Otimanje sankcija Iranu

Dijeljenja

Priča se iz Teherana i Washingtona da bi nuklearni spor mogao biti riješen ubrzo nakon američkih izbora, pod pretpostavkom da predsjednik Obama pobijedi. Ali neki američki neokonzervativci se nadaju da bez obzira na rezultat 6. studenog, mogu preoteti politiku sankcija za "promjenu režima", kao što primjećuje bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Suzavac može stimulirati žlijezde slinovnice ljudi željnih promjene režima, čak i ako ti ljudi pripadaju drugoj zemlji i tisućama su milja daleko od ulica na kojima se ispaljuje plinski kanister. Ovo može postati jedan od učinaka protesti u Teheranu mjenjači i bazari uzrujani zbog sloma iranske valute.

Nepredvidivo je hoće li se prosvjedi proširiti u nešto politički značajno. Možda su preusko usmjereni na predsjednika Mahmouda Ahmadinejada da bi postali ozbiljan izazov režimu. Ono što je predvidljivije je reakcija antiiranskih aktivista na Zapadu (i Izraelu).

Iranski vrhovni vođa Ali Khamenei

An trenutna reakcija onih koji potiču ideju vojnog napada na Iran bio je upozoriti ljude od ideje "sankcije djeluju" dok je usprkos tome pozivao na nove sankcije. Nemojte se iznenaditi ako čujete kao dodatni argument (unatoč bilo kakvoj logičkoj nedosljednosti s prvim argumentom) da bi bila pogreška odustati od pritiska na Iran, bez obzira na to što čini u pregovorima oko nuklearnog pitanja, u isto vrijeme kada se čini da se režim mula koleba i postoji nada da ćemo ga se riješiti jednom zauvijek.

Otpor bilo kakvom smanjenju sankcija u sklopu ispregovaranog sporazuma s Iranom o nuklearnom pitanju već je, nažalost, bio jak, čak i prije najnovijih prosvjeda. Taj se otpor odrazio na dosadašnju relativno nefleksibilnu pregovaračku poziciju Sjedinjenih Država i njihovih partnera iz P5+1.

Nada u nekim krugovima da će ekonomski pritisak ubrzati pad sadašnjeg iranskog režima bez sumnje je jedan od uzroka tog otpora, iako to nije izričito službeni cilj sankcija. Što više ulični prosvjedi u Teheranu budu održavali tu nadu, to će u Sjedinjenim Državama vjerojatno biti jači otpor bilo kakvom ublažavanju sankcija, a bilo kojoj američkoj administraciji politički će biti teže postići nuklearni sporazum koji bi zahtijevao takvo ublažavanje .

Državna tajnica Hillary Clinton, ističući višestruke razloge za iranske gospodarske neuspjehe, rekla je u srijedu: "Naravno da su i sankcije imale utjecaja, ali one bi se mogle popraviti u kratkom roku ako bi iranska vlada bila voljna surađivati ​​s P5+1 i ostatak međunarodne zajednice na iskren način.”

To je dobar opis kako bi se sankcije trebale koristiti. Nažalost, ne opisuje kako su ih P5+1 do sada koristili u pregovorima.

Kao što povijest SSSR-a (u skladu s načinom na koji ga je George Kennan zamislio 1940-ih) ilustrira, ne mora postojati proturječje između angažiranja i sklapanja dogovora s režimom koji nam se ne sviđa, i gledanja da se taj režim raspada kao rezultat vlastitog unutarnje slabosti. Tamo is kontradikcija u svakom pokušaju korištenja istih političkih instrumenata (u ovom slučaju sankcija) i za utjecaj na politiku režima i za pokušaj njegovog rušenja.

Nefleksibilna primjena pritiska u potrazi za ciljem rušenja čini neupotrebljivom istu vrstu pritiska kao što je poluga, koja zahtijeva fleksibilnost, da izazove promjene u politici. U onoj mjeri u kojoj nefleksibilna primjena i dalje bude slučaj s pristupom prema Iranu, rezultirajući zastoj će se naravno tumačiti kao pokazatelj iranske tvrdoglavosti, dok je zapravo pokazatelj konfuzije u korištenju naših vlastitih političkih instrumenata.

