Izraelska strateška 'ćorsokak'

Na godišnjoj Općoj skupštini UN-a očekivalo se da će iranski predsjednik Ahmadinejad ispasti otkačen, dok američki mediji hvale izraelskog premijera Netanyahua zbog njegove ozbiljnosti, osim što je scenarij ove godine išao drugačije, kao što Flynt i Hillary Mann Leverett primjećuju na RaceForIran .com.

Autori Flynt Leverett i Hillary Mann Leverett

Iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad bio je prošlog tjedna u New Yorku na pozdravnom istupu kao predsjednik Islamske Republike pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda. Održao je nekoliko značajnih obraćanja, više intervjua, čak je održao i sesiju s malom skupinom Amerikanaca koji su napisali ili pišu knjige o Iranu, u čemu smo i mi sudjelovali.

Iako je, kao i obično, Ahmadinejad imao bogat i višestruk skup poruka koje je nastojao prenijeti, pozornost medija i javnosti bila je usmjerena na njegova zapažanja o Izraelu i prijetnji izraelskog ili američkog napada na Islamsku Republiku. O ovoj temi Ahmadinejad je imao dvije glavne točke.

Prvo, Izrael je u strateškoj "slijepoj ulici", ili, kako je detaljnije objasnio (vidi ovdje): “U osnovi, ne shvaćamo ozbiljno prijetnje cionista. Vjerujemo da cionisti sebe vide u slijepoj ulici i da pronalaze avanturu za izlazak iz ove slijepe ulice. Iako smo u potpunosti spremni braniti se, ove prijetnje ne shvaćamo ozbiljno.”

Drugo, razlog zašto se Izrael našao u "slijepoj ulici" nije Islamska Republika i njezine nuklearne aktivnosti. To je zbog mobilizacije arapskog i drugog muslimanskog stanovništva da zahtijeva više participativnih političkih poredaka u svojim zemljama.

Iako mu to sigurno nije bila namjera, izraelski premijer Binyamin Netanyahu potvrdio je Ahmadinejadovu procjenu kada je Netanyahu obratio Opća skupština kasnije tijekom tjedna. Srž Netanyahuovog obraćanja, naravno, bile su njegove primjedbe o Islamskoj Republici i njenom nuklearnom programu.

Do sada je većina ljudi koji bi ovo mogli pročitati, sigurni smo, već vidjeli snimke Netanyahua kako postavlja svoj crtež cilindrične bombe nalik na Looney Tunes s ručno upaljenim upaljačem, 25 minuta nakon videa povezanog iznad. (Za one koji su bili previše zaprepašteni apsurdnošću njegovog vizualnog pomagala da bi lako shvatili njegovu namjeravanu poruku, Netanyahu je istaknuo: “Ovo je bomba. Ovo je fitilj.”)

Zaključak: Netanyahu drži da bi se Sjedinjene Države trebale obvezati na bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja prije nego što Međunarodna agencija za atomsku energiju izvijesti da je Iran uskladištio dovoljno urana obogaćenog do razine od gotovo 20 posto, tako da, ako Iran rekonfigurira svoje centrifuge i stavi svoje 20-postotne zalihe posto obogaćenog urana natrag kroz te centrifuge, mogao bi proizvesti dovoljno fisibilnog materijala za oružje da proizvede jedno nuklearno oružje.

Gdje započeti dekonstrukciju svega ovoga? Jednostavno kao tehničko pitanje, Netanyahuova analiza duboko je manjkava na više razina.

Netanyahu tvrdi da se, kada Iran dosegne njegovu predloženu crvenu liniju, Izrael, Sjedinjene Države i drugi ne mogu osloniti na svoje obavještajne službe da otkriju iranski potez da pretvori gotovo 20 posto obogaćeni uran u fisibilni materijal za oružje.

No, prema Netanyahuovom vlastitom svjedočenju, njegova analiza iranskog programa gorivnog ciklusa “nije utemeljena na tajnim informacijama. Ne temelji se na vojnim obavještajnim podacima. Temelji se na javnim izvješćima Međunarodne agencije za atomsku energiju.”

Ali ova javna izvješća također će reći Netanyahuu i drugima kada će Islamska Republika akumulirati dovoljno 20-postotnog obogaćenog urana da ispuni svoju crvenu liniju. A kako bi prešao ovu crvenu liniju, Iran bi morao poduzeti korake, slomiti pečate na zalihama urana koje je popisao IEAE, rekonfigurirati centrifuge za proizvodnju fisibilnog materijala za oružje ili premjestiti zalihe iz objekata pod nadzorom IEAE, koje IAEA ( ne američki ili izraelski obavještajci) ne bi otkrili.

Nadalje, Netanyahu nije rekao ništa čime bi pokazao da, čak i kad bi Iran proizveo dovoljno fisibilnog materijala za oružje za nuklearnu napravu, on ima namjeru ili sposobnost naoružati materijal, što je znatno kompliciraniji zadatak od pukog punjenja visoko - obogaćeni uran u premijerovu crtanu bombu i paljenje fitilja.

Strateški, kao i mi raspravljao prije, nema šanse da mitski Iran s nuklearnim oružjem, a još manje Iran koji obogaćuje uran na razinu znatno ispod razine oružja, predstavlja "egzistencijalnu prijetnju" Izraelu.

U New Yorku, Netanyahu je napravio veliki dio navodne iracionalnosti Islamske Republike, čak je citirao Bernarda Lewisa da "za ajatolahe Irana, uzajamno osigurano uništenje nije sredstvo odvraćanja, to je poticaj."

