Obama podržao Netanyahua

Unatoč sumnjama s mnogih strana, čini se da je predsjednik Obama odustao od izraelskog premijera Netanyahua od njegovih zahtjeva za eksplicitnom američkom "crvenom linijom" za napad na iranski nuklearni program i od Netanyahuovih vlastitih prijedloga o jednostranom izraelskom bombardiranju, piše Gareth Porter.

Gareth Porter

Ostatak svijeta može prestati brinuti zbog navodne prijetnje izraelskog premijera Binyamina Netanyahua da će bombardirati Iran. Čini se da Netanyahuov govor na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda prošlog tjedna označava kraj njegove duge kampanje da uvjeri svijet da bi mogao pokrenuti jednostrani napad na iranski nuklearni program.

Razlog za Netanyahuovo povlačenje je neočekivano snažan otpor Netanyahuovim nestašlucima od strane predsjednika Baracka Obame. A to bi mogla biti najbolja vijest o iranskom nuklearnom pitanju u mnogo godina.

Komentar Netanyahuova govora predvidljivo je bio usredotočen na njegovu karikaturu bombe i rukom nacrtanu "crvenu liniju", ali pravi je značaj ležao u odsutnosti uobičajene sugestije da bi unilateralni napad na Iran mogao biti neophodan ako se iranski nuklearni program ne zaustavi.

Iako je ponudio još jedan alarmantan prikaz Irana koji će do sljedećeg ljeta prijeći na "završnu fazu" obogaćivanja urana, nigdje u govoru je li Netanyahu uopće nagovijestio takvu prijetnju. Njegov izričiti cilj bio je natjerati SAD da usvoji njegovu "crvenu liniju" - što znači da će zaprijetiti vojnom silom protiv Irana ako se ne povinuje zahtjevu da prestane s bogaćenjem.

Novinar Jeffrey Goldberg, kojeg je Netanyahu dvaput iskoristio da SAD-u prenese svoju navodnu spremnost da uđe u rat s Iranom, nazvao je to "govorom o ustupku". Netanyahu je zapravo priznao da su njegovi napori da prisili SAD da prihvate njegovu crvenu liniju potpuno propali.

Iako se općenito smatra da je Netanyahu smrtno ozbiljan u pogledu prijetnje ratom protiv Irana, postoji dobar razlog za sumnju da su Netanyahu i izraelski ministar obrane Ehud Barak ikada namjeravali napasti Iran. Pregled zapisa izjava Netanyahua i Baraka o Iranu otkriva da su obojica pažljivo izbjegavali izdati stvarnu prijetnju napadom na Iran pod bilo kojim okolnostima.

Zapravo, Netanyahu je bio izrazito oprezniji u tom pogledu od svog prethodnika, Ehuda Olmerta, čija je vlada dvaput izdala stvarne vojne prijetnje Iranu – u veljači 2006. i ponovno u lipnju 2008. Bivši izraelski dužnosnik koji je želio ostati anoniman potvrdio mi je prošlog proljeća da su ljudi koji su radili pod Netanyahuom, kao i pod Olmertom i Arielom Sharonom, smatrali da je Netanyahu "manje odlučan" po pitanju Irana od bilo kojeg od tih bivših premijera.

Unatoč Olmertovim mnogo eksplicitnijim prijetnjama napadom na Iran, sada znamo iz američkih diplomata depeše koje je objavio WikiLeaks Haaretz novine da su 2. prosinca 2005. američki diplomati izvijestili da su njihovi razgovori s izraelskim dužnosnicima pokazali da nema šanse da se izvede vojni napad na Iran.

Izraelska opcija 'crvene linije'

Što je još znakovitije, prije svog umirovljenja kao načelnik Glavnog stožera IDF-a u veljači 2011., general Gabi Ashkenazi rekao je tadašnjem predsjedniku Združenog stožera admiralu Mikeu Mullenu da su sve priče o izraelskoj vojnoj opciji protiv Irana od strane Netanyahua i Baraka "prazne riječi”, jer "Izrael nema vojnu opciju" prema izvješću Shimona Shiffera iz Yedioth Ahronoth.

Dokazi koji su sada dostupni pokazuju da je Netanyahuova kampanja o jednostranom udaru na Iran od početka bila blef čiji je cilj bio izvršiti pritisak na predsjednika Baracka Obamu da usvoji i "onesposobljujuće sankcije" protiv iranskog izvoznog sektora nafte i izričitu prijetnju ratom ako Iran ne prestane svoj nuklearni program.

