Igra čekanja neokonzervativaca

Mitt Romney pokušao je poboljšati svoju vanjsku politiku govorom u kojem je kritikovao gotovo sve što je predsjednik Obama učinio. Ali retorika bi mogla biti manje važna od neokonzervativaca oko Romneya koji se nadaju povratiti kontrolu nad američkim globalnim poslovima, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Mnoge realnosti vanjske politike ne dopuštaju jasno, koherentno stajalište u izbornoj kampanji. Razlozi za to nadilaze činjenicu da se u većini izbornih godina daleko više glasova dobiva ili gubi na domaćim pitanjima nego na stranim pitanjima, čak iu boljim ekonomskim vremenima nego što imamo sada.

Jedan od razloga je reaktivna priroda većeg dijela vanjske politike, u kojoj su predsjednici prisiljeni posvetiti više pozornosti suočavanju s problemima koje im svijet postavlja nego na nametanju vlastitog programa svijetu, koliko god se tome nadali učiniti tako impozantno kada dođe na dužnost.

Čak i kada se vanjskopolitičko pitanje značajno pojavljuje u predizbornoj kampanji (Wilson nas je spriječio u ratu u Europi; Eisenhower će nas izvući iz rata u Koreji), obično se radi o suočavanju s problemom koji je svijet bacio pred Sjedinjene Države, poput rata koji je netko drugi započeo.

Često se kaže da predsjednici imaju veću autonomiju u vanjskim nego u domaćim poslovima, a to je istina u smislu da imaju manje energičnih domaćih političkih snaga s kojima se mogu boriti. Ali suočavanje s problemima velikog, neposlušnog svijeta koji je čak i više izvan mogućnosti američkog predsjednika da oblikuje nego što su to slučajevi unutar američkih granica znači da unatoč toj relativnoj autonomiji, nema veće mogućnosti za nametanje agende ili programa u vanjskim poslovima nego u unutarnjim.

Iznimni veliki slučajevi nametanja takve agende, bilo uspješni (Nixonova trokutasta diplomacija velikih sila) ili neuspješni (rat u Iraku), još uvijek nisu uspjeli dovesti do izbora relevantnih predsjednika. Mogućnost pokretanja rata u Iraku nije imala nikakvu ulogu u kampanji 2000.; nijanse diplomatske strategije koju je Nixon donio na dužnost bile su previše sofisticirane da bi utjecale na mnoge birače 1968.

Uobičajeni su pozivi kandidatima da zvuče više strateški i da iznesu vanjskopolitičku strategiju. Ali čak i za vanjskopolitičku inteligenciju može biti teško razlikovati u praksi između politike koja bi bila proizvod zdrave strategije i politike koja bi bila rezultat jednostavno dobrog, vještog, pragmatičnog rješavanja niza neizbježnih problema koje nam svijet postavlja.

A kada se ono što se smatra strategijom formulira u leksikonu političkih kampanja, granica između strategije i slogana može postati vrlo tanka. Većina kompromisa i složenosti koje treba riješiti dobra vanjska politika izvan je razumijevanja ili barem svijesti velike većine glasača. Postoje kompromisi i složenosti iu domaćoj politici, naravno, ali više njih je onih (npr. veća potrošnja na Medicare znači veći pritisak na savezne financije) s kojima se većina biračkog tijela može poistovjetiti.

Vidimo da se neke od ovih stvarnosti odvijaju u borbi za vanjskopolitičko uho Mitta Romneya, pri čemu su neki od najvatrenijih boraca uglavnom na neokonzervativnoj desnici. Danielle Pletka s American Enterprise Institute, in komad pod naslovom "Romneyjeva vanjska politika koja nedostaje", prilično se snažno uklapa u republikanskog kandidata s temom "trebamo strategiju".

Pletka kaže: “Mr. Romney treba uvjeriti ljude da on nije samo obnovljeni George W. Bush, željan ići u rat u Siriji i Iranu i odgovarati na svu poštu s F-16.” Ona ispravno primjećuje: "Kritike politike nacionalne sigurnosti g. Obame degenerirale su u skup klišeja o isprikama, Izraelu, Iranu i vojnim izdacima." Ono što Romney mora učiniti, kaže ona, jest "staviti meso na kosti svojim pozivima na obnovu američke veličine".

Ostavimo li po strani hoće li Pletkine vlastite preporuke ikada doista prijeći dalje od slogana i ponuditi bilo kakvo meso, govor koju je Romney iznio na Kolumbov dan u Vojnom institutu u Virginiji trebala je ostaviti gladnima sve koji jedu meso. Romney također govori o strategiji, a možda je najhvalevrijednija rečenica u govoru da korištenje bespilotnih letjelica "nije zamjena za strategiju nacionalne sigurnosti na Bliskom istoku". Baš tako.

Ali najviše što se može izvući iz govora o Romneyjevoj vlastitoj strategiji je da ako se dovoljno često i dovoljno glasno proglašava da je Amerika velika, da je iznimna, da je lider i da drugi u svijetu žele naše vodstvo, nekako oni mučni problemi na Bliskom istoku i drugdje bit će riješeni.