Ali bezbrojni visoki izraelski dužnosnici, uključujući zapovjednika Izraelskih obrambenih snaga, uključujući ministra obrane Ehuda Baraka, uključujući čak i samog Netanyahua (vidi ovdje međutim ovdje), zvanično su priznali da je vrlo malo vjerojatno da će iranski čelnici upotrijebiti nuklearno oružje.

(Za zapisnik, iranski su čelnici u više navrata tijekom mnogo godina govorili da ne žele nuklearno oružje i, prema procjeni američkih i izraelskih obavještajnih službi, nisu donijeli odluku o njegovoj proizvodnji. Zapravo, vjerujemo da vrhovni vođa, ajatolah Seyed Ali Khamenei, donio je jasnu odluku da to neće učiniti.)

Prava egzistencijalna prijetnja Izraelu dolazi od onoga što Izraelci vide da se događa oko njih upravo sada, a što je Ahmadinejad tako prikladno istaknuo, mobilizacije arapskog i drugog muslimanskog stanovništva da zahtijeva više participativnih političkih poredaka.

Jer kao što Ahmadinejad, ayatollah Khamenei i drugi iranski čelnici vrlo dobro razumiju, vlade koje izrastu iz ovog zahtjeva neće podleći američkom pritisku kako laskanja da "spostavi mir" s Izraelom, čak i dok on nastavlja okupirati arapsku zemlju, potiskuje arapsko stanovništvo i krši međunarodno pravo u svojoj krajnje nerazmjernoj primjeni vojne sile u regiji.

Takve će vlade inzistirati, prije nego što mogu prihvatiti Izrael, da mora promijeniti svoju politiku na temeljne načine, načine toliko temeljne da bi većina izraelskih elita to vidjela kao napuštanje cionističkog projekta. I tijekom vremena, možda mjerenog desetljećima, a ne samo godinama, to će uvjeriti većinu ostatka svijeta da također zahtijeva temeljne promjene u Izraelu.

Poput predsjednika Obame u svom govoru Općoj skupštini UN-a, Netanyahu je izrazio uvjerenje da će "modernost" trijumfirati nad "srednjovjekovljem".

Ali uspjeh cionističkog projekta u konačnici počiva na sposobnosti izraelskih vlada da kažu izraelskim Židovima i onima koji bi mogli doći u Izrael s drugih mjesta da je krajnje izvedivo živjeti okružen stotinama milijuna ljudi koji ne prihvaćaju Izrael kao političku zajednicu narudžba.

Izraelske vlade moraju biti u mogućnosti reći svojoj ciljanoj publici da ne moraju biti zabrinuti zbog dugoročne neuvjerljivosti takvog prijedloga, jer Izrael, sa svojim nadmoćnijim vojnim snagama i golemom moći Sjedinjenih Država raspoređenih kako bi zadržao istinski neovisnih centara moći koji se pojavljuju u regiji, ima svoju stratešku situaciju pod kontrolom.

Danas Izrael očito ne drži svoju stratešku situaciju pod kontrolom. Uistinu, Izrael se nije suočio s ovako izazovnom strateškom situacijom od 1950-ih, kada se posljednji put suočio s izgledima istinski neovisnih političkih poredaka koji se pojavljuju na Bliskom istoku i koji bi odbili prihvatiti agresivnog, teritorijalno osvajačkog uljeza u svojoj sredini.

Sada nadmoćne vojne snage više nisu dovoljne da održe regionalnu ravnotežu tako velikom većinom u korist Izraela. A moć Sjedinjenih Država da oblikuju strateško okruženje Bliskog istoka jedva da je ono što se nekada činilo da jest, i smanjuje se praktički iz dana u dan.

U svom korijenu, naravno, izraelski problemi proizlaze iz Izraela. Bilo bi pogubno za Sjedinjene Države da se slože s idejom korištenja vojne moći za provođenje tehnički i strateški besmislene crvene linije na iranske nuklearne aktivnosti.

Takav napad ne bi imao legitimitet: ne bi postojala rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koja bi ga odobrila, a izvan Izraela, Britanije i nekoliko drugih podređenih europskih država, nitko ne bi podržao akciju.

Rat protiv Islamske Republike koji bi pokrenule SAD toliko bi oštetio američki dugoročni strateški položaj da bi debakl u Iraku, u usporedbi s njim, izgledao gotovo kao uspjeh.

A ako mislimo da je antiamerikanizam u muslimanskom svijetu, doista, u većini nezapadnog svijeta, sada na opasno visokim razinama, zamislite kolike će te razine biti nakon što Sjedinjene Države bombardiraju Iran zbog nuklearnih aktivnosti koje arapsko stanovništvo, drugi Muslimanska populacija i druga nezapadna populacija u velikoj većini smatraju legitimnim.

Flynt Leverett služio je kao stručnjak za Bliski istok u osoblju Vijeća za nacionalnu sigurnost Georgea W. Busha do rata u Iraku, a prethodno je radio u State Departmentu i Središnjoj obavještajnoj agenciji. Hillary Mann Leverett bila je NSC stručnjakinja za Iran i od 2001. do 2003. bila je jedna od samo nekoliko američkih diplomata ovlaštenih za pregovore s Irancima o Afganistanu, Al-Qaidi i Iraku. [Ovaj je članak izvorno objavljen na RaceforIran.com. Za izravnu vezu kliknite ovdje: http://www.raceforiran.com/ahmadinejad-and-netanyahu-on-the-iranian-nuclear-issue-at-the-un-general-assembly