Netanyahu je uspješno manipulirao Clintonovom administracijom u “mirovnom procesu” u Oslu, a 2001., nesvjestan da ga se snima, , kazao je, “Amerika je stvar koju možete pomaknuti vrlo lako, pomaknite je u pravom smjeru. Neće stati na put.” On je očito krajem 2011. računao da će njegov pritisak na Obamu biti pojačan većinom američkog Kongresa, koju je moćni proizraelski lobi AIPAC više puta mobilizirao u potporu željenog zakona.

Prema Netanyahuovom proračunu, Obamina ranjivost na takve pritiske bila bi najveća tijekom predsjedničke izborne kampanje 2012. godine. Nije slučajno što je ministar obrane Ehud Barak predložio u intervju za CNN prošlog studenog da će Izrael biti prisiljen donijeti odluku o ratu ili tijekom ljeta ili jeseni 2012.

Nije postojao objektivan, tehnički razlog, ali očita politička logika za sugeriranje takvog vremena. Moglo bi se očekivati ​​da kandidat Republikanske stranke uvelike ovisi o Sheldonu Adelsonu, istom onom velikom financijeru koji je financirao Netanyahuovu vlastitu kampanju.

Tijekom kasne 2011. i prve polovice 2012., Obamina administracija je bila navodno uznemirena onim što se naširoko smatralo Netanyahuovom prijetnjom jednostranim djelovanjem. Kad su se SAD i Izrael sredinom siječnja složili odgoditi zajedničku vojnu vježbu koja je prvobitno bila zakazana za rano proljeće, američki obrambeni dužnosnici i bivši dužnosnici stajali su u redu da obavijeste novinarku Yahooa Lauru Rozen i Jeffreya Goldberga od Atlantski neslužbeno da su se bojali da Izrael planira napad tijekom tog razdoblja.

A početkom veljače, Washington Pokolumnist David Ignatius izvijestio je da je ministar obrane Leon Panetta bio zabrinut zbog mogućeg izraelskog napada između travnja i lipnja.

Ali bilo je više u tim prividnim izrazima zabrinutosti nego što se činilo na prvi pogled. Panetta je prijetnju od izraelskog napada tijekom tih mjeseci činio vjerodostojnijom nego što je stvarno bila, i činio je to bez ikakvog otpora protiv toga.

Bili su to znakoviti pokazatelji da je Obamina administracija koristila navodnu prijetnju unilateralnim izraelskim napadom kako bi povećala pritisak na Iran prije pregovora između Irana i "P5+1" zakazanih za proljeće.

Dok se Republikanska stranka pripremala nominirati Netanyahuovog starog prijatelja Mitta Romneya za svog predsjedničkog kandidata, činilo se da su svi dijelovi na svom mjestu da Netanyahu maksimizira učinak svog blefa o ratu u Iranu. Dva tjedna prije konvencije, Netanyahu i Barak telegrafirali su svoju namjeru da svoju kampanju pretvore u odlučujući utjecaj na politiku SAD-a prema Iranu.

U intervju za Ynet vijesti 11. kolovoza, neimenovani "visoki dužnosnik u Jeruzalemu" ponudio je izričit dogovor s Obaminom administracijom: Netanyahu bi "preispitao" mogućnost jednostranog napada Izraela ako bi Obama prihvatio izraelsku crvenu liniju - što znači da bi zaprijetio napadom na Iran ako to učini nije pristala zaustaviti svoje obogaćivanje do određenog datuma.

Otpor SAD-a 'taktici pritiska'

Ali Netanyahu je naišao na neočekivano čvrst otpor SAD-a njegovoj taktici pritiska. Dana 30. kolovoza, general Martin Dempsey, načelnik Združenog stožera, u razgovoru s novinarima u Ujedinjenom Kraljevstvu, rekao je da bi izraelski napad na Iran bio neučinkovit, a zatim bacio neočekivanu bombu. "Ne želim biti suučesnik ako oni [Izraelci] odluče to učiniti", rekao je Dempsey.

Taj Dempseyev komentar bio je prvi javni prijekor Netanyahuu i Baraku, te bivšem izraelskom savjetniku za nacionalnu sigurnost Gioru Eilandu bio je naglašen o njegovom utjecaju na Netanyahuovu strategiju.