Mnogo toga što je kandidat rekao suprotstavlja se toj stvarnosti da predsjednik SAD-a, čak i ako uživa autonomiju od domaćih političkih ograničenja, ne može pucnuti prstima i time učiniti da se stvari događaju u inozemstvu. Čini se da je glavni element Romneyjeve "strategije" uvjerenje da će jednostavnim dovoljno čvrstim izražavanjem želje ili cilja to biti postignuto, bez obzira na prepreke koje su ga spriječile da se postigne i koji interesi SAD-a mogu biti u pitanju s tim preprekama .

To je bio slučaj s onim što je rekao, na primjer, o sporazumima o slobodnoj trgovini i također s njegovom kritikom predsjednika zbog "naglog povlačenja" američkih trupa iz Iraka, ne spominjući da je zastoj u produljenju roka za povlačenje koji Busheva administracija pregovarala je (čak i ako bi takvo produženje ikome bilo dobro) u vezi s potrebom da se američkom osoblju zajamči imunitet od kaznenog progona pred iračkim sudovima.

Možemo biti uvjereni da bi, da je Obamina administracija produžila prisutnost trupa bez takvog jamstva i da je čak i jedan američki vojnik završio pred iračkim sudom, to bila glavna točka napada u Romneyevom govoru.

Najistaknutija značajka govora je da su Romneyeve riječi o većini pitanja, uključujući Afganistan, Siriju i sankcije Iranu, bile uglavnom opis trenutne politike. Nema ništa loše u tome. To je prešutno priznavanje stvarnosti da Sjedinjene Države imaju samo ograničen raspon djelovanja bez ugrožavanja vlastitih interesa.

U onoj mjeri u kojoj se pokušavaju ekstrapolirati bilo kakve razlike u odnosu na trenutnu politiku, kao što je zaključivanje posljedica neodržavanja "dnevnog svjetla" između Sjedinjenih Država i premijera Izraela, kao što Romney kaže da namjerava učiniti, tada bi posljedice doista ugrozile SAD interesa.

U onoj mjeri u kojoj Romneyjevo suzdržavanje od iznošenja impliciranih politika ne sugerira dvoličnost, nego umjesto toga izglede da ako bude izabran, on zapravo neće usvojiti takve politike, onda je dobro za njega. Neka Danielle Pletka i ostali mesojedi kritičari ostanu nezadovoljni.

Istini za volju, ima mnogo toga u ovom govoru s čime se kandidatu ne bi smjelo dopustiti da se izvuče. Možda je najtemeljnija cijela ideja da su preokreti i nestabilnost na Bliskom istoku krivi predsjednik Sjedinjenih Država.

Tvrdnja da je "rizik od sukoba u regiji sada veći nego kad je predsjednik preuzeo dužnost" čudna je poanta kampanje, s obzirom na to da je predsjednik Obama okončao sudjelovanje SAD-a u jedinom ratu na Bliskom istoku u kojem su se još borile i s obzirom da je osoba koja će najvjerojatnije započeti novi rat u regiji na štetu američkih interesa Romneyev prijatelj i podupiratelj, izraelski premijer “bez dana”.

Referenca kandidata na "duboke i proizvoljne rezove predsjednika Obame u našoj nacionalnoj obrani" zanemaruje činjenicu da su jedini tako duboki i proizvoljni rezovi u pripremi oni u sporazumu o sekvestraciji, koji je bio dio dvostranačkog načina pokušaja prevladavanja slijepe ulice stvorene kada su članovi Romneyjeve stranke u Kongresu pokušali iznuditi prijetnjom da će nacija učiniti neplaćanjem duga.

A guverner Romney stvarno treba prestati pokušavati iskoristiti smrt američkih dužnosnika u Libiji sugerirajući da prirodan razvoj analize i istrage incidenta umjesto toga bila je neka vrsta uskraćivanja iskrenog objašnjenja od strane Obamine administracije. Ovo iskorištavanje posebno je bogato s obzirom na to da je Romneyeva vlastita početna izjava o toj temi bila neistina koja je opisala kao "početni odgovor" administracije na smrtonosni incident izjavu veleposlanstva koja je objavljena prije nego što se incident uopće dogodio.

Ali što se tiče nedostatka strategije "meso na kostima" koja razlikuje g. Romneyja od njegovog protivnika, idemo polako s Romneyem. Taj nedostatak nije toliko nedostatak kandidata koliko odražava nepromjenjivu realnost vanjske politike.

Ovi izbori će napraviti razliku u vanjskoj politici, ali ne prvenstveno na načine koji se jasno mogu vidjeti u ovom govoru. Trebali bismo obratiti više pozornosti na one koji će imati Romneyjevo uho ne samo sada nego da je predsjednik. Među njima su uočljivi neokoni koji se nikad ne čine do odlazi.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post  na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)