Kako je Petraeusov afganistanski 'nalet' propao

Godine 2009. general David Petraeus inzistirao je na "navalu" trupa u Afganistanu poput onog koji je nadgledao u Iraku. Ipak, unatoč pozitivnom PR-u za Petraeusa i njegove "navale", malo toga je postignuto osim stavljanja više američkih GI-a u domet razornih IED-a, kao što je Gareth Porter napisao za Inter Press Service.

Gareth Porter

Iako je porast "insajderskih napada" na američke i NATO snage dominirao izvještavanjem o ratu u Afganistanu 2012., još se važnija priča tiho odvijala: gubitak SAD-a u ključnom ratu improviziranih eksplozivnih naprava (IED) u korist talibani.

Neke su novinske kuće ove godine objavile priče u kojima se sugerira da je američka vojska "napredovala" protiv talibanskog IED rata, ali te priče nisu uspjele pružiti širi kontekst za sezonske trendove ili su imale uski fokus na američke žrtve. Veća stvarnost je da porast američkih trupa nije mogao preokrenuti vrlo nagli porast napada IED-om i pratećih žrtava koji su Talibani započeli 2009. i koji se nastavio kroz 2011.

Tijekom razdoblja 2009.-11., američka vojska pretrpjela je ukupno 14,627 žrtava, prema Pentagonovom Sustavu za analizu obrambenih žrtava i iCasualties, nevladinoj organizaciji koja prati ratne žrtve u Iraku i Afganistanu iz objavljenih izvora.

Od tog ukupnog broja, 8,680, ili 59 posto, bilo je od eksplozija IED-a, na temelju podataka koje je dostavila Pentagonova Organizacija za uništavanje IED-a (JIEDDO). A udio svih američkih žrtava uzrokovanih IED-ima nastavio je rasti s 56 posto u 2009. na 63 posto u 2011.

Američki Pentagon i vojni čelnici nastojali su steći kontrolu nad talibanskom IED kampanjom pomoću dva kontradiktorna pristupa, od kojih su oba propala jer nisu odražavala društvenu i političku stvarnost u Afganistanu.

JIEDDO je potrošio više od 18 milijardi dolara na visokotehnološka rješenja s ciljem otkrivanja IED-a prije nego što eksplodiraju, uključujući robote i balone sa špijunskim kamerama. Ali kako je tehnologija pomogla zapovjedništvu SAD-NATO-a da otkrije više IED-a, talibani su jednostavno proizveli i postavili još veći broj bombi kako bi nastavili povećavati pritisak IED rata.

Protupobunjenička strategija koju je osmislio general David Petraeus, a proveo general Stanley A. McChrystal, s druge strane, držala je da se IED mreže mogu uništiti kada se ljudi okrenu od talibana. Izgurali su tisuće američkih vojnika iz njihovih oklopnih vozila u pješačke patrole kako bi uspostavili odnose s lokalnim stanovništvom.

Međutim, glavni učinak strategije bio je veliki skok u broju "katastrofalnih" ozljeda američkih vojnika od IED-a.

U svojoj "početnoj procjeni" od 30. kolovoza 2009. McChrystal je rekao da Međunarodne snage za sigurnosnu pomoć (ISAF) "ne mogu uspjeti ako nisu voljne podijeliti rizik barem jednako s ljudima." U intervjuu za USA Today u srpnju 2009. ustvrdio je da će "najbolji način da se poraze IED-ovi biti da se porazi talibanska vlast nad ljudima." Kad se stekne povjerenje ljudi, predložio je, oni će obavijestiti ISAF o lokaciji IED-a.

McChrystal je tvrdio da su talibani koristili "psihološke učinke IED-a i preokupaciju koalicijskih snaga zaštitom snaga" kako bi zapovjedništvo SAD-a i NATO-a ojačali "položaj i mentalitet garnizona".

McChrystal je u jesen 2009. naredio mnogo veći naglasak na većem broju patrola s konjanika od strane američkih snaga. Talibani su odgovorili povećanjem broja IED-a koji ciljaju patrole s konjanika sa 71 u rujnu 2009. na 228 do siječnja 2010., prema podacima koje je prikupio JIEDDO.

To je značilo da je stanovništvo imalo više znanja o lokaciji IED-a, što je trebalo rezultirati velikim povećanjem broja IED-a koje je predalo stanovništvo, prema Petraeusovoj teoriji protiv pobunjenika. No podaci o IED-ima pokazuju da se dogodilo suprotno. U prvih osam mjeseci 2009. godine prosječna stopa obraćenja bila je tri posto, no od rujna 2009. do lipnja 2010. prosječna je stopa iznosila 2.7 posto.

