumsfelda u Bagdadu kako se zeza sa Sadamom? Ili poznati komentar Madelaine Albright, “Da, vrijedilo je†[?] Ili činjenica da smo jednom davno slali “osumnjičene†u Siriju na “ispitivanje†? Pitam se misli li gospođa Clinton još uvijek da je Libija bila "vrijedna toga". Što kažete na to da George Bush pogleda Putina u oči i izjavi: "Vidio sam mu u dušu"? Ili još bolje, njegovo 'Gog i Magog' obrazloženje za rat? Ili astrolog Ronalda Reagana? Ne radi se samo o tome da je američka vanjska politika pogođena nekompetentnošću ili licemjerjem. To bi značilo strategiju, koliko god bila pogrešna. Ono što vidimo je nešto što je približno predvidljivo kao Ouija ploča, ali nije tako sofisticirano. Jeste li primijetili da nitko od naših vanjskopolitičkih “stručnjaka” nikada nije skromni profesor povijesti, filozofije ili humanističkih znanosti? Uvijek su to ljudi s golemim svotama novca i vezama s naftom i industrijom. Ne postoji ništa "temeljeno na zaslugama" o tome koga biramo kao diplomate. Uzmimo za primjer tog uzora šarma i ljudske topline Johna Boltona, na čijem je saslušanju za potvrdu bivši šef obavještajne službe State Departmenta Carl W. Ford nazvao "serijskim zlostavljačem". Bolton se nedavno zalagao za uklanjanje MEK-a s FTO-a. Njihov vođa, Massoud Rajavi, opisan je kao "Pol Pot" Irana jer iranski Amerikanci vjeruju da bi "on izvršio masovne masakre svojih političkih protivnika ako trenutni režim eksplodira i MEK preuzme vlast organiziranim uličnim nasiljem". U '16 točaka' grupe za budući 'demokratski' Iran, oni obećavaju političku slobodu svima - osim svojim političkim neprijateljima.' (Timmerman, Kenneth (2006-01-20) When Makeing a Revolucija, Saveznici su važni, FrontPage Magazine) Naše se politike mijenjaju s pijeskom ekonomskih prilika ili još gore, hirom trenutka. Jednostavan primjer bili bi naši prijateljski odnosi s tim pobornicima demokracije, Bahreincima. Zaključak je da je profesor Pillar prilično jasno izrazio licemjerje kojem prigovarate.
SJAJAN članak. Kad je riječ o poslovima s oružjem, čini se da uvijek postoje poslovični 'ulozi'. Kad je Salvador Allende prihvatio vojnu pomoć SSSR-a, pitam se je li shvatio da Henry Kissinger ima drugu stranu. Gledajući sliku, ne mogu a da ne pomislim koliko al-Maliki podsjeća na Allendea. Da vidimo, imali smo zelenu revoluciju u Iranu, plavu revoluciju u Kuvajtu, ne mogu se sjetiti koje je boje bila ona u Venezueli, ali još mučimo oko toga. Pretpostavljam da još nismo odabrali boju za Assada. Možda bismo ga mogli nazvati 'revolucijom predaja'. Naša marioneta na Filipinima dobila je žutu, i...zar nisu već imali ljubičastu revoluciju u Iraku? Možda je al-Maliki na sigurnom neko vrijeme...boje ponestaju. Postajemo li novi eufemizam o [Trojancima] koji nose darove? Čuvajte se Amerikanaca koji prodaju oružje? Da sam ja al-Maliki, ne bih želio slijediti Saddamove stope... ili Allendeove. Pitam se hoće li dobiti "dvostruki udarac" za trostruku prijetnju?