Održavanje nade da će kontinuirani pritisak ubrzati promjenu režima u ovom slučaju predstavlja lošu okladu. To znači polaganje povjerenja u vrlo neizvjestan proces, bez obzira na suzavac na teheranskim ulicama, dok se odbacuje važno oruđe koje bi, ako se pravilno koristi, pomoglo dovesti do sporazuma koji bi zadovoljio sve legitimne brige o nuklearnoj proliferaciji koja se odnosi na Iran.

Čak i kad bi oni koji priželjkuju promjenu režima imali bolju okladu, moraju dobro razmisliti o tome što žele. Mnogo toga što im se ne sviđa u vezi s Iranom nije jedinstveno za Islamsku Republiku i nastavilo bi se pod bilo kojim zamislivim režimom nasljednikom.

To uključuje trenutni nuklearni program, koji je započeo pod šahom i ima široku podršku javnosti. To također uključuje mnoge druge stvari, uključujući protivljenje izraelskoj politici u regiji.

Trebali smo naučiti neke stvari u tom smislu iz našeg iskustva s promjenom režima u Iraku, gdje je režim s kojim smo ostali usko sektaški, sve više autoritaran i proiranski.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post  na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)

5 komentara za “Otimanje sankcija Iranu"

  1. paschn
    Listopada 12, 2012 na 13: 24

    U duhu vašeg komentara, proučimo još jedan popis mnogih “doprinosa” boljem svijetu;

    http://www.roitov.com/articles/rabbirobs.htm

    Otkrivajuće, ha?

  2. paschn
    Listopada 7, 2012 na 02: 50

    Ne doniram pristranim “novinskim” agencijama… bok.

  3. MA
    Listopada 6, 2012 na 11: 44

    Postaviti i zaštititi saudijskog ili kuvajtskog ili katarskog ili behrainskog šaha u Izraelu; sankcionirati Izrael kao što sankcionirate Iran; ne puštaj nijednog cionistu blizu achelona moći u SAD-u kao što to činiš s muslimanima i onda ću vidjeti kako Izrael napreduje na koji si toliko ponosan.

  4. bobzz
    Listopada 5, 2012 na 18: 53

    Sankcije nikad ne djeluju na čelnike države ili vojske. Stvaraju bijedu samo nedužnim, običnim građanima. A povratak je više neprijatelja za one koji primjenjuju sankcije.

  5. FG Sanford
    Listopada 4, 2012 na 21: 36

    "Trebali smo naučiti neke stvari u tom smislu iz našeg iskustva promjene režima u Iraku, gdje je režim s kojim smo MI ostali usko sektaški, sve više autoritaran i proiranski."

    NAM je ostalo? Oprostite, ali postoje samo dva pitanja koja se tiču ​​Sjedinjenih Država na Bliskom istoku. Jedno je cijena nafte, a drugo naš patološki odnos prema Izraelu. MI bismo geopolitički prednjačili da prekinemo patološki odnos. A kad bismo se prestali miješati u njihove poslove, MI bismo mogli srezati proračun za obranu za 50%. Ova izjava potvrđuje da je naša politika na Bliskom istoku u suštini imperijalizam i MI zaslužujemo upravo onakav režim kakav smo dobili. MI bismo mogli progutati ponos, kupovati naftu iz Venezuele i drastično smanjiti cijenu na pumpi. Zašto se pretvarati da MI ne trošimo milijarde na obranu kako bismo poduprli profite naftnih kompanija i održali status petrodolara? Stvarno mi je muka od slušanja ezoteričnih objašnjenja geopolitičkih političkih borbi koja stepuju oko stvarnosti koja bi trebala biti jasna poput nosa MI stalno guramo tamo gdje mu nije mjesto.

Komentari su zatvoreni.