“Izraelski dužnosnici ne mogu ništa učiniti suočeni s vrlo eksplicitnim 'ne' američkog predsjednika,” rekao je. Netanyahu je cijelu godinu tvrdio da se SAD-u "možda neće svidjeti" izraelski napad, ali da će ga "prihvatiti dan poslije". Ali nakon takve "javne, hrabre izjave" Dempseyja, rekao je Eiland, "situacija se morala ponovno procijeniti". Netanyahu i Barak sada su "istraživali koji je prostor ostao za djelovanje".

Štoviše, taj se prostor još više suzio jer republikanska konvencija u Tampa Bayu od 27. do 30. kolovoza nije uspjela postaviti američki ultimatum Iranu, što je zahtijevao Netanyahu, kao središnju temu konvencije. Jedina značajna vanjskopolitička osoba koja je govorila na konvenciji bila je Condoleezza Rice, koju su neokonzervativni saveznici Izraela grdili zbog favoriziranja diplomatskog angažmana s Iranom.

Obama i drugi viši dužnosnici SAD-a jasno su odlučili da je vrijeme da se prekine Netanyahuov neumoljivi pokušaj pritiska na američku politiku do koljena. U intervjuu za Bloomberg Radio 9. rujna državna tajnica Hillary Clinton izjavila je: "Mi ne postavljamo rokove."

A kada je Netanyahu u telefonskom razgovoru 11. rujna natjerao Obamu da prihvati njegovu "crvenu liniju" - prijetnju napadom na Iran ako odbije ispuniti zahtjeve P5+1 - Obama je glatko odbio zahtjev, prema američkim izvorima. Tri dana kasnije, rekao je Panetta Vanjska politika magazin, “Crvene linije su vrsta političkih argumenata koji se koriste da bi se ljudi stavili u kut.”

Upitan od strane CBS-a “60 Minutes” 24. rujna osjeća li ikakav pritisak zbog Netanyahuovih nastojanja da promijeni američku politiku prema Iranu, Obama je odgovorio da je jedini pritisak koji je osjećao bio da “učini ono što je ispravno za američki narod,” a zatim dodao, "I blokirat ću svu buku koja je vani."

A u nepogrešivom Obaminom signalu da bi Netanyahu trebao prekinuti svoje miješanje u američku politiku, Bijela kuća je čak odbila Netanyahuov zahtjev za sastankom tijekom njegovog nadolazećeg putovanja u SAD, kako su Izraelci procurili u medije.

Haaretz urednik Aluf Benn predlaže da je Netanyahuov govor u UN-u odražavao ne samo odbijanje Obamine administracije nego i realnost izraelskog javnog mnijenja. Napisao je da je premijer svoj govor prilagodio anketama koje pokazuju da Izraelci žele da SAD rješava problem Irana, a ne Izraela. Benn je sažeo mišljenje javnosti: "Ne sada i ne sam."

Netanyahu će bez sumnje voditi kampanju za reizbor kod kuće demonizirajući Iran kao "egzistencijalnu prijetnju" i nastavit će govoriti da su "sve opcije na stolu". Ali njegov pokušaj da uvjeri svijet da ozbiljno razmišlja o napadu na Iran je prošao svojim tijekom.

Netanyahu je pogrešno izračunao svoj utjecaj na američku politiku, a s obzirom da Obama sada povećava svoje vodstvo u nekim anketama, izvanredni niz događaja u rujnu mogao bi pokazati kako će se američko-izraelski odnosi o Iranu razvijati 2013. i kasnije.

Obama kojeg više ne plaše Netanyahu ili izraelski lobi mogao bi konačno biti voljan uložiti ozbiljan napor u pronalaženju diplomatskog rješenja za sukob oko iranskog nuklearnog programa po prvi put. Netanyahuov neuspjeh mogao bi predstavljati prvi pravi prekid u dugom lancu akcija i reakcija koje su dovele do sadašnjeg sukoba volja s Iranom.

Gareth Porter neovisni je istraživački novinar i povjesničar specijaliziran za politiku nacionalne sigurnosti SAD-a i dobitnik nagrade Gellhorn za novinarstvo 2012. godine. [Ovaj članak se prvo pojavio kao komentar na Al-Jazeeri.]