Cijena američkog intervencionizma

Mitt Romney i njegovi neokonski savjetnici žele suočiti muslimanski svijet s "vjerodostojnom vojnom prijetnjom" kao da će više američkog "tough-guy-izma" ugušiti antiamerikanizam u regiji. Ali stvarnost je da je duga povijest američke intervencije izazvala neprijateljstvo, kaže Ivan Eland iz Nezavisnog instituta.

Autor Ivan Eland

Napad na američku diplomatsku postaju u Bengaziju u Libiji, u kojem su ubijena četiri američka diplomata, uključujući veleposlanika Christophera Stevensa, posljednji je primjer tragičnog povratnog udarca na intervencionističku vanjsku politiku američke vlade u islamskom svijetu. Da se to dogodilo na 11. godišnjicu napada 9. rujna, još teži primjer takvog povratnog udarca, okrutna je ironija.

Nakon 9. rujna, predsjednik George W. Bush rekao nam je da nas islamistički teroristi napadaju zbog "naše slobode". To je bilo u suprotnosti sa zaključkom njegovog odbora za obrambenu znanost i drugim stručnim mišljenjem, uključujući mišljenje počinitelja tih napada, Osame bin Ladena, da nas je al-Qaida napala zbog naše vanjske politike neselektivnog interveniranja u muslimanskim zemljama.

Karta koja prikazuje rezultate Arapskog proljeća. Tamnoplava predstavlja svrgavanje vlade; crvena je za građanski rat; svijetloplava za građanske nerede i promjenu vlade; narančasta za velike prosvjede; bež za manje; i tamno siva za povezane poremećaje u susjednim područjima. (Grafiku izradio Korisnik:Brightgalrs)

Trajni nedostatak introspekcije od strane američke vlade i naroda o lošim učincima tih bespotrebnih intervencija dovodi do njihovog nastavka i posljedičnog neugodnog povratnog udarca. Nažalost, ubojstvo američkog osoblja u Libiji te napadi i nasilni prosvjedi u američkim diplomatskim objektima u 20 islamskih zemalja primjeri su ove osvete.

Tada su kritičari svrgavanja libijskog Moamera Gadafija s pravom tijekom procesa pitali tko točno čini oporbu koju podržava SAD i kakva će ga vlada zamijeniti. Isticali su mogućnost post-Gadafijeve nestabilnosti, plemenskog rata, a možda čak i islamističkog preuzimanja vlasti u zemlji.

Napad na američke diplomatske objekte u Libiji primjer je te nestabilnosti čak iu islamskoj zemlji s relativno dobrim osjećajima prema Americi. Nova libijska vlada bila je preslaba da zaštiti američke diplomate i zapravo je okrivila Sjedinjene Države što nisu ranije evakuirale svoje osoblje.

Očito, neke libijske frakcije nisu baš zahvalne za pomoć zapadnih zračnih sila u svrgavanju Gadafija i nastavak pomoći Zapada.

Međutim, neki bi rekli da je internetski film koji vrijeđa islam izazvao svjetsko antiameričko nasilje, a ne intervencija SAD-a. Ipak, film je bio samo okidač, a stvarna temeljna tema je miješanje SAD-a i Zapada u islamske zemlje i kulturu.

Američka supersila provodi intervencionističku politiku u islamskom svijetu od Drugog svjetskog rata, još više ju je pojačala nakon 9. rujna nepotrebnom invazijom na Irak, i zbog toga je potpuno omražena, što je čini metom takvih povratnih napada , čak i među ljudima kojima je SAD pokušao "pomoći".

Osim toga, zapadno svrgavanje Gadafija, dugogodišnjeg neprijatelja Sjedinjenih Država i Zapada, koji je nedavno odustao od svog nuklearnog programa i počeo surađivati ​​sa Zapadom, uključujući držanje islamističkih zatvorenika u svojim zatvorima za američku vladu koja je učinila oni tamo, poslali pogrešnu poruku drugim zemljama koje razmišljaju o nabavi ili radu na nuklearnom oružju.

Sjedinjene Države nisu pokazale poštovanje prema nenuklearnoj Libiji ili Iraku Sadama Husseina, ali svakako jesu prema nuklearnoj Sjevernoj Koreji.

Ipak, nakon naizgled lakog svrgavanja Gadafija, korištenjem samo zapadnih zračnih snaga koje podržavaju domaće oporbene snage, bez potrebe za čizmama na zemlji, sada raste pritisak za ponavljanje u Siriji. Ali povratni napadi u Libiji, Egiptu i drugim islamskim zemljama trebali bi biti upozorenje o tome što bi moglo uslijediti nakon svrgavanja Bashara al-Assada.

Poput teško naoružanih i suparničkih plemenskih milicija koje sada lutaju Libijom, Sirija ima mnogo teško naoružanih oporbenih frakcija, koje nastavljaju činiti zločine nad civilima i, prema američkim obavještajnim službama, infiltrirane su, a ponekad i njima zapovijeda, Al-Qaida.

Za ilustraciju, liječnik se nedavno vratio iz humanitarne misije u Siriji bio je šokiran brojem radikalnih islamističkih boraca u oporbenim snagama koje se bore protiv Assadovog režima. Post-Gaddafijev islamistički radikalizam nije trebao biti iznenađenje u Libiji, jer je al-Qaeda uvijek imala visoku stopu sudjelovanja iz Bengazija i istočne Libije, kolijevke anti-Gaddafijeve revolucije.

Nakon liječničkog izvješća u Siriji, takav porast islamista ne bi trebao biti iznenađenje za vladu SAD-a ni u jednoj post-Asadovoj Siriji. Nadalje, otvorena američka vojna intervencija u Siriji neće učiniti ništa za ionako vrlo nisku popularnost Amerike u islamskom svijetu.

Napadi na američke diplomatske objekte u Libiji, Egiptu i diljem svijeta trebali bi biti upozorenje "kanarinca u rudniku ugljena" da se zaustavi miješanje SAD-a u islamski svijet. SAD je nedavno izveo vojne intervencije u najmanje šest muslimanskih zemalja: Libiji, Iraku, Afganistanu, Pakistanu, Somaliji i Jemenu.

Međutim, čak su i veće ptice doletjele 9. rujna bez ikakve takve introspekcije, tako da su izgledi 11 godina kasnije sumorni za bilo kakvo prijeko potrebno američko preispitivanje duše. Tako će, nažalost, u zemlji i inozemstvu, Amerika i dalje bespotrebno imati veliku buku na svojim leđima.

Ivan Eland je direktor Centar za mir i slobodu u Nezavisnom institutu. Dr. Eland proveo je 15 godina radeći za Kongres na pitanjima nacionalne sigurnosti, uključujući i rad kao istražitelj Odbora za vanjske poslove Predstavničkog doma i glavni analitičar za obranu u Uredu za proračun Kongresa. Njegove knjige uključuju Podjela za mir: Izlazna strategija za Irak Carstvo nema odjeće: razotkrivena vanjska politika SAD-ai Vraćanje “obrane” u američku obrambenu politiku.