Iranski nuklearni sporazum nadohvat ruke

Obamina administracija oklijeva sklopiti dogovor s Iranom u posljednjim tjednima kampanje 2012., ali gleda na vjerojatni sporazum ako predsjednik Obama bude ponovno izabran. Čini se da je Iran spreman prihvatiti postupno smanjenje svog nuklearnog projekta radi ublažavanja sankcija, piše bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Iranski prijedlog izvijestio David Sanger u New York Times potvrđuje obrise eminentno ostvarivog sporazuma koji bi okončao slijepu ulicu između Teherana i Zapada oko iranskog nuklearnog programa.

Obje strane gledaju na dogovor (iako strana P5+1 do sada zapravo nije uspjela staviti takav prijedlog na stol) u kojem bi osnovna trgovina bila smanjenje iranskog obogaćivanja urana na razinu od 20 posto u zamjenu za olakšice od ekonomskih sankcija. Takav sporazum u tom smislu ima smisla jer bi zadovoljio glavne brige svake strane.

Predsjednik Barack Obama na sastanku sa savjetnicima za nacionalnu sigurnost u Ovalnom uredu. (Fotografija Bijele kuće)

Glavna zabrinutost Zapada je iranski program obogaćivanja koji bi Iranu dao dovoljno fisibilnog materijala za proizvodnju nuklearnog oružja ako to ikada odluči učiniti. Razina od 20 posto posebno je zabrinjavajuća jer predstavlja mogući korak prema obogaćivanju urana za oružje. Glavna briga Irana, štoviše, njegov glavni razlog da uopće pregovara, jest okončati ekonomsku štetu od sankcija.

Bilo bi teško prenaglasiti važnost ove podudarnosti gledišta o temeljnim obrisima sporazuma. Mnogi međunarodni pregovori, čak i između strana koje mnogo više razgovaraju jedna s drugom nego Zapad s Iranom, nikada ne stignu ovako daleko. Potrebno im je puno vremena da dođu do detalja sporazuma ili ih uopće ne dođu jer ostaju u sukobu oko temeljnih stvari.

Preostalo neslaganje između Irana i Zapada oko nuklearnog programa uključuje detalje u dva područja. Jedno se tiče točno kojih bi se ograničenja Iran morao pridržavati u pogledu obogaćivanja od 20 posto. Da bi bio prihvatljiv Zapadu, sporazum bi vjerojatno morao zabraniti ne samo daljnje obogaćivanje do ove razine, već i bilo kakvo kontinuirano posjedovanje Irana urana prethodno obogaćenog do ove razine, u obliku koji bi ostavio otvorenom mogućnost obogaćivanja do više razine.

Srećom, Iranci su već daleko dogurali do rješavanja ovog problema pretvaranjem većine svojih 20 posto zaliha u ploče za gorivo reaktora (za što su cijelo vrijeme tvrdili da im je svrha obogaćivanje do te razine), što je oblik koji isključuje bilo kakve daljnje obogaćivanje.

Drugi skup detalja uključuje redoslijed: točno kada jedna strana treba ispuniti svoje obveze, u odnosu na to kada druga strana ispunjava svoje obveze. Ovo je jedno od najčešćih pitanja koja se pojavljuju u kompliciranim međunarodnim pregovorima. Naravno, svaka bi strana željela dobiti sve što traži prije nego što se sama bilo čega odrekne.

Ovo je također jedno od pitanja koje je najlakše podložno kompromisu. Ulozi nisu nedjeljivi. Nijedna strana neće dobiti sve što želi odjednom. Očigledan oblik kompromisa, za koji postoji mnogo presedana u drugim pregovorima, jest provedba sporazuma u fazama, pri čemu svaka strana daje nešto i dobiva nešto u svakoj fazi.

Neka vas ne zavede ono što se može činiti kao velika udaljenost između trenutačnih pozicija dviju strana, što je istaknuto tvrdokornim izjavama obje strane koje naglašavaju neprihvatljivost trenutačne pozicije druge strane. To je također standard u međunarodnim pregovorima. Svaka strana ima "pregovaračku poziciju" koju ne treba brkati s konačnim zahtjevom.

Iranci, kakvi oni jesu, ne bi očekivali ništa manje od nas, a mi ne bismo trebali očekivati ​​ništa manje od njih. Pregovaračke pozicije se cijepaju i približavaju tijekom pregovora. To je ono o čemu se radi u pregovaranju.

U mjeri u kojoj bilo koja od tvrdih izjava ne predstavlja samo pregovaračke pozicije, one mogu biti loše osmišljene i loše informirane. Sanger citira anonimnog američkog dužnosnika, koji je zauzeo čvrst stav o pitanju slijeda, rekavši da bi Iran mogao ponovno pokrenuti obustavljeni program obogaćivanja u "nanosekundi", ali da bi ponovno uvođenje sankcija trajalo "godinama".

Bilo bi potrebno puno nanosekundi da Iran učini bilo što što bi prekršilo sporazum što bi imalo značaj za razvoj nuklearnog oružja. A što se tiče sankcija, stvarnost je suprotna od onoga što je dužnosnik rekao.

Dovoljan je jedan posjet Capitol Hillu da se posluša bilo što što se tamo govori o Iranu da se shvati da je politički mnogo lakše Iranu nametnuti sankcije nego ih ukinuti. Kad bi Teheran odustao od nuklearnog sporazuma, bilo bi još lakše (ne samo u Washingtonu, već iu drugim zapadnim prijestolnicama).

Imajte sve ovo na umu kad netko govori o alternativama pregovorima o nuklearnom sporazumu s Iranom, pri čemu je najvažnija alternativa pribjegavanje ratu. Ne bi bio rat da se spriječi Iran da nabavi nuklearno oružje, čak i kad bi vojna sila to mogla učiniti, što ne može.

Bio bi to rat oko razlika između jednog mogućeg sporazuma kojim se ograničenja obogaćivanja urana mijenjaju za oslobađanje od sankcija i drugog mogućeg sporazuma kojim se ograničenja obogaćivanja urana mijenjaju za oslobađanje od sankcija. Bio bi to rat oko detalja pregovora. I ne samo to, već i detalje koji su vrlo rješivi.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post  na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)