Nakon što je Petraeus zamijenio McChrystala na mjestu zapovjednika ISAF-a u lipnju 2010., izdao je direktivu pozivajući na više patrola s konjanika, posebno u Helmandu i Kandaharu, gdje su američke trupe pokušavale zadržati teritorij koji su talibani kontrolirali prethodnih godina. U sljedećih pet mjeseci stopa obrta pala je na manje od jedan posto.

U međuvremenu, broj napada IED-om na pješačke patrole koji su uzrokovali žrtve povećao se s 21 u listopadu 2009. na prosječnih 40 u razdoblju od ožujka do prosinca 2010., prema evidenciji JIEDDO. Broj američkih vojnika ranjenih od IED-a porastao je na prosječno 316 mjesečno tijekom tog razdoblja, 2.5 puta više od prosjeka za prethodnih 10 mjeseci.

Uspjeh talibana u gađanju pješačkih trupa bio je glavni razlog povećanja američkih gubitaka od IED-a s 1,211 ranjenih i 159 mrtvih 2009. na 3,366 ranjenih i 259 mrtvih 2010.

Šteta od IED-a bila je, međutim, daleko ozbiljnija nego što čak i te brojke sugeriraju, jer su ozljede sjahalih patrola uključivale mnogo više "traumatičnih amputacija" udova, ruku i nogu koje su raznijele bombe i druge teže rane nego što je bilo viđeno u napadima na oklopnim vozilima.

Izvješće operativne jedinice vojske iz lipnja 2011. opisalo je novu vrstu borbene ozljede "Složena blastna ozljeda sa skidanja" definirana kao kombinacija "traumatske amputacije najmanje jedne noge, najmanje teške ozljede drugog ekstremiteta i zdjelice, abdomena ili urogenitalnog ranjavanje.” Izvješće je potvrdilo da je broj trostrukih amputacija udova samo u 2010. dvostruko veći od ukupnog broja u prethodnih osam godina rata.

Studija o 194 amputacije u 2010. i prva tri mjeseca 2011. pokazala je da su većinu pretrpjeli vojnici Marinskog korpusa, koji su bili koncentrirani u pokrajini Helmand, a da je 88 posto rezultat napada IED-om na razjahane patrole, navodi se u izvješću. U siječnju 2011., direktor JIEDDO-a, general John L. Oates, priznao je da su američke trupe u Helmandu i Kandaharu vidjele "alarmantan porast u broju trupa koje su izgubile jednu ili dvije noge od IED-a."

Puno veći broj američkih vojnika pretrpio je umjerene do teške traumatske ozljede mozga od eksplozija IED-a uglavnom protiv oklopnih vozila. Statistički podaci o ukupnom broju amputacija udova i traumatskih ozljeda mozga u Afganistanu izuzeti su iz izvješća radne skupine.

U 2011. broj smrtno stradalih od IED-a u SAD-u pao je na 204 s 259 u 2010., a ukupni broj smrtnih slučajeva pao je s 499 na 418. Ali broj ozljeda od IED-a zapravo se povećao za 10 posto s 3,339 na 3,530, a ukupni ukupan broj ranjenih u akciji bio je gotovo isto kao i 2010. godine, prema podacima iCasualties. Ukupno ranjenih u prvih osam mjeseci 2012. manje je za 10 posto u odnosu na isto razdoblje 2011., dok je broj mrtvih 29 posto manji u odnosu na prošlu godinu.

Čini se da smanjenje broja ranjenih djelomično odražava premještanje tisuća američkih vojnika iz provincija Kandahar i Helmand, gdje je veliki udio žrtava, u istočni Afganistan. Broj napada IED-om na razjahane patrole u razdoblju od sredine srpnja 2011. do sredine srpnja 2012. bio je 25 posto manji od broja u istom razdoblju godinu ranije, prema JIEDDO-u.

Pentagon je početkom 2011. bio itekako svjestan da neće moći ostvariti ono što je planirao prije i tijekom povećanja broja vojnika. U znakovitom komentaru za Washington Post u siječnju 2011., šef JIEDDO-a, general Oates inzistirao je na tome da ideja da "gubimo borbu s IED-om u Afganistanu" nije točna, jer, "Cijela ideja nije uništiti mreža. To je možda nemoguće.”

Cilj je, objasnio je, sada bio "ometati ih" u pomicanju vratnica čime je izbjegnuto priznavanje poraza u IED ratu. A u implicitnom priznanju da se Petraeusovo nastojanje za još većim brojem razjahanih patrola više ne tretira s poštovanjem u zapovjedništvu ISAF-a, direktiva iz kolovoza 2010. uklonjena je sa svoje web stranice.

Gareth Porter, istraživački povjesničar i novinar specijaliziran za američku nacionalnu sigurnosnu politiku, dobio je britansku nagradu Gellhorn za novinarstvo za 2011. za članke o američkom ratu u Afganistanu. [Ovaj se članak prvi put pojavio na Inter Press Serviceu.]